Strazbur, 23. novembar 2001.
CCJE (2001) OP N°1
Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE)
Mišljenje br. 1 (2001) Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE) upućeno Komitetu ministara Savjeta Evrope povodom standarda koji se tiču nezavisnosti sudstva i nesmjenjivosti sudija
(PREPORUKA BR R (94) 12
O NEZAVISNOSTI, EFIKASNOSTI I ULOZI SUDIJA I RELEVANTNOSTI PREPORUČENIH STANDARDA I DRUGIH MEĐUNARODNIH STANDARDA ZA TRENUTNE PROBLEME U OVIM OBLASTIMA )

1. Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE) pripremio je ovo mišljenje na osnovu odgovora država na upitnik i na osnovu tekstova koje je pripremila Radna grupa CCJE i tekstova koje su pripremili predsjednik i potpredsjednik CCJE i ekspert CCJE za ovu oblast, g. Đakomo OBERTO (Italija).
2. Materijal koji je bio dostupan CCJE uključuje niz izjava, manje ili više zvaničnih, o principima koji se tiču nezavisnosti pravosuđa.
3. Kao naročito važni mogu se navesti sljedeći zvanični primjeri:
· Osnovni principi UN-a o nezavisnosti pravosuđa (1985),
· Preporuka br. R (94) 12 Komiteta ministara Savjeta Evrope državama članicama o nezavisnosti, efikasnosti i ulozi sudija.
4. Manje zvanični događaji su bili:
· Evropska povelja o Zakonu za sudije usvojena od strane predstavnika evropskih zemalja i dvije međunarodne asocijacije sudija na sastanku u Strazburu od 8. do 10. jula 1998., koja je podržana na sastanku predsjednika vrhovnih sudova centralne i jugoistočne evrope u Kijevu od 12. do 14. oktobra 1998. i ponovo od strane sudija i predstavnika ministarstava pravde 25 evropskih zemalja na sastanku u Lisabonu od 8. do 10. aprila 1999.

· Izjave delegata Visokih pravosudnih savjeta, ili sudijskih asocijacija, poput onih datih na sastanku u Varšavi i Sloku od 23. do 26. juna 1997.
5. Ostali materijali pomenuti tokom rasprava CCJE uključuju:
· Izjava iz Pekinga o principima nezavisnosti pravosuđa u oblasti djelovanja međunarodne organizacije Lawasia (avgust 1997.), koju su do sada potpisali 32 predsjednika vrhovnih sudova iz tog regiona,
· Smjernice za Komonvelt iz Latimer Hausa (19. jun 1998.), rezultat konferencije kojoj su prisustvovali predstavnici 23 zemlje Komonvelta i prekomorskih teritorija, koje su predložile sudije i pravnici uz podršku Sekretarijata Komonvelta i britanskog Ministarstva inostranih poslova.
6. Tokom diskusija u CCJE, članovi CCJE su naglašavali da od presudne važnosti nije savršenstvo principa, a još manje harmonizacija institucija, već puna primjena principa koji su već formulisani.
7. CCJE je takođe razmatrao da li bi bila prikladna dalja unapređenja i razvoj postojećih opštih principa.
8. Svrha ovog mišljenja je da se veoma detaljno sagleda niz tema koje su razmatrane i identifikuju problemi ili mjesta koja se tiču nezavisnosti sudija na koja bi trebalo obratiti pažnju.
9. Predloženo je da tematski podnaslovi budu sljedeći:
· Razlozi za nezavisnost pravosuđa
· Nivo na kome se garantuje nezavisnost pravosuđa
· Osnove za imenovanje i unapređenje
· Tijela za imenovanje i konsultativna tijela
· Mandat – period imenovanja
· Mandat – nesmjenjivost i disciplina
· Novčana nadoknada
· Nezavisnost od neprikladnog spoljnjeg uticaja
· Nezavisnost u okviru pravosuđa
· Pravosudna uloga
U toku obrade ovih tema, CCJE je nastojao da identifikuje određene primjere problema koji se tiču nazavisnosti ili primjere prijetnji nezavisnosti na koje je naišao. Štaviše, on je identifikovao važnost principa o kojima je riječ (naročito) za proceduru i praksu koja se tiče imenovanja i reimenovanja sudija u međunarodnim sudovima. Ova tema je obrađena u paragrafima 52, 54-55.
Razlozi za nezavisnost pravosuđa
10. Nezavisnost pravosuđa je preduslov za vladavinu prava i osnovna garancija pravednog suđenja. Sudijama su „povjerene najvažnije odluke o životu, slobodi, pravima, dužnostima i imovini građana“ (navodi iz osnovnih principa UN-a, ponovljeni u Pekinškoj deklaraciji; i članovima 5 i 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima). Njihova nezavisnost nije prerogativ ili privilegija koja je u njihovom ličnom interesu, već u interesu vladavine prava i onih koji traže ili očekuju pravdu.
11. Ova nezavisnost mora postojati u odnosu na društvo u cjelini, kao i u odnosu na strane u bilo kom sporu o kom sudije treba da odlučuju. Pravosuđe je jedan od tri osnovna i ravnopravna stuba moderne demokratske države1. Ono ima važnu ulogu u odnosu na preostala dva stuba. Ono obezbjeđuje da vlada i adminsitracija odgovaraju za svoje aktivnosti i, kada je riječ o zakonodavnoj vlasti, stara se da propisno usvojeni zakoni budu sprovedeni i obezbjeđuje, u manjoj ili većoj mjeri, da oni budu u skladu sa ustavom ili višim zakonima (poput zakona Evropske unije). Da bi u ovom smislu ispunilo svoju ulogu, pravosuđe mora biti nezavisno od ovih tijela, što isključuje bilo kakve neprikladne veze sa ovim tijelima ili njihovih uticaja2. Nazavisnost stoga služi kao garant nepristrasnosti3. Ovo naravno ima svoje implikacije na gotovo svaki aspekt karijere jednog sudije: od obuke, preko imenovanja i napredovanja, do izricanja presuda.
12. Nezavisnost pravosuđa podrazumijeva totalnu nepristrasnost sudija. Kada presuđuju u sporu između strana, sudije moraju biti nepristrasne, odnosno oslobođene od svake veze, naklonjenosti ili pristrasnosti, koja utiče – ili za koju bi se moglo smatrati da utiče – na njihovu sposobnost da samostalno presude. U ovom smislu, nezavisnost pravosuđa predstavlja razradu fundamentalnog principa da „niko ne može biti sudija u svojoj stvari“. Ovaj princip ima i značenje koje znatno prevazilazi ono koje se tiče strana u bilo kom sporu. Ne samo strane u nekom određenom sporu, već i društvo u cjelini moraju biti u stanju da vjeruju pravosuđu. Sudija stoga ne smije samo biti oslobođen od bilo kakve neprikladne veze, pristrasnosti ili uticaja, već on ili ona razumnom posmatraču moraju izgledati oslobođeni od navedenog. U protivnom, povjerenje u nezavisnost pravosuđa može biti poljuljano.
13. Prethodno navedeni razlozi za nezavisnost pravosuđa predstavljaju ključ za procjenu praktičnih implikacija nezavisnosti – tj. osobina koje su neophodne da bi se ona obezbijedila i sredstva pomoću kojih se može obezbijediti, na ustavnom i nižem zakonskom nivou4, kao i u svakodnevnoj praksi, u pojedinim državama. Centralne teme ovog mišljenja su opšti institucionalni okvir i garancije za obezbjeđivanje nezavisnosti pravosuđa u društvu, a ne princip kojim se zahtijeva lična nepristrasnost (kako faktička tako i formalna) sudije u bilo kom predmetu. Iako postoji preklapanje, predloženo je da ova posljednja tema bude razmotrena u kontekstu ispitivanja modela i standarda ponašanja sudija od strane CCJE.
Nivo na kome se garantuje nezavisnost pravosuđa
14. Nezavisnost pravosuđa treba da garantuju domaći standardi na najvišem mogućem nivou. U skladu s tim, države treba da uključe koncept nezavisnosti pravosuđa bilo u svoje ustave ili među osnovne principe priznate od zemalja koje nemaju pisane ustave, ali u kojima je poštovanje nazavisnosti pravosuđa garantovano dugogodišnjom kulturom i tradicijom.Ovo označava presudnu važnost nezavisnosti, prepoznajući poseban položaj država koje primjenjuju precedentno pravo (naročito Engleska i Škotska) sa dugom tradicijom nezavisnosti, ali bez pisanih ustava.
15. U osnovnim principima UN-a kaže se da je nezavisnost pravosuđa „garantovana od strane države i propisana Ustavom ili zakonom te zemlje“.
U Preporuci br. R (94) 12 navodi se (u prvoj rečenici Principa I.2) da je „Nezavisnost sudija garantovana u skladu sa odredbama [Evropske] Konvencije [o ljudskim pravima] i ustavnim principima, na primjer putem dodavanja određenih odredbi u ustave ili druge zakone ili putem inkorporiranja odredbi ove preporuke u unutrašnje pravo“.
16. U Evropskoj povelji o zakonu o sudijama se još konkretnije kaže: „U svakoj evropskoj državi, osnovni principi zakona o sudijama su sadržani u unutrašnjim normama na najvišem nivou, a njegova pravila, makar, u normama na zakonodavnom nivou“. Ova određenija odredba Evropske povelje naišla je na opštu podršku od strane CCJE. CCJE predlaže njeno usvajanje, umjesto manje određenih odredbi prve rečenice Principa I.2 Preporuke br. R (94) 12.
Osnova za imenovanje i unapređenje
17. U osnovnim principima UN-a se kaže (paragraf 13): „Unapređenje sudija, gdje god takav sistem postoji, treba da bude zasnovano na objektivnim faktorima, naročito na sposobnostima, integritetu i iskustvu“. Preporuka br. R (94) 12 je takođe jasna: „Sve odluke u vezi profesionalne karijere sudija treba da budu donešene na osnovu objektivnih kriterijuma, a izbor i karijere sudija treba da budu zasnovane na zaslugama, uzimajući u obzir kvalifikacije, integritet, sposobnost i efikasnost“. U Preporuci br. R (94) 12 se jasno kaže da se to odnosi na sve vršioce pravosudnih funkcija, uključujući i one koji se bave ustavnim, krivičnim, građanskim, privrednim ili administrativno-pravnim stvarima (kao i u većini slučajeva na porotnike i druge vršioce pravosudnih funkcija). Postoji, dakle, opšte slaganje da imenovanja treba vršiti „prema zaslugama“ na osnovu „objektivnih kriterijuma“ i da politički motivi treba da budu neprihvatljivi.
18. Glavni problemi su i dalje (a) davanje sadržaja opštoj težnji ka imenovanju „na osnovu zasluga“ i „objektivnosti“ i (b) usklađivanje teorije i stvarnosti. Ova tema je takođe tijesno povezana sa sljedeće dvije teme (Tijelo koje vrši imenovanja i Mandat).
19. U nekim zemljama postoji, prema ustavu, direktan politički upliv pri imenovanju sudija. Tamo gdje se sudije biraju (bilo da ih biraju ljudi kao na kantonalnom nivou u Švajcarskoj, ili Parlament kao na federalnom nivou u Švajcarskoj, u Sloveniji, u „Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji“ ili u slučaju Saveznog ustavnog suda Njemačke i dijela članova Ustavnog suda Italije), cilj je, bez sumnje, da se pravosuđu da određena direktna demokratska potpora u vršenju njegovih funkcija. Cilj sigurno nije da se imenovanje ili unapređenje sudija podvrgne uskim partijsko-političkim motivima. Tamo gdje postoji bilo kakav rizik da se to koristi ili će biti korišćeno u tu svrhu, ovaj metod može biti više opasan nego koristan.
20. Čak i tamo gdje postoji posebno tijelo odgovorno za imenovanje i unapređenje sudija, ili tijelo koje učestvuje u tom procesu, politički motivi, u praksi, ne moraju biti isključeni. Tako je u Hrvatskoj, Državno sudbeno vijeće koje ima 11 članova (sedam sudija, dva advokata i dva profesora) zaduženo za takva imenovanja, ali ministar pravde može predložiti Predstavničkom domu hrvatskog Parlamenta imenovanje tih 11 članova, i Državno sudbeno vijeće je dužno da pri imenovanju konsultuje pravosudni odbor hrvatskog Parlamenta, koji kontroliše partija koja u tom trenutku formira Vladu. Iako član 4 izmijenjenog hrvatskog Ustava pominje princip podjele vlasti, u njemu se takođe kaže da to uključuje „sve oblike međusobne saradnje i uzajamne kontrole nosilaca vlasti“, što svakako ne isključuje politički uticaj na imenovanja i unapređenja u pravosuđu. U Irskoj, iako postoji komisija za imenovanje sudija5, politički razlozi i dalje mogu odlučiti koji će od suprotstavljenih kandidata, od kojih su svi odobreni od stane komisije, zapravo biti imenovani od strane ministra pravde (usto, komisija nema uticaja na unapređenja).

21. U ostalim zemljama, sistemi koji su trenutno na snazi razlikuju se u zemljama u kojima je sudstvo profesija (većina zemalja koje primjenjuju kontinenatalno pravo) i onima u kojima su sudije imenovane iz redova iskusnih pravnih stručnjaka (npr. zemlje precedentnog prava, poput Kipra, Malte i Velike Britanije, kao i druge zemlje poput Danske).
22. U zemljama u kojima postoji sudsko zvanje kao profesija, početno imenovanje profesionalnih sudija obično zavisi od objektivnog uspjeha u polaganju ispita. Čine se važnim pitanja (a) da li kompetitivno ispitivanje može biti dovoljno – zar ne bi trebalo procijenjivati lične kvalitete i učiti praktične vještine? (b) da li neko tijelo nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti treba da bude uključeno u ovoj fazi – u Austriji, na primjer, Personalsenates (sačinjeni od pet sudija) formalno učestvuje u davanju preporuka za unapređenja, ali nemaju nikakvu ulogu kod imenovanja.
23. Nasuprot tome, tamo gdje sudije jesu ili mogu biti imenovane iz redova iskusnih stručnjaka, malo je vjerovatno da će ispiti biti relevantni, dok će praktične vještine i konsultacije sa drugim osobama koje su imale direktan kontakt sa kandidatom vjerovatno biti osnova za imenovanje.
24. U svim navedenim situacijama, nagovještava se da su objektivni standardi potrebni ne samo da bi isključili politički uticaj, već i iz drugih razloga, poput rizika od pristrasnosti, konzervatizma i kronizma (ili „kloniranja“), do čega dolazi ako se imenovanja vrše na neorganizovan način ili na osnovu ličnih preporuka.
25. Bilo koji „objektivni kriterijumi“ kojima bi se pokušalo obezbijediti da izbor i karijera sudija budu „zasnovani na zaslugama, imajući u vidu kvalifikacije, integritet, sposobnost i efikasnost“ moraju biti uopšteno formulisani. Ipak, ono što je zapravo presudno je njihov stvarni sadržaj i efekat koji oni imaju u svakoj pojedinačnoj državi. CCJE je preporučila da tijela u državama članicama nadležna za vršenje i preporučivanje imenovanja sada treba da uvedu, objave i sprovedu objektivne kriterijume, kako bi obezbijedili da izbor i karijera sudija budu „zasnovani na zaslugama, imajući u vidu kvalifikacije, integritet, sposobnost i efikasnost“. Kada ovo bude učinjeno, ta tijela ili organi odgovorni za imenovanje ili unapređenje biće obavezni da djeluju u skladu sa tim i tada će, ako ništa drugo, biti moguće ispitati sadržaj usvojenih kriterija i njihov praktični efekat.
26. Odgovori na upitnike ukazuju na opšti nedostatak bilo kakvih, odnosno bilo kakvih objavljenih, kriterijuma te vrste. U Velikoj Britaniji je opšte kriterijume objavio lord kancelar, dok je škotska izvršna vlast obajvila konsultativni dokument. Austrijski zakon definiše kriterijume za unapređenje. Mnoge zemlje se prosto oslanjaju na integritet nezavisnih sudskih savjeta odgovornih za imenovanje i preporuke imenovanja, npr. Kipar ili Estonija. U Finskoj, nadležni savjetodavni odbor upoređuje zasluge kandidata i njegov predlog za bilo koje imenovanje uključuje razloge za tu odluku. Isto tako na Islandu, Selekciona komisija6 podnosi ministru pravde pismenu procjenu kandidata za sudije okružnih sudova, dok Vrhovni sud daje savjetodavno mišljenje o kompetentnosti za imenovanje članova Vrhovnog suda. U Njemačkoj, kako na saveznom tako i na nivou federalnih jedinica, savjeti za sudska imenovanja mogu podnijeti pismena mišljenja (bez detaljnih razloga) o podesnosti kandidata za sudsko imenovanje i unapređenje, koja nisu obavezujuća za ministra pravde, ali koja mogu dovesti do (ponekad javne) kritike ukoliko ministar ne postupi u skladu sa njima. Davanje razloga moglo bi se smatrati korisnom praksom i vjerovatno bi dalo uvida u kriterijume koji se u praksi primjenjuju, ali mogu postojati i suprotna razmišljanja koja osporavaju iznošenja razloga u pojedinim slučajevima (npr. osjetljivost izbora između približno jednakih kandidata i privatnost u pogledu izvora i informacija).
27. U Litvaniji, iako nema jasnih kriterijuma za unapređenje, učinak okružnih sudija se nadgleda u skladu sa nizom kvantitativnih i kvalitativnih kriterijuma zasnovanih uglavnom na statistici (uključujući i statistiku koja se odnosi na preinačenje presuda po žalbi), i predmet je izvještaja koji se podnose Odsjeku za sudove u Ministarstvu pravde. Ministar pravde ima samo indirektnu ulogu u izboru i unapređenju. Međutim, sistem nadgledanja je bio „oštro kritikovan“ od strane Litvanskog udruženja sudija. Statistički podaci imaju važnu društvenu ulogu u razumijevanju i unapređenju rada i efikasnosti sudova. Ipak, oni nisu isto što i objektivni standardi za evaluaciju, bilo u pogledu imenovanja na novu funkciju, unapređanja ili nečeg trećeg. Potreban je veliki oprez pri svakoj upotrebi statistike kao pomoćnog sredstva u ovom kontekstu.
28. U Luksemburgu se navodi da je unapređenje obično zasnovano na principu senioriteta. U Holandiji ima elemenata sistema ranog senioriteta, dok u Belgiji i Italiji objektivno utvrđeni kriterijumi senioriteta i stručnosti određuju unapređenje. U Austriji, kada je riječ o preporukama za unapređenje koje ministru pravde daje Personalsenates (sačinjen od pet sudija), zakon je na stanovištu da se senioritet uzima u obzir samo u slučaju jedake profesionalne sposobnosti kandidata.
29. Evropska povelja o zakonu o sudijama razmatra sisteme unapređenja „kada ono nije zasnovano na senioritetu“ (paragraf 4.1.), a u Eksplanatornom memorandumu se navodi da je to „sistem koji Povelja ni u kom slučaju nije isključila jer se smatra da on obezbjeđuje veoma efektivnu zaštitu nezavisnosti“. Iako je odgovarajuće iskustvao važan preduslov za unapređenje, CCJE smatra da senioritet, u savremenom svijetu nije više opšte7 prihvaćen kao rukovodeći princip koji opredjeljuje unapređenje. Javnost je veoma zainteresovana ne samo za nezavnisnost, već i za kvalitet pravosuđa i, naročito u vrijeme promjena, za kvalitet rukovodećih ljudi u svom pravosuđu. Postoji mogućnost da se izgubi na dinamici u sistemu unapređenja koji je u cjelosti zasnovan na senioritetu, a da to ne opravdava bilo kakvo napredak u smislu nezavisnosti. CCJE ipak smatra da kriterijum senioriteta zasnovan na godinama profesionalnog iskustva može pomoći unapređenju nezavisnosti.
30. U Italiji i donekle u Švedskoj, status, funkcija i novčana nadoknada sudija razmatraju se odvojeno. Novčana nadoknada slijedi, gotovo automatski, iz radnog iskustva i obično ne varira u skladu sa statusom ili funkcijom. Status zavisi od unapređenja, ali to obično ne podrazumijeva premiještanje u neki drugi sud. Stoga se može desiti da sudija sa apelacionim statusom više voli da nastavi da sudi u prvostepenom sudu. Na ovaj način sistem nastoji da poveća nezavisnost eliminišući bilo kakve finansijske podsticaje za traženje unapređenja ili druge funkcije.
31. CCJE je takođe razmotrilo pitanje jednakosti između žena i muškaraca. U Smjernicama iz Latimer Hausa se kaže: „Imenovanja na svim nivoima u pravosuđu treba da imaju za cilj dostizanje jednakosti između žena i muškaraca“. U Engleskoj „vodeći principi“ lorda kancelara propisuju imenovanje strogo prema zaslugama „bez obzira na pol, etničko porijeklo, bračno stanje, seksualnu orijentaciju...“, ali je lord kancelar jasno dao do znanja da želi da podstakne žene i pripadnike nacionalnih manjina da se kandiduju za sudske funkcije. Jasno je da su ovi ciljevi primjereni. Austrijski delegat izvještava da je u Austriji, u slučaju dva jednako kvalifikovana kandidata, izričito propisano da bude imenovan kandidat koji pripada slabije zastupljenom polu. Čak i pod pretpostavkom da ova ograničena pozitivna reakcija na problem nedovoljne zastupljenosti ne predstavlja pravni problem, CCJE kao praktične probleme vidi, kao prvo, da ovo izdvaja jednu oblast potencijalno slabije zastupljenosti (pol) i, kao drugo, da može doći do neslaganja oko toga šta, u slučaju pojedinih država, u takvoj oblasti predstavlja slabiju zastupljenost kao relevantan diskriminišući faktor. CCJE ne predlaže da odredba poput austrijske bude opšti međunarodni standard, već podvlači potrebu za postizanjem jednakosti putem „vodećih principa“ poput onih pomenutih u trećoj rečenici iznad.
Tijela za imenovanje i konsultativna tijela
32. CCJE je primijetio veliku raznolikost metoda po kojima se sudije imenuju. Postoji evidentna saglasnost da imenovanja treba da budu „zasnovana na zaslugama“.
33. Moguće je sagledati i pozitivne i negativne strane različitih metoda koje se trenutno koriste za selekciju sudija: može se reći da izbor daje direktniji demokratski legitimitet, ali kandidata uključuje u kampanju, politiku i u iskušenje da kupuje ili čini usluge. Izbor sudija od strane aktuelnih nosilaca sudskih funkcija može za rezultat imati tehnički kvalifikovane kandidate, ali postoji rizik od konzervatizma i kronizma (ili „kloniranja“)8 – i u nekim ustavnim teorijama to bi se smatralo izrazito nedemokratskim. Isto tako se može tvrditi da imenovanje od strane izvršne ili zakonodavne vlasti pojačava legitimitet, ali i nosi rizik zavisnosti od tih vlasti. Još jedan metod je nominacije od strane nezavisnog tijela.
34. Ima mjesta zabrinutosti da postojeća raznolikost u pristupima može prećutno olakšati nastavak neregularnog političkog uticaja na imenovanja. CCJE podvlači mišljenje specijaliste, g. Oberta, da neformalne procedure imenovanja i otvoreni plitički uticaj na sudska imenovanja u nekim zemljama nisu predstavljali koristan model u drugim, novijim demokratijama, u kojima je bilo od presudnog značaja obezbijediti nezavisnost pravosuđa uvođenjem striktno nepolitičkih tijela za imenovanje.
35. CCJE primjećuje, koristeći se primjerom jedne nove demokratije, da u Republici Češkoj imenovanja sudija vrši Predsjednik Republike, na inicijativu ministra pravde, a unapređenja (tj. premještanje u viši sud ili na poziciju predsjednika ili potpredsjednika suda) vrše ili predsjednik ili ministar. Ne postoji vrhovni sudski savjet, iako su sudije članovi komiteta koji biraju kandidate za sudska imenovanja.
36. Preporuka br. R (94) 12 se na kratko ograđuje u ovoj oblasti. Počinje pretpostavkom nezavisnog tijela za imenovanja:
„Organ koji donosi odluku o selekciji i karijeri sudija treba da bude nezavisan od vlade i administracije. Kako bi očuvao svoju nezavisnost, pravila treba da obezbijede da, na primjer, njegovi članovi budu birani od strane pravosuđa i da taj organ sam odlučuje o proceduralnim pravilima“.
A zatim nastavlja sa razmatranjem i propisivanjem jednog sasvim drugačijeg sistema:
„Međutim, u slučajevima gdje ustavne i zakonske odredbe i tradicija dozvoljavaju da sudije budu imenovane od strane vlade, treba da postoje garancije koje će obezbijediti da procedure imenovanja sudija u praksi budu transparentne i nezavisne i da na odluke ne utiču bilo koji razlozi osim onih koji se tiču prethodno pomenutih objektivnih kriterijuma“.
Primjeri „garancija“ koji zatim slijede nude još veći prostor za relaksaciju od formalnih procedura – oni počinju sa posebnim nezavisnim tijelom koje daje savjet koji vlada „slijedi u praksi“, zatim uključuju „pravo na žalbu protiv odluke nezavisnom organu“ i završavaju sa mlakom (neprecizno formulisanom) mogućnošću da je dovoljno da se „organ koji donosi odluku zaštiti od neodgovarajućih i neprikladnih uticaja“.
37. Pozadina ove formulacije nalazi se u uslovima iz 1994. godine. Međutim, CCJE je sada zabrinut zbog njene donekle nejasne i otvorene prirode u kontekstu šire Evrope, u kojoj su ustavne i zakonske „tradicije“ manje relevantne i gdje zvanične procedure predstavljaju neophodnost koju je opasno odbaciti. Stoga, CCJE smatra da svaka odluka koja se tiče imenovanja ili karijere sudije treba da bude zasnovana na objektivnim kriterijumima i da bude donešena ili od strane nezavisnog organa ili da podliježe garancijama koje će obezbijediti da ona ne bude donešena na bilo koji drugi način osim na osnovu navedenih kriterijuma.
38. CCJE priznaje da možda nije moguće ići dalje od toga, imajući u vidu diverzitet sistema koji su trenutno prihvaćeni u evropskim državama. CCJE je, međutim, savjetodavno tijelo koje je ovlašćeno da razmotri kako moguće promjene u postojećim standardima i praksi tako i razvoj prihvatljivih standarda uopšte. Štaviše, Evropska povelja o zakonu o sudijama i sama ide znatno dalje od Preporuke br. R (94) 12, propisujući sljedeće:
„U pogledu svake odluke koja utiče na selekciju, odabir, imenovanje, karijeru, napredovanja ili prestanak funkcije sudije, zakon predviđa intervenciju organa nezavisnog od izvršne i zakonodavne vlasti čiju najmanje polovinu članova čine sudije izabrane od strane svojih kolega putem metoda koje garantuju najširu zastupljenost pravosuđa“.
39. U Eksplanatornom memorandumu se objašnjava da je „intervencija“ nezavisnog tijela predviđena u dovoljno širokom smislu da uključuje mišljenje, preporuku ili predlog, kao i konkretnu odluku. Evropska povelja i dalje ide znatno dalje od trenutne prakse mnogih evropskih država. (Ne iznenađuje da su se delegati Visokog pravosudnog savjeta i sudijskih asocijacija na sastanku u Varšavi od 23. do 26. juna 1997. zalagali za još potpuniju pravosudnu „kontrolu“ nad imenovanjem i unapređenjem sudija od one za koju se zalaže Evropska povelja.)
40. Odgovori na upitnik pokazuju da je većina evropskih zamalja uvela organe nezavisne od izvršne i zakonodavne vlasti koji imaju isključivu ili manju ulogu u imenovanjima i (ponegdje) unapređenjima; primjeri za to su Andora, Belgija, Kipar, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Island, Irska, Italija, Litvanija, Moldavija, Holandija, Norveška, Poljska, Rumunija, Slovačka, Slovenija, „Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija“ i Turska.
41. Nedostatak takvog organa smatra se nedostatkom u Republici Češkoj. U Malti, takav organ postoji, ali činjenica da su konsultacije tijela9 za imenovanje sa njim prepuštene izboru, doživljava se kao slabost. U Hrvatskoj, nivo potencijalnog političkog uticaja na taj organ identifikovan je kao problem10.
42. Sljedeći sistemi će služiti kao tri primjera visokog sudskog savjeta koji ispunjava preporuke iz Evropske povelje.
i) Prema članu 104 italijanskog Ustava, takav savjet se sastoji od Predsjednika Republike, prvog predsjednika i generalnog prokuratora Kasacionog suda, 20 sudija koje bira pravosuđe i 10 članova koje bira Parlament na zajedničkoj sjednici iz redova univerzitetskih profesora i advokata sa petnaestogodišnjim iskustvom. Prema članu 105, odgovornost savjeta je da „selektuje, imenuje i premjesti, unaprijedi ili preduzme disciplinske mjere protiv sudija, u skladu sa pravilima pravosudne organizacije“.
ii) Mađarskim Reformskim zakonima iz 1997. uspostavljen je Nacionalni pravosudni savjet koji vrši ovlašćenje sudske adminsitracije uključujući i imenovanje sudija. Savjet čine predsjednik Vrhovnog suda (koji je predsjednik Savjeta), devet sudija, ministar pravde, glavni državni tužilac, predsjednik Advokatske komore i dva potpredsjednika Parlamenta.
iii) U Turskoj, vrhovni savjet bira i unapređuje i sudije i državne tužioce. Čine ga sedam članova među kojima pet sudija bilo iz Kasacionog suda ili iz Državnog savjeta. Ministar pravde predsjedava savjetom, dok je podsekretar ministra pravde takođe član Savjeta po službenoj dužnosti.
43. Irska je primjer precedentne pravne tradicije, u kojoj je Odbor za sudska imenovanja ustanovljen Zakonom o sudovima i sudskim službenicima iz 1995., odjeljkom 13 u cilju: „identifikovanja osoba i informisanja Vlade o podobnosti ovih osoba za imenovanja na sudijsku funkciju“. Sastavljen je od devet članova uključujući predsjednika Vrhovnog suda, tri predsjednika Višeg suda, Oblasnog suda, Okružnog suda, glavnog državnog tužioca, profesionalnog advokata koga imenuje predjsenik Advokatske komore, profesionalnog pravnog savjetnika koga imenuje predsjednik Udruženja pravnika, i do tri osobe koje imenuje ministar pravde, koje rade u trgovini, finansijama ili adminsitraciji, ili poznaju ili imaju iskustvo iz ovih oblasti, ili imaju iskustvo korišćenja sudskih usluga. Međutim, to ne isključuje sav politički uticaj na proces11.
44. Njemački model (naveden gore) podrazumijeva savjete čija uloga može biti drugačija u zavisnosti od toga da li je riječ o saveznim sudovima ili sudovima federalnih jedinica, kao i u zavisnosti od nivoa suda. Postoje savjeti za sudska imenovanja čija je uloga isključivo savjetodavna. Usto, u nekoliko njemačkih federalnih jedinica propisano je da sudije zajedno biraju nadležni ministar i komisija za izbor sudija. Ova komisija obično ima pravo veta. Obično se sastoji od članova parlamenta, sudija izabranih od strane njihovih kolega i jednog advokata. Učešće ministra pravde se u Njemačkoj smatra važnim demokratskim elementom, jer je on odgovoran parlamentu. Smatra se važnim u ustavnom smislu da organ koji zapravo imenuje sudije ne sačinjavaju samo sudije ili da većina njegovih članova nisu sudije.
45. Čak i u pravnim sistemima u kojima se dobri standardi slijede po tradiciji i neformalnoj samodisciplini, obično se pod budnim okom slobodnih medija posljednjih godina sve više prepoznaje potreba za objektivnijim i formalnijim mjerama zaštite. U drugim državama, naročito u bivšim komunističkim zemljama, ova potreba je prioritetna. CCJE smatra da Evropska povelja – u mjeri u kojoj se zalaže za intervenciju (shvaćenu u dovoljno širokom smislu da uključi i mišljenje, preporuku ili predlog, kao i konkretnu odluku) nezavisnog tijela u kome su značajno zastupljene sudije demokratski izabrane od strane drugih sudija12 – ukazuje na opšti pravac koji CCJE želi da podrži. Ovo je naročito važno za zemlje koje nemaju duboko ukorijenjene i demokratski osvjedočene sisteme.
Mandat – period imenovanja
46. I osnovni principi UN-a, Preporuka br. R (94) 12, i Evropska povelja o zakonu o sudijama pominju mogućnost imenovanja na određeni zakonski period, prije nego do zakonom određene starosne granice za odlazak u penziju.
47. Evropska povelja, u paragrafu 3.3 takođe pominje proceduru zapošljavanja koja uključuje „probni period, koji mora biti kratak, nakon nominovanja za sudijsku funkciju, a prije dobijanja potvrde o trajnom angažmanu“.
48. Evropska praksa obično podrazumijeva imenovanja u punom radnom vremenu do zakonske starosne granice za odlazak u penziju. Ovo je najmanje problematičan pristup sa stanovišta nezavisnosti.
49. Mnogi kontinentalni pravni sistemi uključuju obuku i probni period za nove sudije.
50. Pojedine zemlje imenuju sudije na određeni broj godina (npr. u slučaju Saveznog ustavnog suda Njemačke, 12 godina). U međunarodnim sudovima (npr. Evropskom sudu pravde i Evropskom sudu za ljudska prava) sudije se obično imenuju na određeni vremenski period.
51. U nekim zemljama se dosta koristi institut zamjenika sudije, čiji mandat je ograničen ili manje zaštićen od mandata sudija koje rade u punom radnom vremenu (npr. Velika Britanija i Danska).
52. CCJE smatra da, izuzetno, u slučajevima gdje se sudija koji radi puno radno vrijeme imenuje na ograničen vremenski period, ne bi trebalo da bude reimenovanja osim ako postoje procedure koje obezbjeđuju da:
i. reimenovanje sudije, ukoliko on ili ona to žele, bude razmatrano od strane tijela za imenovanja, i da
ii. odluka o reimenovanju bude donešena isključivo objektivno i prema zaslugama ne uzimajući u obzir političke razloge.
53. CCJE smatra da u slučajevima kada je mandat privremen ili ograničen, organ odgovoran za objektivnost i transparentnost načina imenovanja ili reimenovanja sudija koje rade puno radno vrijeme je od izuzetne važnosti (vidi takođe paragraf 3.3 Evropske povelje).
54. CCJE je svjestan da se njegove nadležnosti ne odnose direktno na sudijske funkcije na međunarodnom nivou. CCJE je nastao kao rezultat preporuke (br. 23) iz izvještaja Komiteta „mudrih glava“ (Wise Persons’ Committe) iz 1998, da direktnu saradnju sa nacionalnim pravosudnim institucijama treba ojačati, dok Rezolucija br. 1 koju su nakon toga usvojili ministri pravde na svojoj 22. Konferenciji u Kišinjevu 17. i 18. juna 1999. pominje da je uloga CCJE da pomogne u sprovođenju prioriteta identifikovanih u globalnom akcionom planu „za jačanje uloge sudija u Evropi i savjetuje ... u pogledu neophodnosti osavremenjavanja pravnih instrumenata Savjeta Evrope...“. Globalni akcioni plan se najvećim dijelom fokusira na unutrašnje pravne sisteme zemalja članica. Ipak, ne treba zaboraviti da kriterijumi za članstvo u Savjetu Evrope uključuju „ispunjavanje obaveza koje proizilazi iz Evropske konvencije o ljudskim pravima“ i da je u tom smislu „podvrgavanje jurisdikciji Evropskog suda za ljudska prava, obavezujuće po međunarodnom pravu, nesumnjivo najvažniji standard Savjeta Evrope“ (Izvještaj Komiteta „mudrih glava“, paragraf 9).
55. CCJE smatra da sve veći značaj nacionalnih pravnih sistema u supranacionalnim sudovima i njihove odluke čine neophodnim da se ohrabre države članice da poštuju principe koji se tiču nezavisnosti, nesmjenjivosti, imenovanja i mandata sudija tih supranacionalnih sudova (vidi naročito paragraf 52 gore).
56. CCJE se slaže da je, zbog važnosti koju za nacionalne pravne sisteme i sudije imaju obaveze iz međunarodnih ugovora poput Evropske konvencije i ugovora Evropske unije, od presudnog značaja da imenovanja i reimenovanja sudija u sudove koji tumače takve ugovore ulivaju isto povjerenje i slijede iste principe kao i nacionalni pravni sistemi. CCJE dalje smatra da uključivanje nezavisnog tijela pomenutog u paragrafima 37 i 45 treba podstaći kada je riječ o imenovanju i reimenovanju sudija u međunarodne sudove. Savjet Evrope i njegove institucije su, ukratko rečeno, zasnovane na vjerovanju u zajedničke vrijednosti koje su superiorne u odnosu na vrijednosti bilo koje države članice, i to vjerovanje je u praksi već proizvelo značan efekat. Te vrijednosti i napredak koji je postignut u njihovom razvoju i primjeni bili bi ugroženi ukoliko se na njihovoj primjeni ne bi insistiralo na nacionalnom nivou.
Mandat – nesmjenjivost i disciplina
57. Osnovni princip sudske nezavisnosti je to da je mandat garantovan do zakonske starosne granice za odlazak u penziju ili do isteka fiksnog mandata: vidi osnovne principe UN-a, paragraf 12; Preporuka br. R (94) 12, Princip I(2)(a)(ii) i (3) i Princip VI (1) i (2). Evropska povelja potvrđuje da se ovaj princip odnosi i na imenovanja i raspoređivanja na druge dužnosti i lokacije bez saglasnosti (osim u slučajevima reorganizacije suda ili kada je to učinjeno privremeno), ali i Evropska povelja i Preporuka br. R (94) 12 razmatraju mogućnost da raspoređivanje na druge dužnosti može biti naloženo kao disciplinska mjera.
58. CCJE napominje da u Češkoj Republici ne postoji zakonsa starosna granica za odlazak u penziju, ali „sudiju može opozvati minsitar pravde nakon navršenih 65 godina“.
59. Postojanje izuzetaka od principa nesmjenjivosti, naročito onih koji proizilaze iz disciplinskih mjera, odmah upućuje na razmatranja o tome kakva tijela ili koji metodi mogu biti korišćeni za kažnjavanje sudija. U Preporuci br. R (94) 12, Princip VI(2) i (3) insistira se na potrebi preciznog definisanja prekršaja za koje sudija može biti opozvan i potrebi da disciplinske procedure budu u saglasnosti sa odgovarajućim zahtjevima Konvencije o ljudskim pravima. Osim toga navodi se još i to da „države treba da razmišljaju o uspostavljanju, putem zakona, posebnog nadležnog tijela koje ima za zadatak primjenu svih disciplinskih sankcija i mjera, pod uslovom da one nisu predmet razmatranja suda, i čije odluke će kontrolisati viši pravosudni organ, ili koje samo predstavlja viši sudski organ“. Evropska povelja ovu ulogu dodjeljuje nezavisnom tijelu za koje predlaže da treba da „interveniše“ u svim aspektima izbora i profesionalne karijere svakog sudije.
60. CCJE smatra
(a) da nesmjenjivost sudija treba da bude nedvosmislen elemenat nezavisnosti garantovan na najvišem unutrašnjem nivou (vidi paragraf 16 iznad);
(b) da je učešće nezavisnog tijela13, uz procedure koje garantuju puno pravo na odbranu, od naročite važnosti u discipilnskim stvarima; i

(c) da bi bilo korisno formulisati standarde koji ne definišu samo ponašanje koje može dovesti do opoziva, već i ponašanje koje može dovesti do bilo koje disciplinske mjere ili promjene statusa, uključujući na primjer i premješaj u drugi sud ili drugu oblast. CCJE bi mogao pripremiti detaljno mišljenje o ovom pitanju sa nacrtima tekstova za razmatranje od strane Evropskog komiteta za pravnu saradnju (CDCJ) u kasnijoj fazi kada bude posebno razmatrao standarde ponašanja, iako nema sumnje da su oni usko povezani sa sadašnjom temom nezavisnosti.

Novčana nadoknada
61. Preporuka br. R (94) 12 predviđa da sudijama „novčana nadoknada treba da bude garantovana zakonom“, i „srazmjerna ugledu njihove profesije i teretu odgvornosti“ (Principi I(2)(a)(ii) i III(1)(b)). Evropska povelja sadrži jedno važno, pragmatično i realistično priznanje uloge koju novčana nadoknada ima u zaštiti od „pritisaka koji imaju za cilj da utiču na njihove odluke ili uopšte na njihovo ponašanje ...“, i važnosti garantovanih plaćenog bolovanja i odgovarajuće penzije (paragraf 6). CCJE u potpunosti odobrava stav Evropske povelje.
62. Dok neki sistemi (npr. u nordijskim zemljama) rješavaju tu situaciju tradicionalnim mehanizmima bez formalnih zakonskih rješenja, CCJE smatra da je uopšteno govoreći važno (a naročito kada je riječ o novim demokratijama) imati konkretnu pravnu odredbu kojom se garantuje da sudijama ne mogu biti smanjene plate i obezbijediti makar de facto mehanizam za povećanje plate u skladu sa troškovima života.
Nezavisnost od neprikladnog spoljnjeg uticaja
63. Nezavisnost od neprikladnog spoljnjeg uticaja predstavlja široko priznati opšti princip: vidi osnovne principe UN-a, paragraf 2; Preporuku br. R (49) 12, Princip I(2)(d), gdje se dalje navodi: „Zakon treba da propiše sankcije protiv osoba koje nastoje na takav način izvršiti uticaj na sudije“. Kao opšti princip, nezavisnost od neprikladnog uticaja i potreba za sankcijama se u ekstremnim slučajevima su neosporni14. Štaviše, CCJE nema razloga da vjeruje da kao takvi nisu regulisani na odgovarajući način u zakonima država članica. Sa druge strane, njihovo funkcionisanje u praksi zahtjeva pažnju, praćenje i u nekim kontekstima političku samokontrolu. Razgovor sa sudijama i razumijevanje i podrška od strane sudija iz različitih država mogu biti dragocjeni u ovom smislu. Problem se umnogome sastoji u odlučivanju šta predstavlja neprikladan uticaj, kao i u postizanju odgovarajućeg balansa između na primjer potrebe da se zaštiti sudski proces od iskrivljenja i pritisaka, bilo od strane političkih, novinarskih ili drugih izvora, i interesa otvorenog razmatranja nekog pitanja od javnog interesa u javnom životu i u slobodnim medijima. Sudije moraju prihvatiti da su oni javne ličnosti i ne smiju biti previše otvoreni za uticaje, niti smiju imati previše krhku konstituciju. CCJE se slaže da se ne čini potrebnom bilo kakva izmjena postojećeg principa, ali da sudijama u različitim zemljama može koristiti da međusobno razgovaraju i razmijene informacije o određenim situacijama.
Nezavisnost u okviru pravosuđa
64. Osnovni argument je taj da sudija u vršenju svoje funkcije nije ničiji zaposleni; on ili ona su nosioci državne funkcije. On ili ona, dakle, služe i odgovorni su jedino pravu. Teza da sudija koji odlučuje u nekom slučaju ne djeluje ni po kakvom naređenju ili instrukciji treće strane unutar ili van pravosuđa predstavlja aksiom.
65. Preporuka br. R (49) 12, Princip I(2)(a)(i) propisuje da „sudijske odluke ne bi trebalo da podliježu bili kakvoj reviziji izvan apelacionih procedura koje predviđa zakon“, a u Principu I(2)(a)(iv) se navodi da „sa izuzetkom odluka o amnestiji, pomilovanju ili slično, vlada ili administracija ne bi trebale da imaju mogućnost da donose bilo kakve odluke koje retroaktivno poništavaju sudske odluke“ CCJE primjećuje da odgovori na upitnike ukazuju da se ovi principi generalno poštuju, i ne predlaže se nikakva izmjena.
66. CCJE primjećuje potecijalnu prijetnju nezavisnosti pravosuđa koja može proisteći iz unutrašnje sudske hijerarhije. CCJE priznaje da nezavisnost pravosuđa zavisi ne samo na nezavisnosti od neprimjerenog spoljnjeg uticaja, već i od nezavisnosti od neprimjerenog uticaja koji u nekim situacijama može proisteći iz ponašanja drugih sudija. „Sudije treba da uživaju neograničenu slobodu pri nepristrasnom odlučivanju u predmetima, prema sopstvenoj savjesti i svojoj interpretaciji činjenica, kao i u skladu sa važećim zakonskim pravilima“ (Preporuka R (94) 12, Principle I (2)(d)). Ovim se misli na sudije pojedinačno. Način na koji je to formulisano ne isključuje doktrine poput precedenta u zemljama anglosaksonskog prava (tj. obaveza sudije nižeg suda da slijedi prethodne odluke višeg suda o pitanju primjene materijalnog prava koje se direktno javlja u ovom kasnijem slučaju).
67. U Principu I (2)(d) se dalje kaže: „Sudije ne treba da budu obavezne da podnose izvještaje o meritumu svojih predmeta bilo kome izvan pravosuđa“. Ovo je, u svakom smislu, nejasno. „Izvještavanje“ o meritumu predmeta, čak i drugim pripadnicima pravosuđa, izgleda na prvi pogled u nesaglasju sa nezavisnošću pojedinca. Ukoliko bi neka odluka bila toliko nekompetentna da predstavlja disciplinski prekršaj, stvari bi mogle biti drugačije, međutim, u tom malo vjerovatnom slučaju, sudija ne bi „izvještavao“ druge, već bi odgovarao na optužbe.
68. Hijerarhijska nadležnost koja je u mnogim pravnim sistemima data višim sudovima u praksi podriva nezavisnost sudija kao pojedinaca. Jedno od rješenja bi bilo prenijeti sve odgovarajuće nadležnosti na Visoki pravosudni savjet, koji bi potom štitio nezavisnost unutar i izvan pravosuđa. Ovo nas dovodi do preporuku Evropske povelje o zakonu o sudijama, na koju je već skrenuta pažnja u podnaslovu Tijela za imenovanje i konsultativna tijela.
69. Sistemi sudske inspekcije, u zemljama u kojima postoje, ne treba sami da se bave meritumom i ispravnošću odluka i ne treba da navode sudije da, iz razloga efikasnosti, daju prednost produktivnosti nad kvalitetnim izvršavanjem svoje funkcije, što podrazumijeva donošenje pažljivo razmotrene odluke koja je u skladu sa interesima onih koji traže zaštitu svojih prava15.
70. CCJE je u ovom smislu obratio pažnju na savremeni italijanski sistem razdvajanja ranga, novčane naknade i funkcije koji je opisan u paragrafu 30 iznad. Cilj ovog sistema je da ojača nezavisnost, a to isto tako znači da komplikovane slučajeve u prvoj instanci (npr. u Italiji, slučajeve koji se tiču mafije) mogu suditi visoko stručne sudije.
Pravosudna uloga
71. Ovaj podnaslov bi mogao pokriti širok spektar tema. Veći dio tog spektra biće predmet detaljnog razmatranja kada CCJE bude razmatrao teme vezane za standarde, pa je to bolje ostaviti za tu priliku. To se odnosi na posebne teme poput članstva u političkim partijama i učešće u političkim aktivnostima.
72. Važna tema koja je pomenuta tokom sastanka CCJE tiče se međusobne zamjenjivosti funkcija sudije, državnog tužioca i službenika Minsitarstva pravde u nekim sistemima. Uprkos ovoj međusobnoj zamjenjivosti, CCJE zaključuje da je razmatranje uloge, statusa i dužnosti državnih tužilaca paralelno sa ulogama, statusom i dužnosti sudija izvan njegovog djelokruga aktivnosti. Međutim, ostaje važno pitanje da li je takav sistem u skladu sa nezavisnim pravosuđem. Ova tema je nesumnjivo od velike važnosti za pravne sisteme kojih se tiče. CCJE smatra da bi ona mogla zavrijediti dalje razmatranje u kasnijoj fazi, možda u sklopu istraživanja pravila ponašanja sudija, ali bi za to bile potrebne dodatne ekspertske konsultacije.
Zaključci
73. CCJE smatra da je od presudne važnosti za države članice da u potpunosti primijene principe koji su već razvijeni (paragraf 6) i, nakon ispitivanja standarda sadržanih naročito u Preporuci br. R (94) 12 o nezavisnost, efikasnosti i ulozi sudija, zaključuje sljedeće:
(1) Osnovni principi nezavisnosti pravosuđa treba da budu propisani na ustavnom ili najvišem mogućem zakonskom nivou u svakoj državi članici, a da konkretnija pravila budu definisana na zakonodavnom nivou (paragraf 16).
(2) U svakoj državi članici tijela koja vrše i predlažu imenovanja i unapređenja treba da propišu, objave i sprovedu objektivne kriterijume kako bi obezbijedili da izbor i karijera sudija budu zasnovane na zaslugama imajući u vidu kvalifikacije, integritet, sposobnost i efikasnost (paragraf 25).
(3) Senioritet ne bi trebao da bude rukovodeći princip koji opredjeljuje unapređenje. Odgovarajuće profesionalno iskustvo je međutim važno i preduslovi koji se tiču godina iskustva mogu pomoći da se unaprijedi nezavisnost (paragraf 29).
(4) CCJE smatra da Evropska povelja o zakonu o sudijama – u mjeri u kojoj se zalaže za intervenciju nezavisnog tijela u kome su značajno zastupljene sudije demokratski izabrane od strane drugih sudija – ukazuje na opšti pravac koji CCJE želi da podrži (paragraf 45).
(5) CCJE smatra da u slučajevima kada je mandat privremen ili ograničen, organ odgovoran za objektivnost i transparentnost načina imenovanja ili reimenovanja sudija koje rade puno radno vrijeme je od izuzetne važnosti (vidi takođe paragraf 3.3 Evropske povelje) (paragraf 53).
(6) CCJE se slaže da je, zbog važnosti koju za nacionalne pravne sisteme i sudije imaju obaveze iz međunarodnih ugovora poput Evropske konvencije i ugovora Evropske unije, od presudnog značaja da imenovanja i reimenovanja sudija sudova koji tumače takve ugovore ulivaju isto povjerenje i slijede iste principe kao i nacionalni pravni sistemi. CCJE dalje smatra da uključivanje nezavisnog tijela pomenutog u paragrafima 37 i 45 treba podstaći kada je riječ o imenovanju i reimenovanju sudija međunarodnih sudova. (paragraf 56).
(7) CCJE smatra da nesmjenjivost sudija treba da bude jasan elemenat nezavisnosti garantovan na najvišem unutrašnjem nivou (paragraf 60).
(8) Novčana nadokna dodijeljena sudijama treba da bude srazmjerna njihovoj ulozi i odgovornostima, i odgovarajuće plaćeno bolovanje i penzija treba da budu obezbijeđeni. Posebna zakonska odredba treba da garantuje da neće doći do smanjenja nadoknade i treba da postoji odredba koja propisuje povećanja u skladu sa troškovima života (paragrafi 61-62).
(9) Nezavisnost svakog pojedinog sudije u vršenju njegove ili njene funkcije postoji nezavisno od bilo kakve unutrašnje hijerarhijske strukture suda (paragraf 64).
(10) Upotreba statističkih podataka i sistem sudske inspekcije ne smiju služiti za nanošenje štete nezavisnosti sudija (paragrafi 27 i 69)
(11) CCJE smatra da bi bilo korisno pripremiti dodatne preporuke ili izmijeniti Preporuku br. R (94) 12 u svijetlu ovog mišljenja i daljeg posla koji CCJE treba da obavi.

1 CCJE neće nastojati da navede obimnu literaturu na temu razdvajanja vlasti, i u tekstu se daje samo pojednostavljen sadržaj, kao što je predstavljeno u publikaciji Pravosuđe i podjela vlasti autora Lope Guera (dokument Venecijanske komisije za Konferenciju sudija ustavnih i vrhovnih sudova Južnoafričkog regiona, februar 2000.)
2
Za sofisticiraniju analizu kojom se identifikuje nemogućnost, a može se reći i nepoželjnost, da neko bude potpuno nezavisan od bilo kog uticaja, npr. drštvenih ili kulturnih parametara, vidi Uloga nezavisnosti pravosuđa u vladavini prava, prof. Henrih (dokument Venecijanske komisije za radionicu u Kirgistanu, april 1998.)
3
Vidi paragraf 12 ispod.

4
Vidi paragrafe 14-16 ispod.
5
Vidi isto i paragraf 43 ispod.
6
koju čine tri sudije koje imenuju minsitar pravde na preporuku Vrhovnog suda, Udruženje sudija i Udruženje advokata, o čijim kandidaturama i kvalifikacijama Vrhovni sud takođe daje komentar.
7
CCJE je međutim svjesan da postoje slučajevi u kojima izgleda da sistem uspješno funkcioniše, npr. imenovanje sudije vrhovnog suda u Indiji i Japanu.

8 vidi paragraf 24 iznad.
9
predsjednik na savjet premijera.
10
vidi paragraf 20 iznad.
11
vidi paragraf 20 iznad.
12
Vidi paragrafe 38-39 iznad.

13
Vidi paragrafe 37 i 45 iznad.

14
Vidi takođe balans između opšteg principa slobode izražavanja i izuzetka (kada su potrebne mjere radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti pravosuđa) iz člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima (ECHR).

15 vidi takođe paragraf 27 iznad.

Strazbur, 23. novembar 2001.
CCJE (2001) OP N°2
Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE)
Mišljenje br. 2 (2001) Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE) upućeno Komitetu ministara Savjeta Evrope o finansiranju i upravljanju sudovima sa osvrtom na efikasnost pravosuđa i član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima
1. Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE) pripremio je ovo mišljenje na osnovu odgovora država na upitnik i na osnovu tekstova koje je pripremila Radna grupa CCJE i tekstova koje su pripremili predsjednik i potpredsjednik CCJE i ekspert CCJE za ovu oblast, g. Jaček Člebni (Poljska).
2. CCJE prihvata stanovište da je finansiranje sudova usko povezano sa pitanjem nezavisnosti sudija u smislu da određuje uslove u kojima sudovi obavljaju svoju funkciju.
3. Štaviše, postoji očigledna veza između, sa jedne strane, finansiranja i upravljanja sudovima i, sa druge, principima Evropske konvencije o ljudskim pravima: pristup pravdi i pravo na pravično suđenje nisu adekvatno garantovani ako predment ne može biti razmotren u razumnom roku od strane suda koji raspolaže odgovarajućim sredstvima i resursima koji mu omogućavaju efikasan rad.
4. Svi opšti principi i standardi Savjeta Evrope u vezi finansiranja i upravljanja sudovima nameću državama obavezu da obezbijedi finansijska sredstva koja će zadovoljiti potrebe različitih pravosudnih sistema.
5. CCJE se slaže da iako je finansiranje sudova dio državnog budžeta koji Ministarstvo finansija podnosi Parlamentu, ova finansijska sredstva ne bi trebalo da budu podložna političkim fluktuacijama. Iako je nivo sredstava koje neka zemlja može da priušti za svoje sudove politička odluka, mora se voditi računa, u sistemu zasnovanom na podjeli vlasti, da se osigura da ni izvršna ni zakonodavna vlast ne budu u mogućnosti da izvrše bilo kakav pritisak na pravosuđe u procesu određivanju budžeta. Odluke o izdvajanju sredstava za sudove moraju biti donešene uz strogo poštovanje nezavisnosti pravosuđa.
6. U većini zemalja, Ministarstvo pravde učestvuje u prezentiranju sudskog budžeta Minsitarstvu finansija i pregovara o budžeta sa tim ministarstvom. U mnogim zemljama, sudovi prethodno direktno ili indirektno daju svoj doprinos u formi predloga koji dostavljaju Ministarstvu pravde. Međutim, u nekim slučajevima, sudovi direktno dostavljaju predlog budžeta Ministarstvu finansija. Primjeri za to su Vrhovni sudovi Estonije i Slovačke koji to čine za sopstvene budžete, dok Vrhovni sudovi Kipra i Slovenije to obavljaju za sudove na svim nivoima. U Švajcarskoj, Savezni vrhovni sud ima pravo da Saveznom parlamentu podnese sopstveni budžet (koji odobrava Administrativna komisija, koju čine tri sudije), predsjednik i generalni sekretar tog suda imaju pravo da prisustvuju sjednici Parlamenta i brane svoj budžet. U Litvaniji, odlukom Ustavnog suda od 21. decembra 1999. ustanovljen je princip da svaki sud ima pravo na sopstveni budžet, u okviru posebnih stavki Državnog budžeta koji odobrava Parlament. U Rusiji, Saveznim budžetom moraju biti posebno opredijeljena sredstva za budžete Ustavnog suda, Vrhovnog suda i drugih sudova koji sude po precedentnom pravu, kao i Saveznog arbitražnog suda i drugih arbitražnih sudova, i Savjet ruskih sudija ima pravo ne samo da učestvuje u pregovorima o saveznom budžetu, već i da bude zastupljen u raspravi u oba doma ruske Savezne skupšine. U nordijskim državama, zakonskom regulativom je nedavno formalizovana procedura za koordinaciju sudskih budžeta i njihovo podnošenje Ministarstvu pravde – u Danskoj Sudska uprava (u čijem koordinacionom odboru većinu članova čine predstavnici različitih sudova) ispunjava ovu ulogu. U Švedskoj, Nacionalna sudska uprava (posebno vladino tijelo, sa koordinacionim odborom u kome su sudije u manjini) ima sličnu ulogu, uz obavezu priprema privremene budžete na period od tri godine.
7. Nasurot tome, u drugim zemljama ne postoji zvanična procedura po kojoj pravosuđe učestvuje u određivanju budžeta za finansiranje sudskih potreba, o čemu pregovara ministar pravde ili njegov ekvivalent, i svaki uticaj je neformalne prirode. Belgija, Hrvatska, Francuska, Njemačka, Italija (osim u slučaju pojedinih plaćanja), Luksemburg, Malta, Ukrajina i Velika Britanija primjeri su pravnih sistema koji spadaju u ovu kategoriju.
8. Stepen u kom se smatra da je sudski sistem adekvatno finansiran nije uvjek u srazmjeri sa stepenom postojanja zvanične procedure za dobijanje predloga od strane pravosuđa ili konsultovanje istog, iako se direktno učešće pravosuđa i dalje smatra važnom potrebom. Odgovori na upitnik veoma često otkrivaju širok spektar razlika, počevši od nedostatka odgovarajućih materijalnih resursa (prostorija, namještaja, kancelarija, kompjuterske opereme, itd.) do potponog nepostojanja one vrste pomoći koja je od presudne važnosti za sudije u savremenom vršenju sudijskih funkcija (kvalifikovano osoblje, specijalizovani asistenti, pristup izvorima elektronske dokumentacije, itd.). U zemljama Istočne Evrope, naročito, budžetska ograničenja su navela parlamente da ograniče sredstva namijenjena za finansiranje sudova na relativno mali dio realne potrebe (npr. 50% u Rusiji). Čak i u zemljama Zapadne Evrope primjenjuju su budžetska ograničenja kojima se ograničava broj sudnica, kancelarija, količina informacione opreme i/ili broj zaposlenih (u ovom posljednjem slučaju, to znači da nekada sudije ne mogu biti oslobođene od poslova koji su izvan sudijske funkcije).
9. Do jednog od mogućih problema dolazi kada se u pravosuđu, koje nije uvjek posmatrano kao posebna grana vlasti u državi, jave posebne potrebe u cilju izvršavanja zadataka samog pravosuđa i očuvanja njegove nezavisnosti. Nažalost ekonomski aspekti mogu biti presudni u raspravama koje se tiču važnih strukturalnih promjena u pravosuđu i njegove efikasnosti. Iako nijedna zemlja ne može ignorisati svoj ukupni finansijski kapacitet pri odlučivanju o nivou usluga koje može da podrži, pravosuđe i sudovi, kao presudna grana državne vlasti, polažu puno pravo na finansijske resurse.
10. Iako CCJE ne može da ignoriše ekonomske razlike među zemljama, izrada odgovarajućeg finansijskog okvira za sudove zahtijeva veće učešće samih sudova u procesu pripreme budžeta. CCJE se slaže da je, stoga, važno da postupak usvajanja pravosudnog budžeta u parlamentu sadrži proceduru kojom se uzimaju u obzir stavovi pravosuđa.
11. Jedan od mogućih načina na koji pravosuđe može aktivno učestvovati u izradi budžeta bio bi da nezavisnom tijelu nadležnom za upravljanje pravosuđem – u zemljama gdje takvo tijelo postoji1 – dodijeli ulogu koordinacije u pripremi zahtjeva za finansiranje, i učini da ovo tijelo služi kao direktna veza sa Palamentom u procjeni potreba sudova. Poželjno je da tijelo koje predstavlja sve sudove bude odgovorno za ponošenje budžetskih zahtjeva Parlamentu ili jednom od njegovih posebnih odbora.
12. Upravljanje budžetom dodijeljenim sudovima postaje sve veća odgovornost koja zahtjeva angažovanje profesionalaca. Diskusije unutar CCJE su pokazale da postoji velika razlika između, sa jedne strane, sistema u kojima se upravljanjem bavi pravosuđe ili osobe ili tijela koja su su u nadležnosti pravosuđa ili nezavisno tijelo uz podršku odgovarajuće administracije koja je odgovorna tom tijelu i, sa druge strane, onih sistema u kojima je za upravljanje u potpunosti nadležno vladino tijelo ili služba. Ovaj prvi pristup je usvojen u nekim novim demokratijama, kao i u nekim drugim zemljama zbog prednosti koje se smatra da ima u obezbjeđivanju nezavisnosti pravosuđa i u obezbjeđivanju uslova da pravosuđe vrši svoje funkcije.
13. Ako je sudijama data odgovornost za aministraciju u sudovima, oni treba da budu adekvatno obučeni i da imaju neophodnu podršku u ispunjavanju tog zadatka. U svakom slučaju, važno je da sudije budu odgovorne za sve administrativne odluke koje se direktno tiču vršenja funkcije sudova.
Zaključak
14. CCJE smatra da države treba da ponovo razmotre postojeće procedure finansiranja i upravljanja sudovima u svijetlu ovog mišljenja. CCJE dalje posebno ukazuje na potrebu alokacije dovoljnih sredstava sudovima kako bi mogli da funkcionišu u skladu sa standardima navedenim u članu 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

1 Vidi Mišljenje br.1 (2201) o standardima koji se tiču nezavisnosti, efikasnosti i uloge sudija, u podnaslovu „Tijela za imenovanje i konsultacije“.

Strazburg, 19. novembar 2002.
CCJE (2002) Op. N° 3
Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE)
Mišljenje br. 3 Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE) upućeno Komitetu ministara Savjeta Evrope o principima i pravilima profesionalnog ponašanja sudija, naročito etici, neprikladnom ponašanju i nepristrasnosti
1. Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE) je pripremio ovo mišljenje na osnovu odgovora država na upitnik, na osnovu tekstova koje je pripremila Radna grupa CCJE i tekstova koje su pripremili predsjednik i potpredsjednik CCJE i expert CCJE za ovu oblast g. Denis Salas (Francuska).
2. Ovo mišljenje upućuje na Mišljenje CCJE br 1 (2001) (www.coe.int/legalprof, CCJE(2001) 43) o standardima koji se tiču nezavisnosti pravosuđa i nesmjenjivosti sudija, naročito paragrafe 13, 59, 60 i 71.
3. U izradi ovog mišljenja, CCJE je uzeo u obzir niz drugih dokumenata, naročito:
- dokument Ujedinjenih nacija: „Osnovni principi nezavisnosti pravosuđa“ (1985);
- Preporuku br. R (94) 12 Komiteta minsitara Savjeta Evrope o nezavisnosti, efikasnosti i ulozi sudija;
- Evropsku povelju o zakonu o sudijama (1998) (DAJ/DOC(98) 23);
- Kodeks ponašanja sudija, the Code of judicial conduct, nacrt iz Bengalora1.
4. Ovo mišljenje pokriva dvije važne oblasti:
- principe i pravila profesionalnog ponašanja sudija, zasnovane na definisanju etičkih principa, koji moraju ispuniti veoma visoke standarde i mogu biti inkorporirani u izjavu o standardima profesionalnog ponašanja propisanih od strane samih sudija (A);
- principe i procedure kojima se reguliše krivična, građanska i disciplinska odgovornost sudija (B).
5. CCJE u ovom kontekstu postavlja pitanje da li su postojeća pravila i principi u svim aspektima u skladu sa nezavisnošću i nepristrasnošću sudova koje zahtijeva Evropska konvencija o ljudskim pravima.
6. CCJE stoga traži odgovor na sljedeća pitanja:
- Kakve standarde ponašanja treba primijeniti na sudije?
- Kako formulisati standarde ponašanja?
- Kakvoj krivičnoj, građanskoj i disciplinskoj odgovornosti treba da podliježu sudije i da li uopšte treba da podliježu takvoj odgovornosti?
7. CCJE smatra da će odgovori na ova pitanja doprinijeti primjeni okvirnog globalnog akcionog plana za sudije u Evropi, naročito prioriteta koji se odnose na prava i odgovornosti sudija, profesionalno ponašanje i etiku (vidi dokument CCJE (2001) 24, Dodatak A, odjeljak III B) i u tom kontekstu upućuje na zaključke niže navedenih paragrafa 49, 50, 75,76 i 77.
A. STANDARDI PONAŠANJA SUDIJA
8. Etički aspekt ponašanja sudija treba da bude razmotren iz više razloga. Potrebno je da metode koje se koriste u rješavanju sporova uvjek ulivaju povjerenje. Ovlašćenja povjerena sudijama se strogo povezuju sa vrijednostima poput pravde, istine i slobode. Standardi ponašanja koji se primjenjuju na sudije direktno proizilaze iz ovih vrijednosti i predstavljaju preduslov za povjerenje u pravosudni sistem.
9. Povjerenje u pravosudni sistem je još važnije imajući u vidu sve veću globalizaciju sporova i veliki broj presuda. Štaviše, u pravnoj državi, javnost ima prava da očekuje da budu propisani opšti principi u skladu sa konceptom pravičnog suđenja i garantovanja fundamentalnih prava. Obaveze koje sudije imaju uvedene su kao garancija njihove nepristrasnosti i efektivnosti njihovih postupaka.
1°) Kakve standarde ponašanja treba primijeniti na sudije?
10. Svaka analiza pravila koja regulišu profesionalne zahtjeve koji se odnose na sudije treba da sadrži razmatranje principa na kojima počiva i ciljeva kojima se teži.
11. Bez obzira na metode korišćene u njihovom izboru ili obuci i opseg njihove nadležnost, sudijama su povjerena ovlašćenja i djeluju u sferama koje se tiču same srži ljudskih života. U jednoj nedavnoj studiji se navodi da se, od svih organa vlasti, pravosuđe najviše promijenilo u evropskim zemljama2. Posljednjih godina, demokratska društva postavljala su sve veće zahtjeve pred svoje pravosudne sisteme. Sve veći pluralizam u našim društvima navodi svaku grupu da traži priznanje i zaštitu, koji joj nisu uvjek dati. Iako je arhitektura demokratija duboko promijenjena, nacionalne varijacije su i dalje značajne. Ustaljena je fraza da zemlje Istočne Evrope koje su izašle iz autoritarnih režima gledaju na pravo i pravosuđe kao nešto što daje legitimnost neophodnu za rekonstrukciju demokratije. Tamo više nego igdje drugo pravosudni sistem učvršćuje svoju poziciju u odnosu na ostale organe vlasti putem svoje funkcije sudskog nadzora.
12. Ovlašćenja povjerena sudijama podliježu ne samo domaćim zakonima, odnosno izrazu volje naroda, već i principima međunarodnog prava i pravosuđa priznatim u savremenim demokratskim društvima.
13. Razlog zbog koga su ova ovlašćenja povjerena sudijama je da im omogući da presuđuju, primjenom prava, i obezbijede da svako uživa u pravima i/ili sredstvima koja im zakonski pripadaju, a koja su im stvarno ili potencijalno uskraćena.
14. Ovaj cilj je naveden u članu 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima koji, govoreći isključivo iz perspektive korisnika pravosudnog sistema, navodi da „svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom“. Daleko od toga da nagovještava da su sudije svemoćne, Konvencija naglašava zaštitne mehanizme koji su uvedeni radi osoba kojima se sudi i definiše principe na kojima su zasnovane sudijske dužnosti: nezavisnost i nepristrasnost.
15. Posljednjih godina, donekle je priznata potreba za čvršćim garancijama sudske nezavisnosti i nepristrasnosti; nezavisna tijela su osnovana u cilju zaštite pravosuđa od pristrasnog uticaja; značaj Evropske konvencije o ljudskim pravima je razvijen i osjeća se kroz sudsku praksu Evropskog suda u Strazburu i nacionalnih sudova.
16. Nezavisnost sudije je ključni princip i predstavlja pravo građana svake države, uključujući i sudije. Ona ima i institucionalni i individualni aspekat. Savremena demokratska država treba da bude zasnovana na podjeli vlasti. Svaki pojedinačni sudija treba da čini sve što je u njegovoj moći da podrži nezavisnost pravosuđa kako na institucionalnom tako i na individualnom nivou. Razlozi za takvu nezavisnost su detaljno razmatrani u Mišljenju br. 1 (2001) CCJE, u paragrafima 10-13. ona je, kako se tamo kaže, nerazdvojiv dio i preduslov nepristrasnosti sudije, koja je neophodna za kredibilitet pravosudnog sistema i povjerenje koje taj sistem treba da uliva u demokratskom društvu.
17. Član 2 „Osnovnih principa nezavisnosti pravosuđa“ koje su pripremile Ujedinjene nacije 1985. propisuje da „pravosuđe mora nepristrasno odlučiti o pitanjima koja su mu podnijeta na razmatranje, na osnovu činjenica i u skladu sa zakonom, bez bilo kakvih ograničenja, neprikladnih uticaja, nagovora, pritisaka, prijetnji ili miješanja, direktnog ili indirektnog, od bilo koje strane iz bilo kog razloga“. Prema članu 8, sudije se „uvjek moraju ponašati na način koji će očuvati ugled njihove funkcije i nepristrasnost i nezavisnost pravosuđa“
18. U svojoj preporuci br. R (94) 12 o nezavisnosti, efikasnosti i ulozi sudija (Princip I.2.d), Komitet ministara Savjeta Evrope navodi da „sudije treba da uživaju neograničenu slobodu pri nepristrasnom odlučivanju u predmetima, prema sopstvenoj savjesti i svojoj interpretaciji činjenica, kao i u skladu sa važećim zakonskim pravilima“.
19. Evropska povelja o zakonu o sudijama ukazuje da zakon o sudijama treba da obezbijedi nepristrasnost koju cjelokupna javnost ima pravo da očekuje od sudova (paragraf 1.1). CCJE u potpunosti podržava ovu odredbu Povelje.
20. Evropski sud određuje nepristrasnost kako putem subjektivanog pristupa, uzimajući u obzir lična ubjeđenja i interese određenog sudije u datom slučaju, tako i prema objektivnim mjerilima, odlučivanjem da li je sudija pružio dovoljne garancije da bi isključio bilo kakvu opravdanu sumnju u ovom smislu3.
21. Sudije treba da postupaju nepristrasno u svim okolnostima, i da se pobrinu da ne postoji opravdan razlog da građani sumnjaju na bilo kakvu pristrasnost. U tom smislu, nepristrasnost sudije treba da bude očigledna, kako u vršenju sudijske funkcije, tako i u njegovim ili njenim ostalim aktivnostima.
a. Nepristrasnost i ponašanje sudija u vršenju sudijskih funkcija
22. Poštovanje i povjerenje koje pravosuđe uživa u javnosti predstavljaju garanciju efektivnosti pravosudnog sistema: razumljivo je da javnost ponašanje sudija u vršenju profesionalnih dužnosti smatra presudnim za kredibilitet sudova.
23. Sudije zato treba da vrše svoju dužnost bez bilo kakvog favorizovanja, izražavanja predubjeđenja ili pristrasnosti. Oni ne bi trebalo da svoje odluke donose uzimajući u obzir bilo šta što ne spada u primjenu zakonskih pravila. Dok god se bave određenim predmetom, ili dok god to od njih može biti zatraženo, ne bi trebali svjesno iznositi bilo kakve komentare koji bi mogli sa razlogom sugerisati određeni stepen prejudiciranja rješenja spora ili koji bi mogli uticati na pravičnost postupka. Oni treba da posvete potrebnu pažnju svim osobama (npr. strankama, svjedocima, zastupnicima) nepraveći bilo kakvu razliku koja nije zakonski utemeljena ili koja je nespojiva sa adekvatnim vršenjem njihove funkcije. Oni takođe treba da se postaraju da u vršenju njihove dužnosti njihova stručnost bude evidentna.
24. Sudije bi takođe trebale da vrše svoju funkciju poštujući princip jednakog tretmana strana u postupku, na način što će izbjegavati bili kakvu pristrasnost ili diskriminaciju, održavajući ravnotežu između strana i brinući se da svakoj od njih bude obezbijeđeno pravično suđenje.
25. Efektivnosti pravosudnog sistema takođe zahtijeva od sudija visok stepen profesionalne svijesti. Oni treba da obezbijede održavanje visokog nivoa profesionalne kompetencije putem osnovne i dodatne edukacije, koja će im pružiti odgovarajuće kvalifikacije.
26. Sudije takođe moraju vršiti svoju funkciju marljivo i uz razumnu ažurnost. Za ovo je naravno neophodno da im prethodno budu obezbijeđena odgovarajuća sredstva, oprema i pomoći. Pod uslovom da im je to obezbijeđeno, sudije treba da imaju na umu, kao i da budu u stanju da ispune, svoju obavezu iz člana 6.1 Evropske konvencije o ljudskim pravima da donesu presudu u razumnom roku.
b. Nepristrasnost sudija i njihovo ponašanje izvan okvira sudijske funkcije
27. Sudije ne treba da budu izolovane od društva u kom žive, jer pravosudni sistem jedino može normalno funkcionisati ukoliko su sudije u dodiru sa realnošću. Štaviše, sudije kao građani uživaju osnovna prava i slobode garantovane, naročito Evropskom poveljom o ljudskim pravima (slobodu mišljenja, vjerske slobode, itd.). Oni stoga, uopšteno govoreći, treba da zadrže slobodu bavljenja aktivnostima po svom izboru koje su izvan profesionalnih okvira.
28. Međutim, takve aktivnosti mogu ugroziti njihovu nepristrasnost ili ponekad njihovu nezavisnost. Zato je potrebno uspostaviti razuman balans između stepena u kom sudija učestvuje u društvenom životu i potrebe da u vršenju svojih dužnosti oni budu smatrani nazavisnim i nepristrasnim, kao i da zaista to budu. U ovoj posljednjoj analizi, mora se uvjek postaviti pitanje da li je, u određenom društvenom kontekstu i prema mišljenju razumnog, informisanog posmatrača, sudija uključen u aktivnost koja bi objektivno mogla ugroziti njenu ili njegovu nezavisnost ili nepristrasnost.

29. U svom privatnom životu sudije treba da se ponašaju na način koji zavrijeđuje poštovanje. Imajući u vidu kulturni diverzitet među državama članicama Savjeta Evrope i stalnu evoluciju moralnih vrijednosti, standardi koji se odnose na ponašanje sudija u njihovom privatnom životu ne mogu biti previše precizno propisani. CCJE podržava uspostavljanje jednog ili više tijela ili osoba u okviru pravosuđa koji bi imali konsultativnu i savjetodavnu ulogu i bili na raspolaganju sudijama kad god imaju neku nedoumicu o tome da li je određena aktivnost u privatnoj sferi u skladu sa njihovim sudijskim statusom. Prisustvo ovakvih tijela ili osoba bi moglo podstaći raspravu u okviru pravosuđa o sadržaju i značaju etičkih pravila. Dvije od niza mogućnosti bi mogle biti da ova tijela ili osobe budu imenovani pod okriljem Vrhovnog suda ili udruženja sudija. Oni bi u svakom slučaju trebali da budu odvojeni i da imaju drugačije ciljeve od postojećih tijela odgovornih za izricanje disciplinskih mjera.
30. Učešće sudija u političkim aktivnostima uzrokuje nekoliko značajnih problema. Naravno, sudije su i dalje građani i treba im dozvoliti da ostvaruju politička prava koja uživaju svi građani. Međutim, u pogledu prava na pravično suđenje i legitimna očekivanja javnosti, sudije treba da pokažu uzdržanost u ostvarivanju javne političke aktivnosti. Neke države su ovaj princip uvrstile u pravila o disciplinskoj odgovornosti i sankcionišu svako ponašanje koje je u suprotnosti sa obavezom sudije da pokaže uzdržanost. U tim državama se takođe izričito navodi da su sudijske dužnosti nespojive sa određenim političkim zaduženjima (npr. u nacionalnom parlamentu, Evropskom Parlamentu ili lokalnoj vlasti), ponekad se čak zabranjuje da supružnici sudija obavljaju ove funkcije.
31. U opštijem smislu, neophodno je razmotriti učešće sudija u javnim raspravama političke prirode. U cilju očuvanja povjerenja javnosti u pravosudni sistem, sudije ne treba da se izlažu političkim napadima koji nisu saglasni sa neutralnošću koju pravosuđe zahtijeva.
32. Čitajući odgovore na upitnike, čini se da je u nekim državama zauzet restriktivan stav u pogledu učešća sudija u politici.
33. U raspravama unutar CCJE ukazano je na potrebu uspostavljanja balansa između sudijske slobode mišljenja i izražavanja i zahtjeva neutralnosti. Stoga je neophodno da se sudije, iako njihovo članstvu u političkoj partiji ili učešće u javnoj debati o značajnim društvenim problemima ne može biti zabranjeno, makar uzdržavaju od bilo kakve politčke aktivnosti za koju postoji vjerovatnoća da će nanijeti štetu njihovoj nezavisnosti ili ugroziti utisak njihove nepristrasnosti.
34. Međutim, sudijama treba da bude dozvoljeno da učestvuju u određenim debatama koje se tiču nacionalne pravosudne politike. Treba im pružiti mogućnost da daju svoje mišljenje i uzmu aktivno učešće u pripremi zakonske regulative koja se tiče zakona o njima i, u širem smislu, funkcionisanja pravosudnog sistema. Ova tema takođe pokreće pitanje da li sudijama treba dozvoliti da budu članovi sindikata. U okviru slobode izražavanja i mišljenja, sudije mogu ostvarivati pravo na članstvo u sindikalnim organizacijama (sloboda udruživanja), iako mogu biti nametnuta ograničenja u pogledu njihovog prava na štrajk.
35. Radni angažman u nekoj drugoj oblasti nudi sudijama mogućnost da prošire svoje horizonte i daje im svijest o problemima u društvu koja nadopunjuju znanja stečena kroz vršenje njihovih profesionalnih dužnosti. Sa druge strane, to uključuje i neke rizike koji se ne mogu zanemariti: to može biti smatrano suprotnim principu podjele vlasti, a može i poljuljati mišljenje javnosti o nezavisnosti i nepristrasnosti sudija.
36. Pitanje učešća sudija u određenim aktivnostima vlade, poput angažmana u kabinetu ministra (cabinet ministériel), predstavlja naročit problem. Ne postoji ništa što bi spriječilo sudiju u obavljanju određene funkcije u nekom administrativnom tijelu ministarstva (na primjer, u odjeljenju za građansko ili krivično zakonodavstvo Ministarstva pravde); međutim, stvar je delikatnija kada je riječ o sudiji koji postaje dio osoblja kabineta ministra. Ministri imaju puno pravo da imenuju koga god požele da radi u njihovom kabinetu ali, kao bliski saradnici ministra, ovi službenici učestvuju u određenom stepenu u političkim aktivnostima ministra. U takvim okolnostima, prije nego što sudija stupi u službu u kabinetu ministra, najbolje bi bilo da pribaviti mišljenje nezavisnog organa odgovornog za imenovanje sudija, tako da ovaj organ može da donese pravila ponašanja primjenjiva u svakom pojedinačnom slučaju.
c. Nepristrasnost i druge profesionalne aktivnosti sudija 4
37. Posebna priroda sudijskog posla i potreba očuvanja ugleda funkcije i zaštite sudija od bilo svih vrsta pritisaka podrazumijevaju da sudije treba da se ponašaju na način da izbjegavaju konflikte interesa i zloupotrebu službenog položaja. Ovim se od sudija zahtijeva da se uzdrže od bilo koje profesionalne aktivnosti koja bi ih mogla odvratiti od njihovih sudijskih dužnosti i navesti ih da te dužnosti izvršavaju na pristrasan način. U nekim državama, aktivnosti nespojive sa sudijskom funkcijom su jasno definisane zakonom o sudijama i pripadnicima pravosuđa je zabranjeno da obavljaju bilo kakvu profesionalnu ili plaćenu aktivnost. Izuzeci su napravljeni kada je riječ o obrazovnim, istraživačkim, naučnim, književnim ili umjetničkim aktivnostima.
38. Različite zemlje su rješavale pitanja nespojivih aktivnosti na različite načine (kratak sažetak je dat u prilogu) i koristeći različite procedure, iako je u svakom slučaju opšti cilj bilo izbjeći stvaranje bilo kakve nepremostive barijere između sudija i društva.
39. CCJE smatra da pravila profesionalnog ponašanja treba da zahtijevaju od sudija da izbjegnu sve aktivnosti za koje postoji vjerovatnoća da će ugroziti ugled njihove funkcije, kao i da očuvaju povjerenje javnosti u pravosudni sistem minimizirajući rizik od konflikta interesa. U tom cilju, oni treba da se uzdržavaju od bilo koje profesionalne aktivnosti koja bi ograničila njihovu nezavisnost i ugrozila njihovu nepristrasnost. U ovom kontekstu, CCJE podržava odredbu Evropske povelje o zakonu o sudijama, prema kojoj sloboda sudija da obavljaju poslove izvan sudijske funkcije „ne smije biti ograničena osim ukoliko su takve vanredne aktivnosti nespojive sa povjerenjem u sudiju ili njegovom nepristrasnošću ili nezavisnošću, ili sa njegovom ili njenom obavezom da bude u stanju da pažljivo i u razumnom roku postupi u predmetu koji im je podnesen“ (paragraf 4.2). Evropska povelja takođe sudijama priznaje pravo na članstvo u profesionalnim organizacijama i pravo izražavanja (paragraf 1.7) kako bi se izbjegla „pretjerana krutost“ koja bi mogla podići barijere između društva i samih sudija (paragraf 4.3). Od presudnog je značaja, međutim, da sudije nastave da posvećuju veći dio svog radnog vremena svojoj sudijskoj ulozi, uključujući i sa tim povezane aktivnosti, i da ne budu u iskušenju da preveliku pažnju posvete aktivnostima izvan okvira sudijske funkcije. Postoji, očigledno, povećeni rizik od posvećivanja prevelike pažnje takvim aktivnostima, u slučajevima kada su one dozvoljene kao osnov za dobijanje nagrade. Jasna linija između onoga što je dozvoljeno i onoga što nije treba, međutim, da bude povučena u svakoj državi ponaosob. Ovdje se javlja još jedna uloga za tijelo ili osobu koji su preporučeni u paragrafu 29 iznad.
d. Nepristrasnost i odnosi sudija sa medijima
40. Postoji opšti trend u pravcu veće koncentracije medijske pažnje na poslove pravosuđa, posebno u krivično-pravnoj sferi i, naročito, u pojedinim zapadnoevropskim zemljama. Imajući u vidu veze koje mogu biti uspostavljene između sudija i medija, postoji opasnost da novinari mogu uticati na način ponašanja sudija. CCJE napominje, u tom smislu, da je u svom Mišljenju br. 1 (2001) naveo da, iako je sloboda štampe princip od prioritetne važnosti, sudski proces mora biti zaštićen od neprikladnog spoljnjeg uticaja. U skladu sa tim, sudije moraju da pokažu oprez u svojim odnosima sa medijima i budu u stanju da očuvaju svoju nezavisnost i nepristrasnost, uzdržavajući se od svakog privatnog korišćenja bilo kog odnosa sa novinarima i od bilo kakvog neopravdanog komentarisanja predmeta na kojima rade. Pravo javnosti da bude informisana je ipak osnovni princip koji proizilazi iz člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Ono implicira da sudija treba da odgovori na legitimna očekivanja građana donošenjem jasno motivisanih odluka. Sudijama takođe treba dati slobodu da pripreme sažetak ili informaciju kojom se predstavlja opšti smisao ili objašnjava značaj koji njihova presuda ima za javnost. Osim toga, u zemljama u kojima su sudije uključene u krivičnu istragu, poželjno je da oni usaglase neophodnu uzdržanost, kada je riječ o predmetima na kojima rade, sa pravom na infomisanje. Tek pod takvim uslovima sudije mogu slobodno ispunjavati svoju ulogu, bez straha od medijskog pritiska. CCJE je sa interesovanjem primio saznanje o praksi u pojedinim državama koja se tiče dodjeljivanja komunikacionih dužnosti sudiji ili imenovanja portparola koji sarađuje sa medijima u pitanjima od javnog interesa.
2°) Kako formulisati standarde ponašanja?
41. Kontinentalna pravosudna tradicija čvrsto podržava ideju kodifikacije. Nekoliko zemalja je već ustanovilo kodekse ponašanja u javnom sektoru (policiji), u profesijama koje reguliše država (advokati, ljekari) i u privatnom sektoru (štampa). Etički kodeksi su nedavno takođe uvedeni za sudije, naročito u istočnoevropskim zemljama, slijedeći primjer Sjedinjenih Američkih Država.
42. Najstariji je italijanski „Etički kodeks“ usvojen 7. maja 1994. od strane italijanskog Udruženja sudija, strukovne pravosudne organizacije. Riječ „kodeks“ nije prikladna, jer se on sastoji od 14 članova koji se bave svim aspektima ponašanja sudija (uključujući i predsjednike sudova), a uključuje i državne tužioce5. Jasno je da kodeks ne sadrži disciplinska ili krivična pravila, već predstavlja samoregulatorni mehanizam koji je uvelo samo pravosuđe. Član 1 propisuje opšti princip: „U društvenom životu, sudija se mora ponašati dostojanstveno, na način koji je društveno prihvatljiv i voditi računa o javnom interesu. U okviru svojih dužnosti i u svakoj profesionalnoj aktivnosti on mora biti inspirisan vrijednostima lične neutralnosti, nezavisnosti i nepristrasnosti“.
43. Druge zemlje, poput Estonije, Litvanije, Ukrajine, Moldavije, Slovenije, Češke i Slovačke, imaju „kodeks ponašanja sudija“ ili „principe ponašanja“ koje usvajaju predstavnici skupština sudija i koji se razlikuju od disciplinskih pravila.
44. Kodeksi ponašanja imaju neke važne prednosti: prvo, oni pomažu sudijama da razriješe pitanja profesionalne etike, dajući im autonomiju u odlučivanju i garantujući njihovu nezavisnost od drugih organa vlasti. Drugo, oni obavještavaju javnost o standardima ponašanja koje ona ima pravo da očekuje od sudija. Treće, oni doprinose u davanju garancija javnosti da se presude donose na nezavisan i nepristrasan način.
45. Međutim, CCJE naglašava da nezavisnost i nepristrasnost ne mogu biti zaštićeni isključivo principima ponašanja i da brojna zakonska i proceduralna pravila takođe treba da odigraju svoju ulogu. Standardi profesionalnog ponašanja se razlikuju od zakonskih i disciplinskih pravila. Oni izražavaju sposobnost sudijske profesije da svoju funkciju posmatra kroz prizmu vrijednosti koje, kao protivteža ovlašćenjima koja su joj data, odgovaraju očekivanju javnosti. Ovo su samoregulatorni standardni koji sadrže priznanje da primjena prava nije mehanička aktivnost. Oni sadrže stvarnu diskrecionu moć i stavljaju sudije u položaj odgovornosti prema sebi i prema građanima.
46. Kodeksi profesionalnog ponašanja takođe stvaraju i niz problema. Na primjer, oni mogu odati utisak da su u njima sadržana sva pravila i da sve što njima nije zabranjeno mora biti dozvoljeno. Oni obično pretjerano pojednostavljuju situacije i, najzad, stvaraju utisak da su standardi ponašanja fiksirani za određeni vremenski period, dok oni zapravo stalno evoluiraju. CCJE predlaže da je umjesto kodeksa poželjno pripremiti i govoriti o „izjavi o standardima profesionalnog ponašanja“.
47. CCJE smatra da pripremu takvih izjava treba podstaći u svakoj zemlji, iako one nisu jedini način za popularizovanje pravila profesionalnog ponašanja, jer:
- odgovarajuća osnovna i dodatna edukacija treba da igraju ulogu u pripremi i popularizaciji pravila profesionalnog ponašanja6;
- u državama u kojima postoje pravosudni inspektorati, na osnovu posmatranja ponašanja sudija, mogu doprinijeti razvoju etičkog razmišljanja; njihovi stavovi mogu biti objavljeni u njihovim godišnjim izvještajima;
- svojom odlukom, nazavisno tijelo opisano u Evropskoj povelji o zakonu o sudijama, ukoliko učestvuje u disciplinskom postupku, navodi dužnosti i obaveze sudija; ako bi ove odluke bile objavljene u odgovarajćem obliku, mogla bi se efektivnije podići svijest o vrijednostima na kojima one počivaju;
- mogle bi se formirati grupe na visokom nivou, sastavljene od predstavnika različitih interesa vezanih za sistem pravosuđa, koje bi razmatrale etička pitanja i objavljivale svoje zaključke;
- profesionalna udruženja bi trebala da djeluju kao forumi za diskusiju o sudijskim odgovornostima i deontologiji; ona bi trebala da u sudijskim krugovima široko popularizuju pravila ponašanja.
48. CCJE želi da naglasi da, u cilju pružanja neophodne zaštite sudijskoj nezavisnosti, svaka izjava o standardima profesionalnog ponašanja treba da bude zasnovana na dva osnovna principa:
i) prvo, treba da se bavi osnovnim principima profesionalnog ponašanja. Treba da prihvati objektivnu nemogućnost izrade kompletnih spiskova prethodno određenih aktivnosti kojima se sudije ne smiju baviti; izneseni principi treba da služe kao samoregulatorni instrumenti za sudije, tj. opšta pravila prema kojima se upravljaju u svojim aktivnostima. Dalje, iako postoji i preklapanje i interakcija, principi ponašanja treba da ostanu nezavisni od disciplinskih pravila koja se primjenjuju na sudije u smislu da nepoštovanje jednog od takvih principa ne treba samo po sebi da predstavlja disciplinski prestup ili građanski ili krivični prekršaj;
ii) drugo, principe profesionalnog ponašanja treba da izrade same sudije. Oni treba da budu samoregulatorni instrumenti uvedeni od strane samog pravosuđa, omogućavajći pravosudnom organu da dobije legitimitet djelovanjem u okviru opšte prihvaćenih etičkih standarda. Treba organizovati široke konsultacije, možda i pod okriljem osobe i organa pomenutih u paragrafu 29, koji bi takođe mogli biti nadležni za pojašnjavanje i interpretaciju izjave o standardima profesionalnog ponašanja.
3°) Zaključak o standardima ponašanja
49. CCJE stoji na stanovištu da:
i) sudije u svojim aktivnostima treba da se rukovode principima profesionalnog ponašanja,
ii) ti principi treba sudijama da daju smjernice o tome kako da postupaju, omogućavajući im time da prevaziđu teškoće sa kojima se susreću u pogledu svoje nezavisnosti i nepristrasnosti,
iii) navedene principe treba da pripreme same sudije i oni treba da budu potpuno odvojeni od sistema disciplinske odgovornosti sudija,
iv) poželjno je u svakoj zemlji ustanoviti jedno ili više tijela ili osoba u okviru pravosudnog sistema koji bi davali savjete sudijama koji se suoče sa problemom vezanim za profesionalnu etiku ili kompatibilnost aktivnosti koje su izvan sudijske funkcije sa njihovim statusom.
50. Što se tiče pravila ponašanja svakog sudije, CCJE smatra da:
i) svaki pojedinačni sudija treba da učini sve da očuva sudijsku nezavisnost kako na institucionalnom tako i na ličnom nivou,
ii) sudije treba da se ponašaju sa integritetom kako u kancelariji tako i svojim privatnim životima,
iii) oni uvjek treba da primjenjuju pristup koji i jeste i izgleda nepristrasan,
iv) oni treba da ispunjavaju svoje dužnosti bez favorizovanja i bez stvarne ili vidljive predrasude ili pristrasnosti,
v) njihove odluke treba da budu donešene uzimajući u obzir sva pitanja relevantna za primjenu odgovarajućih zakonskih pravila, zanemarujući sva irelevantna pitanja,
vi) oni treba da posvete potrebnu pažnju svim osobama koje učestvuju u sudskom postupku ili kojih se taj postupak tiče,
vii) oni treba da ispunjavaju svoje dužnosti poštujući proncip jednakog tretmana strana u postupku, izbjegavajući svaku nepristrasnosti i diskriminaciju, održavajući ravnotežu među stranama i obezbjeđujući da svakoj od njih bude omogućeno pravično suđenje,
viii) oni treba da pokažu oprez u svojim odnosima sa medijima i očuvaju svoju nezavisnost i nepristrasnost, uzdržavajući se od svakog privatnog korišćenja bilo kog odnosa sa novinarima i od bilo kojeg neopravdanog komentarisanja predmeta na kojima rade,
ix) oni treba da obezbijede održanje visokog nivoa profesionalne stručnosti,
x) oni treba da imaju visok stepen profesionalne svijesti i da budu obavezni da marljivo rade na ispunjavanju zahtjeva da donesu svoje presude u razumnom roku,
xi) oni treba da posvete većinu svog radnog vremena svojim sudijskim funkcijama, uključujući i sa tim povezane aktivnosti,
xii) oni treba da se uzdrže od bilo kakve političke aktivnosti koja može ugroziti njihovu nezavisnost i nanijeti štetu njihovoj reputaciji nepristrasnosti.
B. KRIVIČNA, GRAĐANSKA I DISCIPLINSKA ODGOVORNOST SUDIJA
4°) Kakvoj krivičnoj, građanskoj i disciplinskoj odgovornosti treba da podliježu sudije?
51. Direktna posljedica ovlašćenja i povjerenja koje društvo daje sudijama je ta da treba da postoje načini da se sudije pozovu na odgovornost, pa čak i opozovu sa funkcije, u slučajevima nedoličnog ponašanja tolikih razmjera da opravdava takvu mjeru. Potreba za oprezom u priznavanju svake takve odgovornosti prizilazi iz potrebe očuvanja sudijske nezavisnosti i slobode od neprimjerenog pritiska. Imajući ovo u vidu, CCJE pojedinačno razmatra teme krivične, građanske i disciplinske odgovornosti. U praksi je najvažnija upravo potencijalna disciplinska odgovornost sudija.
a. Krivična odgovornost
52. Sudije koje u obavljanju svojih funkcija izvrše nešto što bi pod bilo kojim okolnostima bilo smatrana krivičnim dijelom (npr. prime mito) ne mogu se pozvati na imunitet u redovnom krivičnom procesu. Odgovori na upitnik pokazuju da u nekim zemljama čak i dobronamjeran sudijski propust predstavlja krivično djelo. Stoga, švedske i austrijske sudije (koje su poistovjećene sa ostalim javnim funkconerima) mogu biti kažnjene (npr. novčanom kaznom) u nekim slučajevima grubog nemara (npr. koji se tiče pritvaranja i držanja neke osobe u pritvoru previše dugo).
53. Ipak, iako se vidi da trenutna praksa ne isključuje u potpunosti krivičnu odgovornost sudija za nenamjerne propuste u obavljanju svojih funkcija, CCJE ne smatra da je uvođenje takve odgovornosti opšte prihvaćeno, niti da predstavlja praksu koju treba ohrabriti. Sudija ne treba da radi pod prijetnjom novčane kazne, a još manje zatvora, čije prisustvo može, ma kako podsvjesno, uticati na njegovu presudu.
54. Uznemirujuće pokretanje krivičnog postupka protiv sudije prema kome strana u sporu osjeća animozitet postalo je čest primjer u nekim evropskim zemljama. CCJE smatra da u zemljama gdje krivična istraga ili postupak mogu biti pokrenuti na zahtjev privatnog lica, treba da postoje mehanizmi za sprječavanje ili zaustavljanje takve istrage ili postupka protiv sudije u vezi navoda koji se tiču vršenja njegove ili njene funkcije, pod uslovom da ne postoje odgovarajući dokazi za tvrdnju da postoji bilo kakva krivična odgovornost tog sudije.
b. Građanska odgovornost
55. Argumenti slični onima navedenim u paragraful 53 važe i za nametanje građanske odgovornosti sudijama lično zbog rezultata njihovih pogrešnih odluka ili drugih propusta (npr. pretjerano odlaganje). Opšti je prinip da sudije lično treba da uživaju apsolutnu slobodu do odgovornosti u pogledu optužbi upućenih direktno protiv njih, a u vezi obavljanja njihovih funkcija u dobroj namjeri. Sudske greške, bilo u pogledu nadležnosti ili procedure, u utvrđivanju ili primjeni prava ili u procjeni dokaza, treba da budu rješavane putem žalbe; drugi sudijski propusti koji ne mogu biti ispravljeni na ovaj način (uključujući npr. pretjerano odlaganje) bi, u najtežem slučaju, trebali da rezultiraju tužbenim zahtjevom nezadovoljne strane protiv države. Činjenica da država, u određenim okolnostima, može biti odgovorna prema Evrospkoj konvenciji o ljudskim pravima da nadoknadu šteti strani u postupku je posebno pitanje kojim se ovo mišljenje direktno ne bavi.
56. Postoje, međutim, evropske zemlje u kojima sudije imaju građansku odgovornost za naročito pogrešne odluke ili druge grube propuste7, nakon što je utvrđeno da nezadovoljna strana ima pravo na naknadu štete od strane države. Tako, na primjer, u Češkoj država može biti odgovorna za štetu izazvanu nelegalnom sudijskom odlukom ili nepravilnim sidijskim postupkom, ali od sudije može zahtijevati nadoknadu sredstava ako je, i nakon što je, u krivičnom ili disciplinskom postupku utvrđeno kršenje dužnosti od strane sudije. U Italiji, država može, pod određenim uslovima, zahtijevati naknadu štete od sudije koji joj je nametnuo odgovornost bilo svjesnom prevarnom radnjom ili „grubom nepažnjom“, što u ovom posljednjem slučaju podliježe potencijalnom ograničenju odgovornosti.
57. Evropska povelja o zakonu o sudijama, u paragrafu 5.2, razmatra mogućnost pokretanja postupka za nadoknadu sredstava u ovom smislu – predviđajući zaštitu u vidu prethodne saglasnosti koja treba da bude dobijena od nezavisnog tijela u kome su sudije značajno zastupljene, poput onog preporučenog u paragrafu 43 Mišljenja CCJE br. 1 (2001). U paragrafu 5.2 komentara Povelje naglašava se potreba ograničenja građanske odgovornosti sudija na (a) nadoknadu štete dužavi za (b) „grubu i neopravdanu nepažnju“ putem (c) pravnog postupka (d) koji zahtijeva prethodnu saglasnost takvog nezavisnog tijela. CCJE podržava ove stavove, i ide dalje od toga. Često je veoma teško primijeniti koncept kakav je „gruba i neopravdana nepažnja“. Ako postoji bilo kakva mogućnost za zahtjev za nadoknadu sredstava od strane države, sudija će zasigurno postati veoma zabrinut u fazi kada tužbeni zahtjev bude podnesen protiv države. CCJE zaključuje da nije prikladno da sudija bude izložen, u pogledu navodnog postupka u vršenju sudijske funkcije, bilo kakvoj ličnoj odgovornosti, čak i u vidu naknade štete državi, osim u slučaju namjernog prekršaja.
c. Disciplinska odgovornost
58. Svi pravni sistemi treba da imaju neki oblik sistema disciplinske odgovornosti, iako je očigledno iz odgovora koje su države članice dale na upitnike da se ova potreba u nekim državama direktnije osjeća nego u drugim. U ovom smislu postoji osnovna razlika između zemalja precedentnog prava, sa manjim brojem pripadnika pravosuđa imenovanih iz redova iskusnih profesionalaca, i zemlje kontinentalne pravne tradicije sa brojnijim i u prosjeku mlađim profesionalnim sudijama.
59. Nameću se sljedeća pitanja:
i) Kakvo ponašanje treba sudiju da izloži disciplinskom postupku?
ii) Ko i na koji način treba da pokrene takav postupak?
iii) Ko i na koji način treba da donese odluku u tom postupku?
iv) Kakve sankcije treba da budu predviđene za povredu dužnosti utvrđenu u disciplinskom postupku?
60. Kada je riječ o pitanju (i), prvo što CCJE indentifikuje (ponavljajući u suštini argument iznesen ranije u ovom mišljenju) je to da nije ispravno dovoditi u vezu povrede dobrih profesionalnih standarda sa povredom dužnosti koja potencijalno povlači disciplinske sankcije. Profesionalni, standardi, koji su bili razmatrani u prvom dijelu ovog mišljenja, predstavljaju najbolju praksu, koju sve sudije treba da nastoje da usvoje i kojoj sve sudije treba da teže. Poistovjećivati ih sa povredom dužnosti koja opravdava disciplinski postupak bi obeshrabrilo budući razvoj takvih standarda i predstavljalo nerazumijevanja njihove svrhe. Da bi opravdala pokretanje disciplinskog postupka, povreda dužnosti mora biti ozbiljna i flagrantna, na način koji ne može biti zasnovan isključivo na činjenici da je došlo do nepoštovanja profesionalnih standarda propisanih u smjernicama poput onih pomenutih u prvom dijelu ovog mišljenja8
61. Ovo ne znači da povrede profesionalnih standarda pomenute u ovom mišljenju nisu od velike važnosti, u slučajevima kada se navodi da je došlo do povreda dužnosti koja opravdava i zahtijeva disciplinsku kaznu. U nekim od odgovora na upitnike ovo je eksplicitno prepoznato: na primjer, kaže se da profesionalni sandardi imaju „određeni autoritet“ u disciplinskim postupcima u Litvaniji i da predstavljaju način „pružanja pomoći sudiji koji odlučuje u disciplinskom postupku putem rasvjetljavanja odredbi zakona o sudijama“ u Estoniji. Oni se takođe koriste u disciplinskom postupku u Moldaviji. (Sa druge strane, u odgovorima iz Ukrajine i Slovačke negira se bilo kakva veza između ove dvije stvari).
62. U nekim zemljama, uspostavljeni su posebni sistemi u pokušaju regulisanja i sprovođenja profesionalnih standarda. U Sloveniji, nepoštovanje ovih standarda može dovesti do sankcije u postupku pred „Sudom časti“ u okviru Udruženja sudija, a ne pred pravosudnim disciplinskim tijelom. U Češkoj, u naročito ozbiljnim slučajevima nepoštovanja pravila profesionalnog ponašanja, sudija može biti isključen iz „Sudijske unije“, koja je uspostavlja ove principe.
63. Drugi argument koji CCJE prepoznaje je taj da je na svakoj državi da zakonom precizira koja vrsta ponašanja može povlačiti disciplinsku mjeru. CCJE napominje da su neke zemlje pokušale da detaljno preciziraju sve oblike ponašanja koji mogu predstavljati osnov za disciplinski postupak koji dovodi do nekog oblika kaznene mjere. Tako turski Zakon o sudijama i tužiocima propisuje gradaciju prekršaja (uključujući na primjer nedolazak na posao bez opravdanja u različitom vremenskom trajanju) i odgovarajuću gradaciju kaznenih mjera, počevši od opomene, preko prekora [tj. ukora], različitih posljedica na unapređenje i premještaja na drugu dužnost, do otpuštanja kao krajnje mjere. Slično tome, slovenački zakon iz 2002. godine nastoji da primijeni opšti princip nulla poena sine lege navodeći 27 kategorija disciplinskog prekršaja. Međutim, lako je primijetiti da svi takvi pokušaji, na kraju, pribjegnu opštim „sveobuhvatnim“ formulacijama koje pokreću pitanje procjene i stepena krivice. CCJE sa svoje strane ne smatra da je na evropskom nivou neophodno (bilo zbog principa nulla poena sine lege ili po bilo kojoj drugoj osnovi) ili čak moguće odrediti na precizan ili detaljan način prirodu svih povreda dužnosti koje bi mogle dovesti do disciplinskog postupka i kaznenih mjera. Suština disciplinskih mjera leži u ponašanju koje je fundamentalno suprotno onom koji se može očekivati od profesionalca koji se našao u situaciji osobe koja je navodno odgovorna za povredu dužnosti.
64. Na prvi pogled, može se pomisliti da Princip VI.2 Preporuke br. R(94) 12 sugeriše da precizne osnove za disciplinski postupak treba uvjek da budu „definisane“ unaprijed „na jasan način od strane zakona“. CCJE u potpunosti prihvata da precizni razlozi moraju biti navedeni za svaku disciplinsku mjeru, u trenutku i nakon što je ona predložena ili donešena. Međutim, kao što je već rečeno, on ne može smatrati obaveznim ili čak mogućim pokušaj da se na evropskom nivou unaprijed definišu svi takvi potencijalni razlozi na drugi način osim putem uopštenih formulacija koje su trenutno prihvaćene u većini evropskih zemalja. U tom smislu, CCJE zaključuje da na evropskom nivou nije moguće težiti cilju koji je naveden u paragrafu 60 c) njegovog Mišljenja br. 1 (2001).
65. Čini se, međutim, da je poželjno dodatno definisanje detaljnih razloga za disciplinske mjere u zakonima država članica, kao što je predloženo Preporukom br. R (94) 12. Trenutno su osnove za disciplinske mjere obično izražene na veoma uopšten način.
66. CCJE dalje razmatra pitanje (ii): ko i na koji način treba da pokrene disciplinski postupak? U nekim zemljama disciplinske postupke pokreće Ministarstvo pravde, u drugima su pokretani od strane, ili u saradnji sa određenim sudijama ili savjetima sudija ili tužilaca, poput Prvog predsjednika Apelacionog suda Francuske ili Opšteg javnog tužioca u Italiji. U Engleskoj, pokretač je lord kancelar, ali je on pristao da samo pokreće disciplinski postupak u saradnji sa lordom glavnim sudijom (Lord Chief Justice).
67. Važno je pitanje da li i kakve korake treba da peduzmu osobe kojima je navodno nanešena šteta zbog profesionalne sudijske greške. Ove osobe moraju imati pravo da podnesu žalbu osobi ili tijelu koji su odgovorni za pokretanje disciplinskog postupka. Ali oni lično ne mogu imati pravo da pokreću disciplinski postupak ili insistiraju na njemu. Mora postojati filter, ili bi se u protivnom sudije često suočavale sa disciplinskim postupcima, koji bi bili pokrenuti na insistiranje razočaranih strana u sporu.
68. CCJE smatra da je potrebna veća formalizacija procedura koje vode do pokretanja disciplinskog postupka. On predlaže da zemlje predvide uvođenje posebnog tijela ili osobe u svakoj zemlji koji će biti odgovorni za prijem žalbi, uzimanje zvanične izjave predmetnih sudija o tim žalbama i odlučivanje o njima u svjetlu toga da postoji dovoljno dokaza protiv sudije za pokretanje disciplinskog postupka, u kom slučaju prosljeđuje predmet disciplinskom tijelu.
69. Pitanje (iii) je sljedeće: ko i na koji način treba da donese odluku u disciplinskom postupku? Čitav jedan odjeljak u Osnovnim principima Ujedinjenih nacija posvećen je disciplini, suspenziji i opozivu. Član 17 sudijama priznaje „pravo na pošteno suđenje“. Prema članu 19 „u svim disciplinskim (...) postupcima odluka mora biti donešena u skladu sa utvrđenim standardima ponašanja sudija“. Najzad, član 20 propisuje princip da „odluka u disciplinskom postupku, postupku suspenzije i opoziva treba da podliježe nezavisnoj reviziji“. Na evropskom nivou, smjernice daje Princip VI Preporuke br. R (94) 12, koji preporučuje da disciplinskim mjerama treba da se bavi „posebno stručno tijelo koje za zadatak ima primjenu bilo kojih disciplinskih sankcija i mjera koje nisu predmet razmatranja suda i čije odluke moraju biti kontrolisane od strane više sudske instance, ili koje i samo viša sudska instanca“, a da sudijama u ovom smislu budu obezbijeđene, najmanje, zaštitne mjere ekvivalentne mjerama koje pruža član 6.1 Konvencije o ljudskim pravima. Dalje, CCJE u ovom kontekstu naglašava da disciplinske mjere uključuju sve mjere koje negativno utiču na status ili karijeru sudije, uključujući premještanje iz suda, gubljenje prava na napredovanje ili novčanu nadoknadu.
70. Odgovori na upitnike pokazuju da, u nekim zemljama, disciplinu obezbjeđuju sudovi specijalizovani za ovu vrstu predmeta: disciplinski komitet Vrhovnog suda (Estonija, Slovenija – u kome su zastupljeni svi nivoi). U Ukrajini, postoji komitet koga čine sudije istog nivoa nadležnosti kao i predmetni sudija. U Slovačkoj, trenutno postoje komiteti na dva nivoa, prvi čine tri sudije, a drugi pet sudija Vrhovnog suda. U Litvaniji, postoji komitet sudija sa članovima iz različitih nivoa opšte jurisdikcije i adminsitrativnih sudova. U nekim zemljama, presudu donosi Sudski savjet, koji zasijeda u svojstvu disciplinskog suda (Moldavija, Francuska, Portugal).9
71. CCJE je već iznio mišljenje da odluku u disciplinskom postupku protiv bilo kog sudije treba da donese nezavisno tijelo (ili „tribunal“) sprovodeći procedure koje garantuju puno pravo na odbranu – vidi paragraf 60 Mišlejnja CCJE br. 1 (2001) o standardima koji se tiču nezavisnosti pravosuđa i nesmjenjivosti sudija. On takođe smatra da organ odgovoran za imenovanje takvog tribunala može i treba da bude nezavisan organ (u kome će značajno biti zastupljene sudije demokratski izabrane od strane drugih sudija) koji bi, kako CCJE zagovara u paragrafu 46 svog prvog Mišljenja, obično trebao da bude odgovoran za imenovanje sudija. To ni u kom slučaju ne isključuje članstvo u disciplinskom tribunalu osoba koje nisu sudije (što sprječava rizik od korporatizma), uvjek pod uslovom da te osobe nisu pripadnici zakonodavne vlasti, vlade ili administracije.
72. U nekim zemljama, prvostepeno disciplinski organ je najviša sudska instanca (Vrhovni Sud). CCJE smatra da procedura koja se tiče disciplinskog postupka u svakoj zemlji treba da dozvoli da žalba na odluku prvostepenog disciplinskog organa (bilo da je riječ o administrativnom tijelu, tribunalu ili sudu) bude podnešena sudu.
73. Posljednje pitanje (iv) glasi: kakve sankcije treba da budu predviđene za povredu dužnosti utvrđenu u disciplinskom postupku? Odgovori na upitnik otkrivaju značajne razlike, koje bez sumnje reflektuju različite pravne sisteme i potrebe. U sistemima precedentnog prava sa malim, homogenim pravosuđem sačinjenim od starijih i iskusnih stručnjaka, jedina formalna sankcija koja se očigledno smatra potrebnom (a čak i onda jedino malo vjerovatna kao rezervna mogućnost) je drastična mjera opoziva, ali se neformalna upozorenja i kontakti mogu pokazati veoma efikasnim. U drugim zemljama, sa obimnijim, mnogo raznovrsnijim i u nekim sluačjevima manje iskusnim pravosuđem, smatra se prikladnom gradacija formalno definisanih sakcija, koje ponekad uključuju i novčane kazne.
74. Evropska povelja o zakonu o sudijama (član 5.1) propisuje da „stepen sancija koje mogu biti nametnute je predviđen zakonom i mora ispunjavati uslove principa proporcionalnosti“. Neki primjeri mogućih sankcija navedeni su u Preporuci br. R (94) 12 (Princip VI.1). CCJE podržava potrebu da svaka država u svojoj jurisdikciji identifikuje sankcije dozvoljene u njenom disciplinskom sistemu, i da te sankcije budu, i u principijelnom i praktičnom smislu, prikladne. Ipak, to ne podrazumijeva da bilo kakva konačna lista može ili treba da bude sačinjena na evropskom nivou.
5°) Zaključci o odgovornosti
75. Kada je riječ o krivičnoj odgovornosti, CCJE smatra sljedeće:
i) sudije bi trebale imati krivičnu odgovornostu u opštem pravu za djela učinjena izvan svoje sudijske funkcije;
ii) krivična odgovornost ne bi trebala da bude nametnuta sudijama za nenamjerne propuste u vršenju svoje funkcije.
76. Što se tiče građanske odgovornosti, CCJE smatra da, imajući u vidu princip nezavisnosti:
i) pravni lijek za sudijske greške (bilo da su učinjene u pogledu nadležnosti, materijalnog ili procesnog prava) treba da bude sadržan u odgovarajućem sistemu žalbi (bilo sa ili bez dozvole suda);
ii) pravni ljekovi za druge propuste u sudskom postupku (uključujući na primjer pretjerano odlaganje) mogu biti iskorišćeni jedino protiv države;
iii) nije prikladno da sudija podliježe, u pogledu navodnog postupka u vršenju sudijske funkcije, bilo kakvoj ličnoj odgovornosti, čak i u vidu naknade štete državi, osim u slučaju namjernog prekršaja.
77. Kada je riječ o disciplinskoj odgovornosti, CCJE smatra da:
i) u svakoj zemlji zakon ili osnovna povelja koja se odnosi na sudije treba da definišu, na konkretan način koliko je to moguće, propuste koji povlače disciplinske mjere, kao i procedure koje treba slijediti;
ii) što se tiče pokretanja disciplinskog postupka, zemlje treba da predvide uvođenje konkretnih tijela ili osoba za prijem žalbi i zvaničnih pritužbi na sudije i koji će u tom svjetlu razmatrati da li postoje dovoljni dokazi protiv sudija za pokretanje takvog postupka;
iii) sve pokrenute disciplinske postupke treba da rješava nezavisno tijeli ili tribunal, slijedeći proceduru koja će garantovati puno pravo na odbranu;
iv) u slučajevima kada takvo tijelo ili tribunal nisu sami po sebi sudski organ, njihovi članovi treba da budu imenovani od strane nezavisnog tijela (u kome su značajno zastupljene sudije demokratski izabrane od strane drugih sudija) čije osnivanje CCJE zastupa u paragrafu 46 Mišljenja br. 1 (2001);
v) procedura koja se tiče disciplinskog postupka u svakoj zemlji treba da dozvoli da žalba na odluku prvostepenog disciplinskog organa (bilo da je riječ o administrativnom tijelu, tribunalu ili sudu) bude podnešena sudu;
vi) sankcije koje stoje na raspolaganju takvom tijelu u slučaju dokazane povrede dužnosti treba da budu definisane, na konkretan načina koliko je to moguće, zakonom ili osnovnom poveljom i treba da budu primijenjene na odgovarajući način.
P R I L O G
SAŽETAK ODGOVORA NA UPITNIK O PONAŠANJU, ETICI I ODGOVORNOSI SUDIJA

 

Koje su to obaveze kojima sudije podliježu?

Izvor
Datum
U odnosu na zakon
U odnosu na funkciju
Lični kvaliteti

ANDORA
Zakon o profesionalnim sudijama
1993
 
Profesionalna tajna
Obaveza da postupa uzdržano

AZERBEJDŽAN
 
 
lojalnost zakonu
poštenje, objektivnost, nekorumpiranost
 

BELGIJA
Sudijski kodeks
1967., Zakon iz 1999. je trebao da reformiše sistem, ali uredba o primjeni nikada nije usvojena i sada Parlament pokušava da zakon stavi van snage
obaveza da presudi pod prijetnjom da bude optužen za uskraćivanje pravde
ustavna obaveza da navede razloge za odluke, da rješava predmete u određenom roku
 

KIPAR
Zakon o sudovima
 
zakletva lojalnosti Republici i Ustavu
zakletva sudije da će vršiti svoje dužnosti bez favorizovanja, ne dozvoljavajući da na se njega utiče, ne dozvoljavajući da na njega utiču njegove emocije
 

ČEŠKA
Novi Zakon o sudovima i sudijama
Stupio na snagu 1. aprila 2002.
mora da interpretira zakon kako najbolje umije, prema svom znanju i ubjeđenjima
nepristrasnost, razumno vrijeme, lojalnost u vršenju dužnosti, ne smije činiti ništa što bi ugrozilo ugled pravosudnog sistema i povjerenje koje on uliva

nema prava na štrajk, nema prava da učestvuje na javnim demonstracijama koje bi mogle ugroziti njegove aktivnosti, ne smije biti član političke partije.

ESTONIJA
Zakon o statusu sudija
Razmatra se novi zakon u 2002.
 
 
 

FINSKA
Ustav, zakletva, Kodeks ponašanja, Zakon o državnim službenicima

 

poštovanje zakona
nepristrasnost, efikasnost, razumno vrijeme, tajnost vijećanja
Ponašanje u skladu sa funkcijom

FRANCUSKA
 
 
od sudija se zahtijeva da presude, čak i kada ne postoje zakonske odredbe na koje bi se pozvali, pod prijetnjom da budu optuženi za uskraćivanje pravde
da ne naruše princip tajnosti vijećanja, obavezu uzdržanosti, bez prava na štrajk
uzdržavanje od politčkih rasprava, od ispoljavanja neprijateljstva prema drugim organima vlasti u Republici

NJEMAČKA
Njemački zakon o pravosuđu

 

 

princip umjerenosti u izražavanju mišljenja, da čuva tajnost vijećanja, da ne ugrozi povjerenje u pravosuđe i nezavisnost pravosudnog sistema u svom radu
… i izvan svoje funkcije

ISLAND
Ustav i Evropski zakon o pravosuđu
1998.
 
mora izvršavati svoje dužnosti sa potpunom nezavisnošću, ne podvrgavajući se bilo čijem autoritetu, u razumnom roku
mora održavati nivo pravnog znanja i biti pažljiv u svojim aktivnostima izvan sudijske funkcije

IRSKA
Zakletva propisana Ustavom
1937.
da djeluje u skladu sa Ustavom i zakonom
da izvršava svoju sudijsku funkciju iskreno i najbolje što može, bez straha ili pristrasnosti

 

ITALIJA
Zakon o disciplini sudija
1946.
 
 
 

JAPAN
Ustav, Zakon o sudskoj organizaciji
1947. (oba)
saglasnost sa Ustavom i zakonom
nezavisnost u djelovanju po sopstvenoj savjesti, nepristrasnost i pravičnost
da bude posvećen obavezama i tajnosti; mora se uzdržavati od bilo kakvog ponašanja koje može izazvati sumnju u njegov integritet

LIHTENŠTAJN
Ustav i Zakon o sudskoj organizaciji
1921. i 1922., Predlog zakona o pravosuđu se trenutno razmatra
dužnosti državnih funkcionera uopšte, Zakon o državnim službenicima iz 1938.
 
 

LITVANIJA
Zakon o sudovima
2002.
da poštuje Ustav i zakon
da ispunjava zahtjeve sudske etike i nepristrasnosti, da rješava predmete u razumnom roku, da bude izuzet ako je neophodno, da objelodani činjenicu da članovi njegove porodice treba da se pojave pred sudom u kome on radi
 

LUKSEMBURG
Ne postoji zakon koji definiše obaveze sudija
 
 
 
 

MALTA
prva zakletva o lojalnosti pred predsjednikom koju predviđa Ustav, druga zakletva predviđena je Zakonom o pravosudnoj organizaciji i proceduri

 
da presudi u skladu sa zakonom i malteškim običajima, da poštuje boga i Republiku Maltu
da postupa pošteno i pravično, ne smije komunicirati sa stranama u postupku niti ih savjetovati osim u javnosti, u sudu ili uz dopuštenje predsjednika, da navede razloge za svoje odluke, objasni razloge za odlaganje
 

MOLDAVIJA
Zakon o statusu pravosuđa
 
da strogo poštuje zakonske odredbe u interesu pravde, da bude zaštitnik sloboda pojedinaca
da čuva čast i ugled građana, visoku pravosudnu kulturu, da bude nepristrasan i human, da ne nanosi štetu pravdi, časti i ugledu pravosuđa, ili izazove sumnje u njegovu objektivnost
 

HOLANDIJA
čl. 29 „Zakona o organizaciji pravosuđa“
 1827.
moraju biti lojalni kralju, braniti i poštovati Ustav
moraju izvršavati svoje dužnosti nepristrasno, pošteno i savjesno
 

NORVEŠKA
Ustav, zakletva poštovanja i lojalnosti Ustavu i Kralju, Zakon o sudovima

 

 

mora se pismeno obavezati da će savjesno vršiti svoju funkciju

 

POLJSKA
Ustav, zakoni, kodeksi i pravila postupka – zakletva pred predsjednikom, interna pravila sudova

Zakoni iz 1984, 1995. i 1997. modernizovani oktobra 2001.
Lojalnost naciji, čuvar zakona
da pažljivo ispunjava obaveze vezane za njegov posao, da postupa u skladu sa zakletvom, lojalnost, nepristrasnost, ugled i poštenje u pravosuđu, tajnost vijećanja
obaveza da prijavi imovinu i sredstva, da izbjegava konflikt interesa

PORTUGAL
 Status sudija
 
 
iste dužnosti kao i za sve javne funkcije, obaveza uzdržanosti, mora da nosi sudijski ogrtač
mora da ima prebivalište u mjestu u kome sudi; sudije nižih sudova ne smiju napuštati to mjesto osim tokom vikenda i praznika; ostale sudije ne smiju biti odsutne više od tri dana uzastopno i ne više od 10 dana tokom jedne godine, o čemu obavještavaju Odbor za pravosuđe; političke aktivnosti su im zabranjene

RUMUNIJA
član 24 Ustava
članovi 82-87 Zakona o pravosudnoj organizaciji pravosuđa 92/92
1991.
1992.
Zakletva lojalnosti Ustavu i zakonu 
ne smiju učiniti ništa što bi dovelo u pitanje ugled njihove profesije
Ne smiju učiniti ništa što bi ugrozilo njihov lični ugled

SLOVAČKA
Zakon o sudijama i porotnicima
2000.

 

nepristrasnost, razumno vrijeme, lojalnost u vršenju dužnosti, ne smiju učiniti ništa što bi dovelo u pitanje ugled pravosudnog sistema i povjerenje koje on uliva, moraju odbiti poklone, ne smiju dozvoliti da na njih utiču lični odnosi, uključujući i odnose sa medijima
mora napuniti 30 godina, mora imati završen pravni fakultet, da bude sposoban za sudijsku funkciju, naročito kada je u pitanju zdravlje i lični integritet, mora imati prebivalište u Slovačkoj, mora proći kroz proceduru izbora

SLOVENIJA
Zakon o pravosuđu
1994, 1996. i 1998.
 
da se u profesionalnom životu ponaša na način koji neće dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost, nezavisnost ili ugled pravosudnog sistema.
u ostvarivanju svojih ličnih sloboda i prava sudija mora uvjek voditi računa o dužnosti da zaštiti nezavisnost i nepristrasnost suđenja.

ŠVEDSKA
Ustav, Kodeks ponašanja (zakletva) Zakon o javnom zapošljavanju
 
mora poštovati pravo, ne smije se baviti manipulacijom prava
pošten i ispravan sudija mora biti: nepristrasan, suditi kako najbolje umije i prema savjesti, ne smije biti umiješan u korupciju niti obezbjeđivati lične, porodične ili prijateljske usluge, ne smije nevinoga proglasiti krivim ili obratno, mora poštovati tajnost vijećanja
 

ŠVAJCARSKA
 
 
 
 

 

TURSKA
Ustav Republike Turske
i Zakon o sudijama i javnim tužiocima.
 oba 1982.
lojalnost Ustavu, zakonu i svojim ubjeđenjima pod uslovom da su u skladu sa zakonom
da zaštiti sopstvenu nezavisnost, iako mogu biti povezani sa ministarstvom preko svojih administrativnih dužnosti
bez zvančnih funkcija, osim onih propisanih zakonom

UKRAJINA
Zakon o statusu sudija
 
lojalnost zakonu i Ustavu, objektivnost, moraju temeljno i savjesno rješavati predmete koji su im povjereni
moraju se prilagoditi disciplini i organizaciji rada u sudu; profesionalna tajna
 

UJEDINJENO KRALJEVSTVO
Sudsko pravo

 

zakletva lojalnosti i privrženosti Kruni uz poštovanje zakona
da primijene zakon nezavisno i nepristrasno

 

 
Da li postoji kodeks ponašanja sudija?

Izrađen od strane...
Usvojen od strane...
Datum
Obaveze
Kaznene mjere

ANDORA
NE
 
 
 
 

AZERBEJDŽAN
DA, pripremljen i usvojen od strane svih sudija i Sudskog savjeta
 
 
iste kao i u odredbama Zakona
Disciplinski postupak

BELGIJA
NE
 
 
 
 

KIPAR
NE , ali postoje standardi za zaošljavanje sudija koji treba da obezbijede da budući sudija ima visoke moralne kvalitete dokazane u njegovoj advokatskoj praksi
 
 
 
 

ČEŠKA
DA I NE , ali je Unija sudija (organizacija koja predstavlja 50% sudija) pripremila 7 kratkih principa koji bi moglli da dobiju formu Kodeksa
Odobreno od strane predstavničke supštine sudija
2000
7 principa koji propisuju dužnosti i ponašanje sudije u njegovom profesionalnom životu
Nije bilo slučajeva

ESTONIJA
Da, Udruženje estonskih sudija
Parlament prema Zakonu o sudijama delegira ovlašćenje za usvajanje na Konferenciji sudija
1994
35 osnovnih pravila profesionalnog ponašanja (savjesnost i marljivost u poslu, profesionalni odnosi, nezavisnost i nepristrasnost) i ograničenje ličnih sloboda (aktivnosti izvan sudijske funkcije, privatni odnosi)

Nema stvarne kazne, ali može pomoći u presudi u disciplinskom postupku razjašnjavajući odredbe Zakona o sudijama

FINSKA
NE

 

 

 

 

FRANCUSKA
NE
 
 
 
 

NJEMAČKA
NE

 

 

 

 

ISLAND
NE, postoje određena nepisana pravila

 

 

 

 

IRSKA
NE, ali izvještaj o etici i profesionalnom ponašanju sudija iz 1999. preporučuje da komitet za etiku i profesionalno ponašanje izradi nacrt Kodeksa koji bi bio podijeljen svim sudijama po preuzimanju dužnosti. Ovakav komitet još nije formiran. Izrada zakona je u toku.

 
 
 
 

ITALIJA
DA, Nacionalno udruženje sudija

Nacionalno udruženje sudija, sa ovlašćenjima izvršne i zakonodavne vlasti
1994
Ugled i ispravnost u privatnom životu, osjećaj javne odgovornosti, bezinteresno vršenje sudijske funkcije, nezavisnost, nepristrasnost, poklanjanje pažnje odnosima sa građanima, kontinuirana edukacija, procedure za korišćenje adminsitrativnih resursa, profesionalna povjerljivost, disciplina u odnosima sa medijima, nema zaštite od konflikta interesa, želja da preispita sopstvenu nepristrasnost, odnose sa kolegama i sudskim osobljem
To je prvenstveno instrument samoregulacije. Kaznena mjera postoji u slučaju da je povreda definisana disciplinskim odredbama ili opštim zakonom.

JAPAN
DA, propisano određenim zakonima, iako ne postoji nezavisan kodeks ponašanja

 

 

 

 

LIHTENŠTAJN
NE
 
 
 
 

LITVANIJA
DA, Nacionalno udruženje sudija
Nacionalni kongres svih sudija
1998
Nezavisnost, ponašanje i dužnosti sudije, obaveze izvan sudijske funkcije, itd.
NE, ali je od značaja u disciplinskom postupku

LUKSEMBURG
NE, Komisija koja ispituje ovo pitanje zaključila je da je bolje držati se opštih nepisanih pravila
 
 
 
 

MALTA
DA, pripremljen od strane pravosuđa
Prihvaćen od svih osim jednog sudije, proslijeđen predsjedniku Pravosudne administrativne komisije koji ga je prihvatio uz par amandmana
2000.
28 paragrafa koji se bave sporazumu o dobroj praksi, potvrđuju vrijednosti na koje su se sudije obavezale pri izricanju zakletve, ugled koji pravosudni sistem mora da ima za one koji podliježu tom sistemu i koji takođe moraju biti odgovarajuće kažnjeni u slučaju potrebe
"sam Kodeks” ne sadrži kaznene mjere

MOLDAVIJA
DA, od strane CSM
Konferencija sudija
2000
Povjerljivost, preciznost, tačnost, umjerenost, moraju biti trezveni, tolerantni, moraju saslušati, moraju sankcionisati one koji ne poštuju sud, ne smiju raspravljati o predmetu sa stranama osim u toku postupka, moraju poštovati ljudska prava, ne smije biti diskriminacije
DA, disciplinske mjere

HOLANDIJA
NE

 

 

 

 

NORVEŠKA
Nema kodeksa, uprkos pokušaju iz 1999. od strane norveške Sudske komisije, čiji predlog tek treba da bude razmotren u Parlamentu
 
 
 
 

POLJSKA
NE, ali je Nacionalni savjet pravosuđa ovlašćen da izradi nacrt takvog kodeksa i od jula 2001. radi na prikupljanju principa koji se tiču sudijske etike
 
 
 
 

PORTUGAL

NE
 
 
 
 

RUMUNIJA
NE, ali postoje određena opšta pravila u Zakonu o pravosudnoj organizaciji

rumunski Parlament
1992
Sudije se moraju uzdržati od bilo kog čina ili djela koji bi mogli da ugroze ugled njihove funkcije i njihov ugled u društvu.
Sudijama je zabranjeno povezivanje sa političkim partijama ili angažovanje u javnim aktivnostima političkog karaktera.
Sudijska funkcija je nespojiva sa bilo kojom drugom javnom ili privatnom službom, izuzev profesionalne akademske aktivnosti.
Sudijama je zabranjeno obavljanje tgovinskih poslova, učešće u upravljanju trgovinskim poslovima, javnim ili samostalnim preduzećima, bilo direktno ili preko posrednika. Njima je takođe zabranjen rad u administraciji takvih ili samostalnih preduzeća.
Ostale obaveze sudija tiču se uslova za sudijsku funkciju: npr. visok ugled i osobine koje ga preporučuju za sudijsku funkciju: npr. nezavisnost, nepristrasnost, čuvanje tajne vijećanja.
Kazneni i disciplinski postupak.

SLOVAČKA
DA
Predsjednik Pravosudnog savjeta i ministar pravde
2001
Privatni život, lični život i profesionalne obaveze
NE, jedino Zakon o sudijama

SLOVENIJA
DA (on je nedavno zamijenio raniji Kodeks profesionalne odgovornosti iz 1972.), pripremila ga je grupa sudija iz Udruženja sudija
Udruženje
2001
9 principa: nezavisnost, nepristrasnost i neutralnost, sposobnost, marljivost, aktivnosti spojive i nespojive sa sudijskom funkcijom, diskrecija, profesionalni odnosi, ugled

Ne, ali postoji Sud časti koji se može baviti prestupom bez izricanja kaznenih mjera

ŠVEDSKA
Nema posebnog kodeksa, ali postoji istorijski model koji služi kao inspiracija za ponašanje sudija, naime Opšti zbornik zakona (1734.), koji sadrži stari kodeks koji nije obavezujući za sudije
Olaus Petri u 16. vijeku; jedno udruženje sudija odnedavno radi na nacrtu kodeksa koji još nije završen, i koji se suočava sa brojnim kritikama
1540
 
Koristeći jedan drugi način, zakon daje ovlašćenje Ombudsmanu i kancelaru za pravne poslove da javno kritikuje sudije zbog njihovog ponašanja

ŠVAJCARSKA
Praktično ne postoje pisana pravila na federalnom nivou, a u velikoj mjeri ni na lokalnom nivou.
 
 
 
 

TURSKA
Zakon o sudijama i javnim tužiocima i pravila ponašanja
Parlament, Vrhovni savjet sudija i javnih tužilaca
1982
Isto kao i odredbe zakona
Disciplinski postupak

UKRAJINA
DA, usvojen od strane Kongresa sudija 1999. na osnovu iskustava Kanade, Amerike i naročito Rusije, uz amandmane i predloge ukrajinskih sudija
Savjet sudija
2002
Poštovanje zakona, nepristrasnost, očuvanje legitimnih očekivanja, lojalnost, pravda i jednakost, iskrenost, poštovanje zakletve

NE, u skladu sa željama Kongresa sudja

VELIKA BRITANIJA
NE, ali postoje određene neformalne smjernice koje bi određeni akteri (Odbor za pravosudne studije, škotski ministar pravde i pravna doktrina Sjeverne Irske) željeli da formalizuju, s tim da one i dalje ne predstavljaju zakonske obaveze.
Uspostavio ga je lord kancelar u dogovoru sa lordom glavnim sudijom

 

Prije nego što je usvojen, sudije su informisane o tome što se od njih očekuje u smislu ponašanja

 

 
Nespojivost sa sudijskom funkcijom

Izvor
Tip nespojivosti
Izuzeci

ANDORA
Zakon o pravosuđu (L.Q.J.)
Bilo koja druga javna funkcijja; komercijalne, industrijske ili profesionalne aktivnosti; posao advokata i pravnog savjetnika
 

AZERBEJDŽAN
„ovo pitanje nam nije jasno“
 
 

BELGIJA
 
Sudija ne smije u isto vrijeme biti i javni tužilac, izabrani predstavnik, advokat, zastupnik ili vjerski zvaničnik, niti da obavlja plaćenu političku ili administrativnu funkciju bilo koje vrste
 

KIPAR
 
Bilo koju drugu funkciju ili profesiju
Predavanja i pisanje naučnih radova

ČEŠKA
 
Nijedna politička funkcija (npr. predsjednik Republike ili član parlamenta), nikakva funkcija u vladinom tijelu ili poslovna aktivnost. Naučni rad, predavanje i književni i umjetnički rad su dozvoljeni, kao i rad u svojstvu političkog savjetnika, ukoliko to ne ugrožava ugled pravosuđa i povjerenje koje ono uživa.
 

ESTONIJA
 
Nikakav politički mandat ili aktivnost, nikakva druga funkcija osim predavanje i istraživački rad; ne smije biti član upravnih odbora javnih i privatnih preduzeća
 

FINSKA
Zakon o državnim službenicima
Bilo koje javno, civilno, komercijalno ili plaćeno zanimanje ili aktivnost
Dozvolu može izdati sud ili viši sud

FRANCUSKA
 
Nespojivost sa svim vrstama javnih funkcija, bilo kojom civilnom, komercijalnom ili plaćenom profesijom ili funkcijom arbitra
 

NJEMAČKA
Njemački zakon o pravosuđu
Ideja o podjeli vlasti: nije dozvoljena nikakava administrativna aktivnost (osim u sudu, istraživanju ili predavanju); može biti član političke stranke i kandidovati se za člana parlamenta: ako bude izabran sudijske dužnosti se suspenduju; savjetodavne i posredničke aktivnosti su zabranjene
Vlada može odobriti sudiji da vrši funkciju arbitra ili da svjedoči na arbitražnom sudu kao vještak

ISLAND
Zakon o pravosuđu iz 1998.
Ne smije prihvatiti funkciju ili imati udjela u nekoj kompaniji ako je to nespojivo sa njegovom/njenom funkcijom ili postoji vjerovatnoća da će to ugroziti kvalitet njegovog ili njenog rada
 Predavanje, predsjedavanje komisijama, pisanje naučnih radova, itd. Odobrenje za učešće u aktivnostima izvan sudijske funkcije mora se zatražiti od Pravosudne komisije

IRSKA
Ustav iz 1937.
Nijedan sudija ne može biti član bilo kog doma parlamenta ili obavljati „bilo koju drugu funkciju ili plaćeno zanimanje“

 

ITALIJA
Kraljevska uredba od 30. januara 1941.
Nikakav posao niti javna ili privatna funkcija, osim poslanička funkcija ili rad u humanitarnoj oranizaciji; nije dozvoljena nikakva komercijalna, industrijska ili profesionalna aktivnost. Visoki pravosudni savjet može odobriti „zaduženja bilo koje druge vrste“.
Predavanje i naučni rad mogući su uz odobrenje – u izuzetnim uslovima - od strane Visokog savjeta. Arbitraža se samo iuzetno dopušta.

JAPAN
Zakon o sudskoj organizaciji
Zabrana političkih i komercijalnih aktivnosti i primanja bilo kakve naknade osim za vršenje sudijske funkcije.
Odobrenje za primanje druge novčane naknade osim one za obavljanje sudijske funkcije može dati Vrhovni sud

LIHTENŠTAJN
Član 6, Zakona o državnim službenicima iz 1938.
Nije moguće primati drugu novčanu naknadu ili obavljati naročito vremenski zahtjevnu aktivnost bez odobrenja vlade, koja razmatra da li je ta aktivnost spojiva sa sudijskom funkcijom, što je obično slučaj sa honorarnim poslom predavača ili istraživača
 

LITVANIJA
2002 Zakon o pravosuđu
Nikakva politička aktivnost, ne može biti pozvan u vojnu službu; nikakva profitna privatna djelatnost, ali je novčana nadoknada dozvoljena u slučaju predavanja; nikakav rad u udruženjima ukoliko to ugrožava nezavisnost sudije
 Predavanje i pisanje naučnih radova

LUKSEMBURG
Ustav i Zakon o pravosudnoj organizaciji
Nikakav plaćeni posao
 

MALTA
Zakon o organizaciji i građanskom postupku, Etički kodeks
Nikakav lični ili savjetodavni angažman u slučaju koji je već pokrenut ili je vjerovatno da je u okviru nadležnosti sudije, ili druga aktivnost, čak i privremena, osim u okviru aktivnosti međunarodnog pravosudnog organa ili univerziteta
Uz odobrenje predsjednika Republike

MOLDAVIJA
Zakon o statusu sudija
Nikakva druga javna ili privatna funkcija ili funkcija člana parlamenta ili savjetnika lokalne vlasti; ne smije biti član političke partije ili dugih društveno-političkih organizacija; ne smije se baviti biznisom niti davati pismene ili usmene savjete osim bliskim srodnicima. Objavljivanje i medijsko pojavljivanje moguće je jedino kada nije riječ o domaćim političkim pitanjima.
 

HOLANDIJA
čl. 44 „Zakon o organizaciji pravosuđa 1827/2001)“; Zakoni nacionanog i Evropskog parlamenta o nespojivosti sa sudijskom funkcijom (1994)
Sudije be mogu vršiti advokatske i notarske poslove; ne mogu se baviti poslovima koji uključuju pružanje pravne pomoći i savjeta; sudije Vrhovnog suda ne mogu biti članovi holandskog i Evropskog parlamenta.

 

NORVEŠKA
Zakon o sudovima i Osnovni državni sporazum

Sudije uživaju priličnu slobodu; jedino sudije Vrhovnog suda podliježu određenim odredbama. Uopšteno govoreći, međutim, oni mogu biti advokati, medijatori ili porotnici bez obaveze da daju ostavku.
Zakon koji je trenutno u proceduri u parlamentu, i koji treba da zamijeni tolerantnu sudsku praksu, sadrži stroge odredbe koje se tiču zabrane, dozvole i prijavljivanja dopunskih aktivnosti i pooštrava pravila o nespojivosti sa sudijskom funkcijom.

POLJSKA
Ustav i Zakon
Nikakve druge aktivnosti osim naučne publicistike i honorarnog predavanja, pod uslovom da to ne utiče na sudijsku funkciju; nikakva aktivnosti ili profitno zanimanje koje bi moglo ukaljati ugled pravosuđa; nikakva politička aktivnost
Molba za izuzimanje od ovih odredbi mora biti proslijeđena hijerarhijski nadređenoj instanci (predsjedniku suda, vrhovnom sudu ili ministru)

PORTUGAL

 

Nikakva politička ili profesionalna funkcija; odredbe o nespojivosti koje se primjenjuju na državne službenike uopšte
Predavanje i pravno istraživanje mogu biti dozvoljeni od strane Pravosudne komisije, ali se za to ne smije primati novčana naknada

RUMUNIJA
 
Nikakva politčka aktivnost, nikakva funkcija osim saradnje na naučnim publikacijama i predavanja

 

SLOVAČKA
Zakon iz 2000.
Nikakva politička funkcija u širem smislu, uključujući i rad u vladinim tijelima i vojsci; nikakva profitna privatna aktivnost, osim naučnog rada, predavanja ili umjetnosti, i to pod uslovom da ne nanose štetu ugledu sudijske funkcije.
 

SLOVENIJA
 Ustav i Zakon o pravosudnoj organizaciji
Bilo koja administrativna ili politička funkcija, ili komercijalna ili politička aktivnost, profitna aktivnosti ili učešće u upravi preduzeća i sve što može ukaljati ugled pravosuđa. Predavanje i istraživanje su dozvoljeni pod ovom uslovima.
 

ŠVEDSKA
Zakoni i Ustav
Nijedan sudija nije podređen nekom drugom sudiji ili javnom funkcioneru
 

ŠVAJCARSKA

 

Nijedna javna funkcija ili položaj; nijedna druga profesija ili zanimanje; nikakva funkcija direktora, rukovodioca ili člana tijela koje upravlja profitnom organizacijom; nikakvo namještenje, titula ili proglašenje od strane inostranih vlasti
Sud može odobriti angažman u svojstvu eksperta ili arbitra ili druge dopunske aktivnosti uz navođenje odgovarajućih uslova, pod uslovom da nezavisnost i ugled pravosuđa nisu narušeni.

TURSKA
Zakon o sudijama i javnim tužiocima
Nijedna javna aktivnost ,osim aktivnosti dozvoljenih zakonom i neprofitnih aktivnosti
 

UKRAJINA
Nisu formalno propisane aktivnosti nespojive sa sudisjko funkcijom

VELIKA BRITANIJA
Smjernice
Ne smije vršiti funkciju arbitra ili biti uključen u bilo kakvu profitnu profesionalnu aktivnost (osim pisanja i uređivanja) niti bilo koji profesionalni angažman (osim pisanja i uređivanja) ili političku aktivnost; značajna ograničenja se primjenjuju i nakon što sudija napusti funkciju
 

 
Okolnosti pod kojima nepristrasnost može biti dovedena u pitanje

Izvor
Okolnosti

ANDORA
 Zakon o pravosuđu (L.Q.J.)
Srodničke veze, ako je prethodno bio advokat ili zastupnik strane u postupku; komercijalni ili ekonomski pravni odnos. Ako je prethodno bio u sudskom sporu sa stranom u postupku ili njenim advokatom; ako je lično zainteresovan za predmet spora; ako postoji hijerarhijski ili prijateljski odnos

AZERBEJDŽAN
Pitanje se podnosi na razmatranje Kanceleriji državnog tužioca u situacijama koje su definisane zakonom
 

BELGIJA
Sudska praksa zasnovana na odredbama Kodeksa i zakonodavstvu koje reguliše ostavku sudija i nespojivost sa sudijskom funkcijom
 

KIPAR
Sudska praksa Vrhovnog suda
Konflikt porodičnih i ličnih interesa; lično poznavanje predmeta ili strana u postupku

ČEŠKA
Zakoni o građanskom i krivičnom postupku, mehanizmi za ... traženje odštete od sudije koji je prekršio svoja ovlašćenja

 

ESTONIJA

 

Konflikt interesa, bilo kakav odnos koji može negativno uticati na kredibilitet pravosudnog sistema, pristrasnost

FINSKA
Kodeks ili Procedura
Srodničke veze, konflikt interesa, pristrasnost, učešće u slučaju i drugi razlozi koji dovode u razumnu sumnju nepristrasnost sudije

FRANCUSKA
 
Može biti zatraženo izuzeće sudije i on se mora uzdržati od suđenja u slučaju raznih okolnosti koje dovode u pitanje njegovu objektivnost i ličnu nepristrasnost: srodnički i prijateljski odnosi, konflikt finansijskih interesa, slučaj kada je on već donio odluku ili dao mišljenje u istom slučaju, u slučaju postojanja elemenata podređenosti

NJEMAČKA
Zakon o građanskom postupku
Srodničke veze, slučaj u kome je sudija bio svjedok ili vještak, ili u kome je već odlučivao, sumnje u pogledu njegove nepristrasnosti moraju se manifestovati u vidu konflikta finansijskih ili prijateljskih interesa ili putem njegove izjave o naklonosti jenoj od strana.

ISLAND
Zakon o građanskom postupku i Zakon o krivičnom postupku
Ako je strana u sporu; ako je savjetovao stranu u sporu; ako ima porodične, prijateljske ili profesionalne odnose sa jednom od strana; ako je svjedok u slučaju ili u bliskom srodstvu sa svjedokom.

IRSKA
Pravno pravilo nemo judex in causa sua
Ne smije postojati konflikt ličnih, porodičnih ili finansijskih interesa, kao ni pristrasnost ili predubjeđenje, u suprotnom sudija mora biti izuzet.

ITALIJA
Zakoni o građanskom i krivičnom postupku
Konflikt porodičnih, ličnih ili profesionalnih interesa, poznavanje slučaja ili strana u postupku, pristrasnost i predubjeđenje.

JAPAN
Odredbe Ustava i Zakona o građanskom i krivičnom postupku, poput onih koje se tiču slučajeva kada je strana u postupku u srodstvu sa sudijom
Osim u vezi poštovanja pravila o nespojivosti sa sudijskom funkcijom, sudije mogu biti izuzete ili njihovo izuzeće zatraženo i pod određenim drugim okolnostima.

LIHTENŠTAJN
 
Konflikt ličnih ili porodičnih interesa, pristrasnost, na zahtjev suda, na lični zahtjev ili na zahtjev strana u postupku

LITVANIJA
Zakon o građanskom postupku
Konflikt ličnih i porodičnih interesa, pristrasnost, ako je učestvovao u slučaju kao svjedok

LUKSEMBURG
Član 521 novog Zakona o građanskom postupku, član 543 Zakona o krivičnoj istrazi, član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima
U slučajevima kada je dovedena u pitanje nepristrasnost sudije ili kada postoji razumna sumnja u pravičnost postupka

MALTA
Opširna lista okolnosti u kojima sudija mora biti izuzet ili u kojima strane u sporu odbijaju da mu dozvole da riješi predmet, data je u Zakonu o pravosudnoj organizaciji i građanskom postupku
Konflikt ličnih i podoričnih interesa, pristrasnost, ako je učestvovao u slučaju kao svedok

MOLDAVIJA
Zakoni o građanskom i krivičnom postupku
Mora biti izuzet u slučaju da je direktno ili indirektno zainteresovan za slučaj ili da ima srodničke veze sa stranom u postupku.

HOLANDIJA
Zakon o građanskom postupku, Zakon o krivičnom postupku, Zakon o upravnom postupku
„Činjenice ili okolnosti koje mogu dovesti u pitanje nepristrasnost sudije“ (Zakon se ne bavi detaljima, sudska praksa je usaglašena sa smjernicama koje daje Evropski sud pravde)

NORVEŠKA
Zakon o sudovima
Sudija mora biti izuzet u slučaju srodničke veze sa stranama u postupku i njihovim pravnim savjetnicima, pod uslovom da može biti narušeno povjerenje u sudiju (u većini slučajeva riječ je o konfliktu interesa)

POLJSKA
Zakoni o krivičnom i građanskom postupku
U slučajevima kada sudija poznaje strane u postupku ili je upoznat sa slučajem zato što je već u njemu učestvovao (bliska povezanost sa jednom od strana ili sa slučajem, bilo u ličnom ili profesionalnom svojstvu); postoje dvije kategorije slučajeva: iudex inhabilis i iudex suspectus

PORTUGAL
Zakon o pravosuđu, Zakon o građanskom postupku, Zakon o krivičnom postupku
Sudija ne smije raditi u sudu u kom radi član njegove porodice; u slučaju kada postoji razumna sumnja u pravičnost postupka ili ako sam zahtjeva da bude izuzet iz predmeta u slučaju konflikta ličnih, ekonomskih ili porodičnih interesa, on ne može biti uključen u taj slučaj, niti na drugi način učestvovati u njemu.

RUMUNIJA
Zakoni
Bliska povezanost za jednom od strana u postupku, politički uticaj, medijski pritisak, prijateljski odnosi

SLOVAČKA

 

Bilo koje okolnosti pod kojima, u vršenju svojih dužnosti, u privatnom životu ili nakon napuštanja dužnosti, sudija naruši ugled svoje funkcije ili ugrozi neošhodno povjerenje u pravosudni sistem.

SLOVENIJA
Zakoni o građanskom i krivičnom postupku, Evropska povelja o ljudskim pravima
U slučaju kada je sudija strana u postupku ili je uključen u slučaj, ili je povezan sa takvim osobama; ako je svjeočio ili bio vještak u tom slučaju; ako je učestvovao u olučivanju ili donio presudu u slučaju; ako postoji razumna sumnja u njegovu nepristrasnost.

ŠVEDSKA
Pravila postupka
Srodničke veze, konflikt ličnih, finansijskih ili političkih interesa, pristrasnost, profesonalno ili lično učešće u slučaju.

ŠVAJCARSKA
Zakoni i sudska praksa
...u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava

TURSKA
Zakoni o krivičnom i građanskom postupku
Pristrasnost, konflikt interesa, lično učešće u prekršaju u svojstvu žrtve, svjedoka, savjetnika, arbitra ili putem srodničkih veza

UKRAJINA
Pravila o postupku
Bliska povezanost sa jednom od strana u predmetu, lični zainteresovanost za slučaj, ili u slučaju kada bi vršenjem svojih dužnosti sudija na bilo koji način doveo u pitanje svoju nepristrasnost.

VELIKA BRITANIJA
Evropska konvencija o ljudskim pravima

 

 
Krivična i građanska odgovornost

Krivična odgovornost
Građanska odgovornost
Procedura

Prekršaj
Sankcije

ANDORA
Krivični zakonik, član 114, korupcija, koruptivne aktivnosti
 
Sudije podliježu građanskoj odgovornosti u slučaju prevarne radnje u vršenju svojih dužnosti
U krivičnim stvarima, sudija može biti uhapšen jedino ako je zatečen u vršenju krivičnog djela; privremena suspenzija sa dužnosti je automatska, uz saglasnost Vrhovnog pravosudnog savjeta

AZERBEJDŽAN
Nap primjer kada sudija svjesno osudi nevinu osobu
Zatvor ili naknada štete
Viša sudska instanca u ponovljenom suđenju može utvrditi odgovornost sudije koji je presudio u prvoj instanci
Predsjednik i Savjet sudija odlučuju da stvar upute tužilaštvu, a sudiji se sudi pred redovnim sudom

BELGIJA
Kršenje opšteg zakona prilikom vršenja sudijskih dužnosti
Sankcije proposane opštim zakonom
Postoji mehanizam za traženje naknade štete od sudije koji je zloupotrijebio svoja ovlašćenja, koji omogućava da sudija podliježe ličnoj odgovornosti u slučaju prevarne namjere ili radnje; država može takođe biti odgovorna
U krivičnim stvarima, inicijativa je u rukama Javnog tužioca pri Apelacionom sudu; u građanskim stvarima postupak se vodi pred Kasacionom sudom

KIPAR
Ustav garantuje imunitet sudijama Vrhovnog ustavnog suda i Visokog suda (koji su sada objedinjeni u Vrhovnom sudu). Sudsko pravo i pravni principi obezbjeđuju da sudije nižih sudova takođe uživaju imunitet.

ČEŠKA
U vezi vršenja dužnosti

 

U slučaju bespravne odluke ili štetnog postupka, štetu nadoknađuje država, koja ima pravo da pokrene tužbu za naknadu štete ako je sudija prograšen krivim za disciplinski prekršaj
Krivični postupak protiv sudije mora biti odobren od strane predsjednika republike; nadležni su redovni sudovi, u skladu sa opštim pravnim procedurama

ESTONIJA
U slučaju da je sudija namjerno donio nelegalnu presudu
Smjenjivanje sa dužnosti
Nema lične odgovornosti sudije, odgovornost države
Predstavnik tužilaštva obraca se Vrhovnom sudu, koji utvrđuje da optužnica može biti pokrenuta u skladu sa Krivičnim zakonikom i Zakonom o krivičnom postupku, uz saglasnost predsjednika Republike.

FINSKA
Prekršaji opisani u Krivičniom zakoniku učinjeni prilikom vršenja sudijske dužnosti
Sankcije predviđene opštim zakonom, uključujući i smjenjivanje sa dužnosti
Odgovornost za štetu nanešenu prilikom vršenja sudijske dužnosti. Novčanu nadoknadu po pravilu plaća država, koja u određenim slučajevima može tražiti obeštećenje od sudije.
Redovna procedura, koju, prema Ustavu, može pokrenuta bilo ko čija su prava narušena (izuzeci i posebna procedura predviđeni su za članove Vrhovnog suda)

FRANCUSKA
Prekršaji propisani zakonom
Kaznene mjere propisane opštim zakonom
Građanska odgovornost samo u slučaju lične krivice sudije

Normalna krivična procedura, građanska tužba je moguća jedino protiv države, koja ima pravo da pokrene tužbu za naknadu štete

NJEMAČKA
Povrede Krivičnog zakonika koje uključuju zloupotrebu sudijske funkcije i korupciju
Kaznene mjere propisane opštim zakonom
Lična građanska odgovornost ograničena je članom 839(2) Građanskog zakonika, pod uslovom da akt koji povlači pravo na odštetu predstavlja krivično djelo.Odgovornost države postoji u ostalim slučajevima, a država može da pokrene tužbu za naknadu štete svaki put kad joj je naloženo da plati odštetu
Normalna krivična i građanska procedura

ISLAND
U slučaju da je sudija namjerno donio nepravičnu odluku, pri čemu se koristio nelegalnom procedurom da bi dobio priznanja ili je naložio protivzakonito hapšenje ili istragu
Kaznene mjere za teška krivična djela propisane su opštim zakonom

Država snosi građansku odgovornost ali može dobiti naknadu štete od sudije ako je greška učinjena namjerno
Procedura propisana opštim zakonom

IRSKA
Pravosudnoj funkciji je u sudskom pravu priznat puni imunitet

ITALIJA
Djela predviđena Krivičnim zakonikom koja se naročito odnose na sudije u vršenju sudijske funkcije, poput korupcije
Kaznene mjere predviđene opštim zakonom
Građanska odgovornost za slučajeve grubog nemara ili uskraćivanja pravde predviđena je Zakonom iz 1988. kojim je označen prekid sa relativnim imunitetom od odgovornosti koji je odbačen na referendumu. Država ima ulogu garanta i može da pokrene tužbu za naknadu štete protiv sudije; iznos obeštećenja je ograničen ako je šteta učinjena nenemjerno.
Posebna pravila o jurisdikciji čiji je cilj da osiguraju da slučaj bude razmatran u drugoj oblasti, ispitivanje osnovanosti zahtjeva (može li problem biti ispravljen nekim pravnim lijekom? da li žalba ima veze za tumačenje zakona?). Slučevi se vode pred redovnim sudovima

JAPAN
Normalna krivična odgovornost

 

Po precedentu koji je ustanovio Ustavni sud 1955. sudije ne podliježu ličnoj građanskoj odgovornosti za štetu nanešenu stranama u vršenju svojih dužnosti

 

LIHTENŠTAJN
Prekršaji propisani opštim zakonom i određeni konkretni prekšaji poput protivzakonitog akta u vršenju službene dužnosti ili korupcije
Kaznene mjere propisane opštim zakonom, sudija osuđen na zatvorsku kaznu od preko jedne godine biva smijenjen sa dužnosti
Opšta pravila građanske odgovornosti države, koja može pokrenuti tužbu za naknadu štete
Redovni sudovi i redovne procedure u krivičnim i građanskim stvarima; Vrhovni sud ima nadležnost da postupa po žalbi

LITVANIJA
 Povrede Krivičnog zakonika koje se tiču zloupotrebe sudijske funkcije i korupcije
 Kaznene mjere propisane opštim zakonom
Postoji jedino odgovornost države, ali ona ima pravo da pokrene tužbu za naknadu štete protiv sudije
Svako krivično gonjenje ili pritvaranje mora biti odobreno od strane Parlamenta; sudija se u tom slučaju suspenduje sa funkcije do okončanja postupka.

LUKSEMBURG
Član 4 Građanskog zakonika, zloupotreba ovlašćenja i uskraćivanje pravde
Novčane kazne, zabrana vršenja dužnosti ili zauzimanja javnih funkcija
Može postojati jedino odgovornost države (procedura po opštem zakonu, Zakon od 1. septembra 1988.)
Član 639 Novog zakona o građanskom postupku koji uređuje postupak traženja odštete od sudije koji je zloupotrijebio svoja ovlašćenja

MALTA
Krivični zakonik izričito propisuje slučajeve u kojima sudija odbaci ili odbije da postupi po zakonski podnesenom zahtjevu za izdavanje naloga habeas corpus; kao i kod bilo kog drugog javnog funkcionera: zloupotreba službenog položaja ili protivzakonito ponašanje, korupcija, protivpravno prisvajanje materijalne koristi
Kaznene mjere predviđene opštim zakonom
Ne postoje posebna pravila; nije zabilježen slučaj pokušaja da se sudija pozove na građansku odgovornost
 Redovne procedure pred redovnim krivičnim sudovima

MOLDAVIJA
Opšti zakon, po principu da su svi jednaki pred zakonom
Sudije ne podliježu građanskoj odgovornosti

Pokretanje krivičnog postupka odobrava CSM i predsjednik Republike ili Parlament, u zavisnosti od okolnosti, a postupak se vodi pred višim sudovima

HOLANDIJA
Primjenjuje se opšti zakon

 

Može doći samo do odgovornosti države
Primjenjuje se opšti zakon, nema posebnih procedura

NORVEŠKA
Povreda opšteg zakona
 
Zahtjev za utvrđivanje građanske odgovornosti sudije je moguć jedino ukoliko je odluka ukinuta i ako je sudija učinio prekršaj prilikom njenog donošenja.
Optužbe protiv sudije definiše Kraljevski savjet a sudiji sudi viši sud od onog u kome on radi

POLJSKA
Djela povezana sa sudijskim aktivnostima i dužnostima
 
Sudija podliježe ličnoj odgovornost u skladu sa opštim zakonom, država podliježe odgovornosti u slučaju nenamjerne greške ili povrede službene dužnosti (tužba za naknadu štete je ograničena iznos tromjesečne plate, odnosno neograničena u slučaju ozbiljne povrede dužnosti), ne postoji odgovornost za posljedice presude
Krivični postupak i lišavanje slobode moraju biti odobreni od strane Disciplinskog suda (osim u slučajevima kada je osoba zatečena u vršenju djela): Disciplinski sud može suspendovati sudiju; o žalbi odlučuje viši sud

PORTUGAL
Povrede opšteg zakona počinjene prilikom vršenja sudijske dužnosti, naročito djela zloupotrebe ovlašćenja i službenog položaja, protivpravno prisvajanje javnih sredstava, uskraćivanje pravde, povreda tajnosti
Kaznene mjere propisane osnovnim zakonom
Sudija podliježe krivičnoj odgovornosti jedino u slučaju da su činjenice koje su proizvele štetu dovele do krivične presude za primanje mita, protivpravno prisvajanje javnih sredstava ili zaobilaženje istine, a sudija je dužan da nadoknadi iznos odštete koju je država platila ili da nadoknadi štetu državi
Redovna krivična procedura pred višim sudom od onog u kome sudija radi, kada je riječ o krivičnim stvarima, i pred sudom kome je predmet podnesen u građanskim stvarima

RUMUNIJA
Opšti zakon
Opšti zakon
Opšti zakon
Redovna procedura i redovni sudovi u građanskim stvarima; u krivičnim stvarima, prije redovne procedure pred redovnim sudovima potrebno je pribaviti mišljenje ministra ili predsjednika (odnosno viših sudova za sudije na određenom hijerarhijskom nivou)

SLOVAČKA
Povrede učinjene u vršenju sudijske funkcije
Zatvorska kazna, gubitak profesionalnih i počasnih odličja, zabrana bavljenja sudijskim poslom, novčane kazne

 

U krivičnim stvarima, postupak mora biti odobren od strane tijela koje je imenovalo ili izabralo sudiju; postupak se pokreće na inivijativu predsjednika Republike ili ministra pravde.

SLOVENIJA
Protivzakonito djelo koje je dovelo do namjernog prekršaja
Kaznene mjere propisane opštim zakonom koje mogu rezultirati smjenjivanjem sa funkcije
 
U krivičnim stvarima, svi postupci i pritvaranje moraju biti odobreni od strane Parlamenta

ŠVEDSKA
Prestupi učinjeni prilikom obavljanja službene dužnosti previđeni Krivičnim zakonikom: povreda službene dužnosti, korupcija, povreda profesionalne tajne
Kaznene mjere propisane opštim zakonom (novčane kazne, zatvor) i eventualne disciplinske posljedice, uključujući i smjenjivanje sa funkcije
Šteta izazvana prilikom vršenja sudijske funkcije, država je obično odgovorna za nemar javnih službenika, sudija može biti lično odgovoran u tamo gdje postoje otežavajuće okolnosti
U krivičnim stvarima, ukoliko je riječ o sudiji Vrhovnog suda, postupak mogu pokrenuti Ombudsman ili kancelar za pravne poslove

ŠVAJCARSKA
Prestupi povezani sa sudijskim aktivnostima ili zvaničnom funkcijom
 
Jedino država može imati građansku odgovornost, direktna građanska odgovornost sudije nije dopuštena

U krivičnim stvarima, jedino Parlament može odobriti postupak; on takođe može privremeno suspendovati sudiju sa dužnosti; slučajevi su u nadležnosti redovnih sudova

TURSKA
Zakon o krivičnom postupku: zloupotreba službenog položaja, korupcija, favorizovanje
Zatvorska kazna
Zakon o krivičnom postupku: građanske posljedice krivičnog djela, prizvoljne odluke, protivzakonite odluke, odluke vođene ličnim motivima irelevantnim za slučaj
Za pokretanje krivičnog postupka potrebna je saglasnost Vrhovnog savjeta sudija i javnih tužilaca, koji imenuje istražitelje i tužioca, odlučuje da li stvar disciplinske prirode i prosljeđuje dokumentaciju nadležnim tijelima – predviđena je posebna procedura u slučaju izdaje (teškog krivičnog djela)

UKRAJINA
 
Kaznene mjere propisane opštim zakonom, kao i smjenjivanje sa funkcije
Ne postoji građanska odgovornost sudija
Redovna krivična procedura, moraju postojati izuzetne okolnosti za svako preventivno pritvaranje sudije i to mora biti odobreno od strane Vrhovnog savjeta. Sudija se odmah suspenduje sa dužnosti čim je tužba pokrenuta. Nadležan je Apelacioni sud određen za tu priliku, u kom sudija nikada nije radio

VELIKA BRITANIJA
Imunitet u sudskom pravu u vršenju sudske funkcije, u ostalim slučajevima imunitet važi jedino ako je sudija postupao u dobroj namjeri

 
Disciplinski postupak

Okolnosti
Procedura
Nadležno tijelo
Kaznena mjera

ANDORA
Ozbiljan ili izuzetno ozbiljan prestup propisan članovima 83 i 84 Zakona o pravosuđu
Vrhovni pravosudni savjet pokreće istragu po prijemu zahtjeva od oštećene osobe, građanina koji je upoznat sa tim činjenicama, tužilaštva, predsjednika predmetnog suda
Vrhovni pravosudni savjet
Član 85 Zakona o pravosuđu, ukor, novčana kazna, suspenzija sa dužnosti, smjenjivanje sa funkcije

AZERBEJDŽAN
 
U slučaju manjih prekršaja
Ministar zahtijeva od Savjeta da riješi slučaj

Upozorenje ili otpuštanje

BELGIJA
Povreda pravila ponašanja propisanih zakonom ili koja proizilaze iz sudske prakse, tj. povjerenja u pravosudnu instituciju

 
Sudija biva saslušan od strane predsjednika, prvog predsjednika Apelacionog suda ili od strane Generalne disciplinske skupštine bilo Apelacionog suda ili Kasacionog suda, u zavisnosti od sudijskog ranga i ozbiljnosti prekršaja ili zaprijećene kazne

Upozorenje, zvanična opomena, opomena sa ukorom, suspenzija od 15 dana do jedne godine, otpuštanje

KIPAR
Mentalna ili fizička nesposobnost sudije da obavlja svoje dužnosti, povreda etičkih dužnosti

Vrhovni sud imenuje istražnog sudiju i zatim odlučuje o slanju sudije pred disciplinsko tijelo
Vrhovni savjet pravosuđa
Ukor ili smjenjivanje sa funkcije

ČEŠKA
Povreda disciplinskih pravila propisanih Zakonom iz 2002.
Ministar pravde ili predsjednik predmetnog suda ili predsjednik Vrhovnog suda odlučuju o pokretanju postupka u roku od dva mjeseca od sticanja saznanja o činjenicama, pod uslovom da nije proteklo više od dvije godine od tog događaja
Disciplinski sud sačinjen od pet sudija imenovanih od predsjednika suda u dogovoru sa Pravosudnim savjetom na period od tri godine; žalbe razmatra Vrhovni sud

Ukor, privremeno smanjenje plate, suspenzija sa određenih dužnosti poput predsjedničke, suspenzija sa sudijske dužnosti

ESTONIJA
Nepoštovanje procedure ili povreda pravila ponašanja na način koji ugrožava povjerenje u pravosudni sistem
Postupak pokreće predsjednik Vrhovnog suda ili ministar pravde
Disciplinska komisija Vrhovnog suda
Upozorenje, ukor, novčana kazna, smjenjivanje sa funkcije (ovo može narediti samo Vrhovni sud u plenarnom zasijedanju)

FINSKA
Ne postoji disciplinski postupak: i manji prekršaji (povreda službene dužnosti) mogu rezultirati krivičnim postupkom

 

 

 

FRANCUSKA
Povreda službene dužnosti, nečasno, beskrupulozno ili nedostojanstveno ponašanje
 
Vrhovni savjet pravosuuđa, kojim predsjedava prvi predsjednik Kasacionog suda

Od ukora registrovanog u dosijeu sudije, do smjenjivanja sa funkcije

NJEMAČKA
Povreda dužnosti definisanih u zakonima, postupak se veoma rijetko pokreće
Postupak vodi poseban organ
Savezni adminsitrativni sud, odjeljenje Saveznog suda koje čine doživotno imenovane profesionalne sudije i ostale karijerne sudije
Ukor, novčana kazna, smanjenje plate, premještaj na d rugu funkciju, smjenjivanje sa funkcije

ISLAND
 Prekršaj u ispunjavanju sudijske funkcije.
Pismena žalba mora biti dostavljena Komisiji za pravosudne funkcije od strane bilo koje osobe koja je ponašanjem sudije pretrpjela štetu. Ako se ustanovi da je žalba osnovana, sudija se poziva da da izjavu prije nego što Komisija donese odluku.
a) Komisija za pravosudne funkcije sastavljena je od tri člana koja imenuje ministar pravde (jednog predlaže Skupština islandskih sudija i jednog Pravni fakultet)
b) Predsjednik suda
Upozorenje, lično mišljenje (smenjivanje sa funkcije moguće je jedino po presudi nakon sudskog postupka, kod ozbiljnijih slučajeva)

IRSKA
Postoji jedino procedura pred Parlamentom za smjenjivanje sa funkcije; slična je proceduri impičmenta u anglosaksonskom pravu i rijetko se koristi.

ITALIJA
Svaka povreda dužnosti povezana sa sudijskom funkcijom, javno ili privatno ponašanje koje negativno utiče na povjerenje i ugled koji sudije i pravosudne institucije moraju ulivati (slučajevi definisani u sudskoj praksi)
Postupak pokreće predstavnik tužilaštva u Kasacionom sudu ili ministar pravde zahtjevom. Procedura je sudske prirode, sa svim garancijama koje takva procedura podrazumijeva
Disciplinski sud sastavljen od devet sudija članova Vrhovnog savjeta pravosuđa koje biraju njihove kolege; od njih dva člana moraju biti imenovana od strane Parlamenta

 

JAPAN
Zakon o sudskoj organizaciji, Zakon o impičmentu sudija i Zakon o disciplinskim mjerama protiv sudija
Procedura predviđena zakonom o Disciplinskim mjerama protiv sudija Zakonom o impičmentu sudija

Postupak se vodi pred sudom višeg nivoa od onog kom sudija pripada; u proceduri impičmenta koja se pokreće za najozbiljnije slučajeve, postupak vodi Sud za impičment u čiji sastav ulaze članovi japanskog Parlamenta.
Disciplinski postupak: opomena ili novčana kazna / Postupak impičmenta: otpuštanje

LIHTENŠTAJN
Okolnosti navedene u Zakonu o državnim funkcionerima
Nema određene procedure, slično kao i kod krivičnog postupka
Viši sud u slučaju sudija osnovnog suda i Vrhovni sud u slučaju sudija viših sudova
Ukor, privremeno smanjenje plate, otpuštanje

LITVANIJA
Povreda sudijskih dužnosti, flagrantno kršenje zakona, nepoštovanje pravila o nespojivosti sa sudijskom funkcijom
Pravosudni savjet ili predsjednik suda mogu pokrenuti disciplinski postupak
Etička i disciplinska komisija Pravosudnog savjeta (koju čine sudije – izabrane ili imenovane – i predstavnici drugih grana vlasti) upućuje predmet Sudu časti, koji, ukoliko odluči da sudija treba da bude smijenjen, predlaže tu mjeru predsjedniku ili Parlamentu
Ukor ili smjenjivanje sa funkcije

LUKSEMBURG
Član 155 Zakona o pravosudnoj organizaciji, široka definicija
Član 157 i dalje
 
Član 156

MALTA
Ustav
Nesposobnost (fizička ili mentalna) da vrši svoju dužnost ili naročito ozbiljan prekršaj

Čl. 971 Ustava
čl. 8 Zakona br. 41 iz 1944.
Smjenjivanje sa funkcije od strane predsjednika nakon pribavljanja mišljenja Parlamenta (odobrenog dvotrećinskom većinom glasova). Prije preduzimanja ove mjere, slučaj istražuje Komisija za pravosuđe ako se utvrdi da se protiv sudije može pokrenuti postupak
Smjenjivanje sa funkcije

MOLDAVIJA
Namjerna povreda prava u pravnom postupku, disciplinski prekršaj, javna aktivnost političke prirode, povreda pravila o nespojivosti sa sudskom funkcijom, sistematsko i ozbiljno kršenje Kodeksa ponašanja
Disciplinski postupak može pokrenuti: predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Vrhovnog savjeta pravosuđa, bilo koji član Vrhovnog savjeta pravosuđa
Disciplinski odbor Vrhovnog savjeta pravosuđa
Primjedba, upozorenje, otpuštanje

HOLANDIJA
U slučaju manjih povreda dužnosti ili kodeksa ponašanja od strane sudije, predsjednik suda može izdati upozorenje. Ako je sudija osuđen ili čini krivično djelo i/ili je osuđen na zatvorsku kaznu, ako je bankrotirao ili je proglašen pravno nesposobnim i, u opštijem smislu, ako postupa na takav način da su pravda ili povjerenje u pravosuđe ozbiljno ugroženi, Vrhovni sud ga može suspendovati ili otpustiti.

 

 

 

NORVEŠKA
Predlogom zakona koji je trenutno u proceduri pokušava se okončati praksa po kojoj sudije, poput visokih funkcionera, ne podliježu disciplinskoj odgovornosti

Bilo koja osoba, svjedok ili advokat koji imaju pritužbu na ponašanje sudije u vršenju njegovih dužnosti mogu pokrenuti postupak pred Disciplinskom komisijom –odluka Komisije može revidirati vijeće osnovnog suda sasavljeno od sudija porotnika
Komisija koju čine dvojica sudija, jedan advokat i dvije osobe izvan sudske profesije, svi imenovani od strane Vlade
Upozorenje i ukor; Smjenjivanje sa funkcije, u skladu sa Ustavom, za teška i ponovljena kršenja uključuje posebnu proceduru propisanu Ustavom

POLJSKA
Povreda ugleda sudijske funkcije, flagrantno kršenje zakonskih pravila, manji prekršaji
Veoma slično krivičnom postupku; postupak vode sudije posebno izabrane za tu priliku, na zahtjev ministra, Vrhovnog suda ili bilo kog predsjednika suda, Nacionalnog savjeta za pravosuđe ili izabranog tužioca; postupak je javan i sudija ima pravo na pravnog zastupnika
Različiti disciplinski sudovi se bave pitanjima pokrenutim u osnovnim sudovima, administrativnim sudovima, vojnim sudovima i Vrhovnom sudu: tri sudije u prvostepenom postupku i sedam sudija u postupku po žalbi

Upozorenje, ukor, smjenjivanje sa dužnosti – bilo u potpunosti ili putem premještaja na drugu dužnost – smjenjivanje sa funkcije

PORTUGAL
Povreda profesionalnih dužnosti, postupci ili propusti učinjeni u svojstvu sudije koji su nespojivi sa ugledom koji je presudan za obavljanje sudijske funkcije (kazna se određuje prema težini prekršaja)
Procedura predviđena Zakonom o sudijama
Vrhovni savjet pravosuđa; u žalbenom postupku nadležan je Vrhovni sud
Novčana kazna između petodnevne i devedesetodnevne prate, premještaj, suspenzija između 20 i 240 dana, prinudno penzionisanje, smjenjivanje sa funkcije

RUMUNIJA
Neprofesionalno ponašanje i ponašanje suprotno interesima službe ili ugledu pravosudnog sistema (odlaganje postupanja u predmetima, odsustvovanje, postupanje prema ličnom interesu sudije, uticaj na rad sudija, povreda principa tajnosti)
Postupak pokreće Ministarstvo, istragu sprovode sudije istog ranga, dodjeljuje se sudija u svojstvu branioca

Vrhovni savjet pravosuđa, zatim Vrhovni sud kao najviša instanca

Ukor, upozorenje, smanjenje plate, blokiranje unapređenja, premještaj, suspenzija, smjenjivanje sa funkcije

SLOVAČKA
Povreda disciplinskih pravila propisanih Zakonom iz 2000. ili posljedice osuđujuće presude u krivičnom postupku
Nadležni za pokretanje postupka su ministar pravde ili predsjednik predmetnog suda
Disciplinski sudovi
Upozorenje, privremeno smanjenje plate, suspenznija, smjenjivanje sa funkcije

SLOVENIJA
U strogo definisanim slučajevima propisanim Zakonom o pravosudnoj organizaciji
Postupak se pokreće na inicijativu predsjednika suda, potom se primjenjuje redovan krivični postupak
Disciplinsko vijeće sastavljeno od jednog sudije Vrhovnog suda koji predsjedava i četiri sudije koji predstavljaju različite nivoe pravosuđa
Premještaj, suspendovanje unapređenja, smanjenje plate, smjenjivanje sa funkcije

ŠVAJCARSKA
Ne primjenjuje se u Švajcarskoj

TURSKA
Neispunjavanje dužnosti, nedolično ponašanje, uvredljivo ponašanje u vršenju dužnosti, odsustvovanje, odlaganja, gubljenje vremena, narušavanje ugleda pravosuđa, protivzakonito ponašanje, neispunjavanje upravnih i administrativnih dužnosti
U zavisnosti od hijerarhijskog nivoa, inspektore imenuje ministar, koji pokreće postupak; poštuje se pravo na odbranu
Vrhovni savjet sudija i tužilaca (koji je nadležan i za imenovanja i upravljanje karijerama sudija)

Upozorenje, ukor, odlaganja ili blokiranje unapređenja, neisplaćivanje plate, prinudni premještaj, otpuštanje

UKRAJINA
Flagrantno kršenje zakona, neispunjavanje sudijskih dužnosti i dužnosti koje sudijska funkcija nameće u privatnom životu
 
Disciplinske komisije
Ukor ili preporuka Visokom savjetu pravosuđa da sudija bude smijenjen sa funkcije

VELIKA BRITANIJA
Naročito ozbiljni slučajevi nedoličnog ponašanja
Na inicijativu lorda kancelara i lorda prvog sudije
Od strane Kraljice nakon obraćanja u oba doma Parlamenta u slučaju sudije višeg ranga ili od strane lorda kancelara u slučaju ostalih sudija (ali ni u jednom slučaju takva mjere se ne može preduzeti bez pribavljanja nezavisnog sudijskog izvještaja i bez saglasnosti lorda prvog sudije)
Smjenjivanje sa funkcije (veoma rijetko)

1 Ovo je nakon toga bilo revidirano u novembru 2002, u okviru Bengalorskih principa sudijskog ponašanja. CCJE nije prije toga imao uvid u ove Principe. U Objašnjenju datom u prilogu napominje se doprinos Radne grupe CCJE u junu 2002.
2 Les mutations de la justice. Comparaisons européennes, Ph. Robert i A. Cottino (ed.), Harmattan, 2001.
3 Vidi primjere Slučaj Pirsek, presuda od 1.oktobra 1982, Slučaj De Kuber, presuda od 26. oktobra 1984, serija A 86, paragraf 24, Slučaj Demikoli, presuda od 27. avgusta 1991,serija A 210, paragraf 40, Slučaj Sen-Mari, presuda od 16. decembra, serija A 253-A, paragraf 34.
4 Za detaljnu analizu aktivnosti nespojivih sa sudijskom funkcijom, vidi Informaciju Žan-Pjer Atenoa predstavljanu na seminaru o zakonu o sudijama u organizaciji Savjeta Evrope (Bukurešt, 19-21. mart 1997) i Informaciju Pjer Kornua predstavljenu na seminaru o zakonu o sudijama u organizaciji Savjeta Evrope (Kišinjev, 18-19. septembar 1997).
5 On se bavi odnosima sa pojedincima, obavezom upotrebe stručnih znanja, korišćenjem javnih sredstava, korišćenjem službenih informacija, odnosima sa medijima, članstvom u udruženjima, imidžom nepristrasnosti i nezavisnosti, obavezom korektnog ophođenja prema saradnicima, ponašanje predsjedavajućih sudija na dužnosti i van nje.
6 U svom skraćenom izvještaju, predstavljenom nakon prvog sastanka Lisabonske mreže, Danijel Lude je naglasio da edukacija treba da obezbijedi vezu i podspiješi diskusiju o profesoinalnoj sudijskoj praksi i etičkim principima na kojima je zasnosvana (vidi Obuka sudija i tužilaca o stvarima koje se tiču njihovih profesionalnih dužnosti i etike. Prvi sastanak članova mreže za razmjenu informacija o edukaciji sudija i tužilaca, izdavač Savjet Evrope).
7 To što je zemlja proglašena odgovornom za pretjerano odlaganje, samo po sebi, ni u kom slučaju ne znači da je bilo koji sudija pogriješio. CCJE ponavlja ono što je naveo u paragrafu 27 iznad.
8 To su bili razlozi zbog kojih je Radna grupa CCJE, u toku i nakon sastanka sa komesarom Ujedinjenih nacija za ljudska prava od 18. juna 2002., unijela rezervu u svoje inače suštinski pozitivno mišljenje o Bengalorskom kodeksu u njegovom trenutnom nacrtu, ne slažući se da postoji direktna veza koja se tamo navodi između navedenih principa ponašanja i pitanja žalbi i discipline (vidi paragraf 2(iii) Dodatka V, dokument CCJE-GT (2002) 7): vidi komentare CCJE-GT br. 1 (2002) na Bengalorski nacrt.)
9 U Engleskoj, lord kancelar je nadležan za pokretanje i odlučivanje u disciplinskim postupcima. Sporazumom je odlučeno da disciplinski postupak bude pokrenut jedino uz saglasnost lorda glavnog sudije, nakon čega je (osim ako se sudija o kome je riječ odrekne ovog prava) drugi sudija odgovarajućeg ranga, imenovan od strane lorda glavnog sudije, zadužen da ispita činjenice i podnese izvještaj sa preporukama. Ako se lord glavni sudija složi, lord kancelar onda može uputiti stvar Parlamentu na razmatranje (u slučaju sudije višeg ranga) ili smijeniti sudiju nižeg ranga sa dužnosti, ili preduzeti ili naložiti drugu disciplinsku mjeru.

   

Strasbur, 27 novembra 2003

CCJE (2003) Op. No.4

KONSULTATIVNO VIJEĆE EVROPSKIH SUDIJA

(CCJE)

Mišljenje br. 4 Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE) upućeno Komitetu ministara o odgovarajućoj inicijalnoj i naknadnoj (kontinuiranoj) obuci za sudije na nacionalnom i evropskom nivou

Uvod

1. U vrijeme kada smo svjedoci da se sve veća pažnja poklanja ulozi sudstva koje se smatra krajnjim garantom demokratskog funkcionisanja institucija na nacionalnom, evropskom i medjunarodnom nivou, pitanje obuke budućih sudija prije nego što zauzmu svoje sudijske funkcije, kao i naknadne obuke na radnom mjestu, jeste od posebnog značaja (vidi Mišljenje CCJE No. 1 (2001), stavovi 10-13 i Mišljenje No. 3 (2002), stavovi 25 i 50 ix).

2. Nezavisnost sudstva podrazumijeva odredjena prava koja se dodjeljuju sudijama na svim nivoima i u svim jurisdikcijama, ali takodje nameće i odredjene etičke obaveze. Kada se to tiče ovog drugog, tu je i dužnost obavljanja sudijskog posla profesionalno i s dužnom pažnjom, što znači da sudije trebaju posjedovati posebnu stručnost, onu koja se stiče, održava i unapredjuje putem obuke koja je njihova kako dužnost tako i pravo.

3. Bitno je da sudije, odabrani nakon što su prošli sve propisane studije prava, dobiju jednu temeljnu, detaljnu, raznorodnu obuku kako bi bili spremni i u stanju obavljati svoje poslove na zadovoljavajući način.

4. Takva obuka takodje predstavlja i garanciju njihove samostalnosti i nepristrasnosti, u skladu sa uslovima Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

5. I, kao posljednje, obuka je preduslov da sudstvo bude poštovano i cijenjeno, i vrijedno takvog poštovanja. Povjerenje koje gradjani polažu u pravosudni sistem biće još jače ukoliko sudije budu raspolagale temeljnim i sveobuhvatnim zanjem koje prelazi granice oblasti prava i obuhvata sva značajna područja od društvenog značaja, kao i da posjeduju sposobnosti neophodne za rad u sudnicama i lične sposobnosti i razumijevanje koje treba da im omogući da vode slučajeve i bave se svim stranama u takvim slučajevima na pravi i dovoljno senzibilan način. Obuka je, da rezimiramo, od suštinskog značaja za objektivno, nepristrasno i kompetentno obavljanje sudijskih funkcija, kao i za zaštitu sudija od neprimjerenih utjecaja.

6. Postoje velike i brojne razlike medju evropskim zemljama u odnosu na prvu, inicijalnu i kasniju obuku, tokom obavljanja sudijskog posla. Te razlike mogu djelomično da proizilaze iz specifičnosti raznih pravosudnih sistema, ali u odredjenom pogledu one ne moraju biti neizbježne ili neophodne. Neke od zemalja nude dugotrajniju i zvaničnu obuku u za to specijaliziranim institucijama, nakon čega slijedi daljnja intenzivna obuka. Druge zemlje opet obezbjedjuju neku vrstu pripravničke obuke pod nadzorom iskusnog sudije koji je tu da prenese svoje znanje i pruži stručne savjete na osnovu konkretnih primjera, ukazujući na to koji pristup odabrati i izbjegavajući bilo kakvu vrstu didakticizma. Zemlje čiji je zakonodavni sistem zasnovan na opštem pravu (common law) značajno se opredjeljuju za dugotrajno stručno sticanje iskustva, obično advokatskog. Izmedju tih mogućnosti, postoji čitav niz zemalja u kojima je obuka, u različitim omjerima, organizovana i obavezna.

7. Bez obzira na različitosti nacionalnih institucionalnih sistema i probleme koji se javljau u odredjenim zemljama, na obuku treba gledati kao nešto što je od suštinske važnosti u smislu neophodnosti unapredjenja ne samo znanja i vještina onih koji se nalaze u javnoj sudijskoj službi već i za samo funkcionisanje takve službe.

8. Značaj obuke sudija se prepoznaje u medjunarodnim instrumentima kao što su Osnovni principi UN o nezavisnosti sudstva, usvojeni 1985, tekstovi Savjeta Evrope usvojeni 1994 (Preporuka No. R(94) 12 o nezavisnosti, efikasnosti i ulozi sudija) i 1998 (Evropska povelja o Zakonu o sudijama), a na to se poziva i u Mišljenju No. 1 CCJE-a, stav 11.

    I. Pravo na obuku i pravni nivo na kojem to pravo treba da bude garantovano

9. Ustavnim principima treba da bude garantovana nezavisnost i nepristrasnost od kojih zavisi legitimnost sudija, dok sudije sa svoje strane treba da obezbijede očuvanje visokog stepena stručne kompetentnosti (vidi stav 50 (ix) Mišljenja No. 3 CCJE-a).

10. U mnogim zemljama obuka sudija je propisana posebnim propisima. Suštinska stvar je u tome da neophodnost obuke bude obuhvaćena pravilima koja regulišu status sudija; zakonski propisi ne treba detaljno da se bave preciznim sadržajem obuke, već se taj zadatak treba povjeriti specijalnom tijelu koje će biti odgovorno za izradu nastavnog plana i programa, i koje će obezbijediti obuku i nadzirati njeno sprovodjenje.

11. Država je dužna obezbijediti sudijskom ili drugom nezavisnom tijelu nadležnom za organizovanje i nadzor nad obukom, odgovarajuća sredstva, kao i pokriće troškova sudija i drugih u tom procesu.

12. CCJE stoga preporučuje da se u svakoj zemlji, u zakonodavstvu koje se bavi statusom sudija, treba predvidjeti obuka sudija.

    II. Organ nadležan za obuku

13. Evropska povelja o Zakonu o sudijama (stav 2.3) navodi da bilo koji organ koji je nadležan za nadzor nad kvalitetom programa obuke treba da bude nezavisan od izvršne i zakonodavne vlastii i da najmanje polovina njegovih članova treba da budu sudije. U obrazloženju se takodje navodi da se obuka sudija ne smije ograničiti na stručnu pravnu obuku, već da takodje treba uzeti u obzir i prirodu sudijskog zvanja koje često od sudija zahtijeva da intervenišu u veoma kompleksnim i teškim situacijama.

14. Ovim se naglašava ključni značaj koji se pripisuje nezavisnosti i sastavu organa nadležnog za obuku i njen sadržaj. To je prirodna posljedica opšteg principa sudijske nezavisnosti.

15. Obuka predstavlja stvar od opšteg interesa, i nezavisnost organa nadležnog za izradu nastavnog plana i odlučivanje o tome šta obuka treba da obezbijedi, mora biti sačuvana.

16. Sudstvo treba da igra značajnu ulogu ili da samo bude odgovorno za organizovanje i superviziju obuke. Shodno tome, a u skladu sa preporukama Evropske povelje o Zakonu o sudijama, CCJE se zalaže za to da te odgovornosti u svakoj zemlji treba da budu povjerene ne Ministarstvu pravde ili nekom drugom organu koji je odgovoran zakonodavnoj ili izvršnoj vlasti, već samom sudstvu ili drugom nezavisnom tijelu (uključujući Sudijsku komisijju). Sudijske asocijacije/udruženja mogu takodje odigrati značajnu ulogu u podsticanju i omogućavanju obuke u saradnji sa sudijskim ili drugim tijelom koje je direktno nadležno.

17. Da bi se obezbijedilo odgovarajuće razdvajanje uloga, isti organ ne bi trebao biti direktno odgovoran istovremeno i za obuku i disciplinsku odgovornost sudija. CCJE stoga predlaže da, po ovlašćenju sudijskog ili drugog nezavisnog tijela, obuku treba povjeriti specijalnoj autonomnoj instituciji koja ima svoj vlastiti budžet i koja je tako osposobljena da, u saradnji sa sudijama, izradjuje programe obuke i obezbjedjuje njihovu implementaciju.

18. Oni koji su odgovorni za obuku ne bi trebali takodje biti direktno odgovorni za imenovanje ili unapredjenje sudija. Ukoliko tijelo (to jest, sudijska komisija) na koje se poziva i u Mišljenju No. 1 CCJE, stavovi 73 (3), 37 i 45, jeste kompetentno za obuku i imenovanje ili unapredjenje, treba napraviti jasno razgraničenje izmedju pojedinih njegovih dijelova nadležnih za takve poslove.

19. Da bi se takva institucija zaštitila od neprimjerenih spoljnih uticaja, CCJE preporučuje da rukovodeće osoblje i nastavnici u toj instituciji budu imenovani od strane sudstva ili drugog nezavisnog tijela odgovornog za organizovanje i superviziju obuke.

20. Značajno je da se obuka sprovodi od strane sudija i eksperata za svaku pojedinu oblast. Nastavnike treba birati medju najboljim u njihovoj profesiji, a tijelo nadležno za obuku treba da pažljivo izvrši takav odabir, uzimajući pri tome u obzir znanje nastavnika o pojedinim predmetima koji se podučavaju i njihovu sposobnost podučavanja.

21. Kada su sudije nadležne za aktivnosti obuke, značajno je da takve sudije održavaju kontakt sa sudskom praksom.

22. Nastavne metode treba da budu utvrdjene i razmatrane od strane organa nadležnog za obuku, te zato treba održavati redovne skupove nastavnika kako bi im se omogućilo da podijele svoja iskustva i unaprijede svoj pristup nastavi.

    III. Inicijalna/početna obuka

    a) Da li obuka treba da bude obavezna?

23. Mada je očigledno da sudije koje se zapošljavaju na samom početku svoje profesionalne karijere treba da budu obučavani, postavlja se pitanje da li je to neophodno kada se sudije biraju izmedju redova najboljih pravnika/advokata koji imaju iskustvo, kao što je (na primjer) u zemljama u kojima je zakonodavni sistem zasnovan na opštem pravu (common law).

24. Po mišljenju CCJE, obje grupe treba da dobiju početnu obuku; obavljanje sudijskih poslova je nova profesija za obje njih, te stoga podrazumijeva poseban pristup u mnogim oblastima, prvenstveno kada se to tiče profesionalne etike sudija, postupka i odnosa sa svim stranama koje su uključene u sudski postupak.

25. S druge strane, značajno je da se uzmu u obzir specifičnosti metoda zapošljavanja kako bi se programi obuke na adekvatan način odabrali i prilagodili; iskusni pravnici/advokati treba da budu obučavani samo u onome što je neophodno za njihovu novu profesiju. U nekim malim zemljama, sa malim brojem sudstva, lokalne mogućnosti obuke mogu biti više ograničene i nezvanične, ali takve zemlje mogu koristiti mogućnosti obuke zajedno sa drugim zemljama.

26. CCJE stoga predlaže obaveznu početnu obuku po programima koji će odgovarati profesionalnom iskustvu onih koji su izabrani na sudijske položaje.

    b) Program početne obuke

27. Nastavni program početne obuke i intenzivitet obuke će se značajno razlikovati u ovisnosti od odabranog metoda zapošljavanja sudija. Obuka ne treba da se sastoji samo od predavanja o stručnim postupcima koji se koriste prilikom vodjenja slučajeva od strane sudija, već takodje treba da uzme u obzir i neophodnost poznavanja samog društva i sveobuhvatno razumijevanje različitih pitanja koja odražavaju kompleksnost života u društvu. Pored toga, otvaranje granica znači da buduće sudije moraju biti svjesni da su evropske sudije i da moraju biti bolje upoznati sa evropskim pitanjima.

28. S obzirom na različitosti sistema za obuku sudija u Evropi, CCJE preporučuje slijedeće:

      i. da svi koji su izabrani na sudijske položaje treba da imaju ili steknu, prije nego preuzmu svoje dužnosti, široko znanje iz oblasti najznačajnijeg nacionalnog i medjunarodnog prava i postupaka,

      ii. da o programima obuke koji su specifičniji za obavljanje sudijske profesije treba da odluči institucija nadležna za obuku, nastavnici i same sudije,

      iii. da se takvi teoretski i praktični programi ne smiju ograničiti na stručne postupke u čisto pravnim oblastima, već takodje treba da obuhvate i obuku iz etike i uvod u druge oblasti relevantne za sudijsku djelatnost, kao što je vodjenje slučajeva i upravljanje sudovima, informaciona tehnologija, strani jezici, društvene nauke i alternativno rješavanje sporova (ADR),

      iv. da obuka treba da bude pluralistička kako bi se njome garantovala i unaprijedila nepristrasnost sudija, odnosno njihovo djelovanje bez predrasuda,

      v. da, u ovisnosti od postojanja i dužine prethodnog profesionalnog iskustva, obuka treba da bude dovoljno duga da bi se izbjeglo njeno svodjenje na čistu formalnsot.

29. CCJE preporučuje praksu uvodjenja perioda obuke koji će biti zajednički za razne pravne i sudijske profesije (na primjer, pravnike/advokate i tužioce u zemljama u kojima oni obavljaju poslove odvojeno od poslova sudija). Ovakva praksa će omogućiti bolje upoznavanje i uzajamno razumijevanje izmedju sudija i drugih profesija.

30. CCJE je takodje uočio da mnoge zemlje pristup sudijskim radnom mjestu uslovljavaju prethodnim profesionalnim iskustvom. Mada takav model nije moguće primijeniti svugdje, i mada usvajanje sistema kojim se kombinuju različite vrste zapošljavanja/regrutovanja sudija može takodje imati prednost upravo u različitostima sudijskih biografija odn. njihovog prethodnog iskustva, bitno je da period početne obuke obuhvati, u slučaju kandidata koji su došli direktno sa univerziteta, značajan period obuke u stručnom okruženju (advokatska praksa, kompanije itd.).

    IV. Naknadna obuka / na radnom mjestu

31. Sem osnovnog znanja koje moraju steći prije nego zauzmu svoja mjesta, sudije su ''osudjene na neprekidno učenje i sticanje znanja'' (vidi izvještaj R. Jansena ''Kako pripremiti sudije da bi u 2003 postali dobro kvalifikovani suci'', doc. CCJE GT (2003) 3).

32. Takva je obuka neophodna ne samo zbog promjena u pravu, tehnologiji i znanju koje je neophodno za obavljanje sudijskih poslova, već takodje i zbog mogućnosti koje su pružaju sudijama u mnogim zemljama da steknu nove odgovornosti kada dodju na novu funkciju. Programi obuke na radnom mjestu treba stoga da pruže mogućnost obuke u slučaju promjena u karijeri, kao što je premještanje izmedju krivičnih i civilnih sudova, preuzimanje specijalne jurisdikcije (na primjer, u porodičnom sudu, sudu za maloljetnike ili opštem sudu), i preuzimanje mjesta kao što je predsjedavanje sudskim vijećem. Takav premještaj ili preuzimanje takve odgovornosti mogu biti uslovljeni pohadjanjem odgovarajućeg programa obuke.

33. Mada je bitno organizovati naknadnu obuku, na radnom mjestu, s obzirom da društvo ima pravo na prednosti koje mu pružaju dobro obučeni sudije, isto toliko je neophodno širiti kulturu obuke medju sudstvom.

34. Nije realno zahtijevati da ovakva vrsta obuke na radnom mjestu bude u svakom od slučajeva obavezna. Postoji strahovanje da bi tako mogla postati birokratska i jednostavno poprimiti samo formalno obilježje. Predložena obuka mora biti dovoljno privlačna za sudije da bi bili podstaknuti da u njoj sudjeluju, jer je dobrovoljno sudjelovanje najbolja garancija efikasnosti obuke. To takodje treba omogućiti tako što će se postići da svaki sudija bude svjestan postojanja etičke dužnosti i obaveze da održava i unapredjuje svoje znanje.

35. CCJE takodje podstiće u kontekstu trajne, neprekidne obuke saradnju sa drugim pravnim profesionalnim tijelima odgovornim za stalnu obuku u odnosu na pitanja od zajedničkog interesa (na primjer, novo zakonodavstvo).

36. CCJE dalje naglašava poželjnost uspostavljanja trajne obuke sudija na način kojim će biti obuhvaćeni svi nivoi sudstva. Kad god je to izvedivo, različiti nivoi treba da budu predstavljeni na takvim sesijama, čime se pruža mogućnost za medjusobnu razmjenu mišljenja. Time se takodje onemogućavaju hijerarhijske tendencije, svi nivoi sudstva su tako stalno informisani o medjusobnim problemima i poslovima, a promoviše se i jedan kohezivniji i konzistentniji pristup u čitavom sudstvu.

37. CCJE stoga preporučuje:

    i. da obuka na radnom mjestu, tokom obavljanja posla, bude normalno bazirana na dobrovoljnom sudjelovanju sudija,

    ii. da obuka sudija na radnom mjestu može biti obavezna samo u izuzetnim slučajevima (ukoliko sudijsko ili drugo odgovorno tijelo tako odluči), recimo, kada sudija preuzima novo mjesto ili drugu vrstu posla ili funkcije ili u slučaju bitnih promjena u zakonodavstvu,

    iii. programi obuke treba da budu izradjeni po ovlašćenju sudijskog ili drugog tijela koje je odgovorno za početnu i naknadnu obuku, i od strane nastavnika i samih sudija,

    iv. da ti programi, implementirani po istom ovlašćenju, budu fokusirani na pravna i druga pitanja koja se odnose na funkcije koje obavljaju sudije i da odgovaraju njihovim interesima (vidi stav 27 ovog teksta),

    v. da sami sudovi treba da podstiču svoje članove da pohadjaju kurseve obuke,

    vi. da programi treba da se održavaju u okruženju u kojem članovi različitih oblasti i nivoa sudstva mogu da se sretnu i razmijene mišljenja i steknu zajednički uvid u mnoga pitanja, kao i da se takvo okruženje podstiče u tom smislu,

    vii. da, mada obuka predstavlja etičku obavezu sudija, države članice takodje imaju obavezu da stave sudijama na raspolaganje finansijska sredstva, vrijeme i ostalo što je neophodno za obavljanje obuke na radnom mjestu, tokom obavljanja posla.

    V. Ocjena obuke

38. Da bi stalno unapredjivali kvalitet sudijske obuke, organi nadležni za obuku treba sprovode česte ocjene programa i metoda obuke. Značajnu ulogu u ovom procesu treba da imaju mišljenja koja izražavaju svi sudionici inicijativa za obuku, a koje treba na odgovarajuće načine podsticati (odgovori na upitnike, intervjui).

39. Mada ne postoji sumnja da i rad samih nastavnika treba nadzirati, procjena rezultata koje sudionici postižu na inicijativama sudijske obuke je nešto o čemu treba više raspravljati. Naknadna obuka sudija, na radnom mjestu, može biti istinski djelotvorna ukoliko njihovo slobodno uključivanje nije opredijeljeno razlozima vezanim za karijeru.

40. U zemljama koje obučavaju sudije na samom početku njihove profesionalne karijere, CCJE smatra da je ocjena rezultata početne obuke neophodna kako bi se u sudstvo imenovali oni najbolji. Nasuprot tome, zemlje koje odabiraju sudije iz redova iskusnih pravnika/advokata, metode objektivne procjene se primjenjuju prije imenovanja, s tim da se obuka poduzima tek nakon što kandidati budu odabrani, tako da u tim zemljama procjena tokom početne obuke nije prikladna.

41. Značajno je medjutim ipak da, u slučajevima kada se kandidati podvrgavaju procesu ocjenjivanja, oni treba da uživaju odgovarajuću pravnu zaštitu koja će ih štititi od proizvoljnih ocjena njihovog rada. Pored toga, u slučaju onih država koje organizuju privremeno imenovanje sudija, njihovo smjenjivanje sa funkcije na kraju perioda obuke treba sprovesti tako što će se dužna pažnja posvetiti vrstama zaštite koje se primjenjuju na sudije kada se predvidja njihovo smjenjivanje sa funkcije.

42. S obzirom na prethodno, CCJE preporučuje slijedeće:

    i. da programi i metodi obuke budu predmet čestih ocjena od organa nadležnih za sudijsku obuku,

    ii. da, u principu, sudjelovanje na inicijativama za sudijsku obuku ne podliježe kvalitativnom ocjenjivanju; njihovo sudjelovanje samo po sebi, objektivno gledano, može medjutim biti uzeto u obzir za profesionalno vrednovanje sudija,

    iii. da kvalitet rezultata polaznika obuke ipak treba ocjenjivati, ukoliko je takvo ocjenjivanje neophodno zbog činjenice da u nekim sistemima početna obuka predstavlja jednu fazu procesa zapošljavanja.

    VI. Evropska obuka sudija

43. Koja god da je priroda njihovih poslova, nijedan sudija ne može ignorisati evropsko pravo, bilo da se radi o Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima ili drugim konvencijama Savjeta Evrope ili pak o Sporazumu Evropske Unije i zakonodavstvu koje iz njega proističe, jer se od njih zahtijeva da ga direktno primjenjuju na slučajeve na kojima rade.

44. U cilju promovisanja suštinskog aspekta dužnosti i obaveza sudija, CCJE smatra da države članice, nakon intenziviranja studija o evropskom pravu na univerzitetima, treba takodje da promovišu njihovo uključivanje u programe početne i naknadne obuke predložene za sudije, uzimajući posebno u obzir njihovu praktičnu primjenu u svakodnevnom radu.

45. CCJE takodje preporučuje jačanje evropske mreže za razmjenu informacija izmedju pravnih i fizičkih lica nadležnih za obuku sudija (Lisabonska mreža), kojom se promoviše obuka o pitanjima od zajedničkog interesa i iz domena uporednog prava, i da takvu obuku treba obezbijediti kako za nastavnike tako i same sudije. Funkcionisanje ove mreže može biti efikasno samo ukoliko je podržava svaka država članica, a prvenstveno uspostavljanjem tijela koje će biti odgovorno za obuku sudija, kako je predvidjeno u poglavlju II ovog teksta, kao i panevropskom saradnjom u ovoj oblasti.

46. Nadalje, CCJE smatra da saradnja sa drugim inicijativama koje imaju za cilj objedinjavanje institucija za sudijsku obuku u Evropi, posebno u okviru Evropske mreže za sudijsku obuku, može značajno doprinijeti većoj koordinaciji i harmonizaciji programa i metoda obuke sudija širom kontinenta.

Strazbur, 27. novembar 2003.
CCJE (2003) Op. N° 5
Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE)
Mišljenje br. 5 Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE) upućeno Komitetu ministara o zakonu i praksi imenovanja sudija u Evropski sud za ljudska prava
1. Na svom četvrtom sastanku u Strazburu, od 24. do 28. novembra 2003, CCJE je konstatovao izvještaj Međunarodnog centra za pravnu zaštitu ljudskih prava iz maja 2003. „Zakoni i praksa imenovanja sudija u Evropski sud za ljudska prava“.
2. CCJE podržava zaključke i preporuke predložene u izvještaju. On ih smatra važnim korakom u pravcu implementacije preporuka sadržanih u Mišljenju br. 1 (2001) o standardima nezavisnosti pravosuđa i nesmjenjivosti sudija, koje CCJE želi da afirmiše, a koji se tiču:
(a) procesa imenovanja sudija u međunarodne sudove, naročito paragrafa 56 tog Mišljenja u kom se kaže:
„CCJE se slaže da je, zbog važnosti koju za nacionalne pravne sisteme i sudije imaju obaveze iz međunarodnih ugovora poput Evropske konvencije i ugovora Evropske unije, od presudnog značaja da imenovanja i reimenovanja sudija u sudove koji tumače takve ugovore ulivaju isto povjerenje i slijede iste principe kao i nacionalni pravni sistemi. CCJE dalje smatra da uključivanje nezavisnog tijela pomenutog u paragrafima 37 i 45 treba podstaći kada je riječ o imenovanju i reimenovanju sudija u međunarodne sudove. Savjet Evrope i njegove institucije su, ukratko rečeno, zasnovane na vjerovanju u zajedničke vrijednosti koje su superiorne u odnosu na vrijednosti bilo koje države članice, i to vjerovanje je u praksi već proizvelo značan efekat. Te vrijednosti i napredak koji je postignut u njihovom razvoju i primjeni bili bi ugroženi ukoliko se na njihovoj primjeni ne bi insistiralo na nacionalnom nivou.“
Paragrafi 37 i 45 predlažu intervenciju nezavisnog tijela u kome su značajno zastupljene sudije kada je riječ o sudijskim imenovanjima.
(b) mandata, naročito paragrafa 57 i 52 u kojima se kaže:
„Osnovni princip sudske nezavisnosti je to da je mandat garantovan do zakonske starosne granice za odlazak u penziju ili do isteka fiksnog mandata“
„CCJE smatra da, izuzetno, u slučajevima gdje se sudija koji radi puno radno vrijeme imenuje na ograničen vremenski period, ne bi trebalo da bude reimenovanja osim ako postoje procedure koje obezbjeđuju da:
i. reimenovanje sudije, ukoliko on ili ona to žele, bude razmatrano od strane tijela za imenovanja, i da
ii. odluka o reimenovanju bude donešena isključivo objektivno i prema zaslugama ne uzimajući u obzir političke razloge“
3. Objektivni kriterijumi za imenovanje sudije u Evropski sud za ljudska prava su utvrđeni članom 21 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji glasi:
„Sudije moraju imati visoki moralni ugled i posjedovati kvalifikacije potrebne za obavljanje visokih sudskih funkcija, odnosno biti priznati pravni stručnjaci.“
4. CCJE u čiji sastav ulaze sudije nacionalnih sudova iz 45 zemalja članica Savjeta Evrope, podvlači da pridaje presudnu važnost imenovanju u Evropski sud za ljudska prava sudija koje ne ispunjavaju te kriterijume ali predstavljaju najbolje raspoložive kandidate za to imenovanje. Integritet i ugled Suda, ali i same Konvencije, zavisi od ovoga.

Strazbur, 24. novembar 2004.
CCJE (2004) Mišljenje br. 6
Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE)
Mišljenje br. 6 (2004) Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE) upućeno Komitetu ministara o pravičnom suđenju u razumnom roku i ulozi sudija u suđenjima imajući u vidu alternativne načine rješavanja sporova
usvojeno na petom sastanku CCJE (Strazbur, od 22. do 24. novembra 2004.)
UVOD
1. Tokom godina, vođenje postupka od strane sudova u Evropi evoluiralo je u pravcu sveobuhvatnijeg razmatranja interesa stranaka. Pravni stručnjaci su skrenuli pažnju na načine ispunjavanja očekivanja javnosti da svima koji traže zadovoljenje pravde bude omogućen ne samo lakši pristup sudovima već i korist od povećane efektivnosti procedura koje se primjenjuju i pouzdanije garancije da će izrečene presude biti izvršene.
2. Ključni instrument u ovoj evoluciji je Evropska konvencija o ljudskim pravima (ECHR), dok se sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava (Suda) konsultuje u cilju interpretacije i primjene njenih odredbi.
3. Član 6 ECHR je, posebno, stvorio fond procesnog prava koji je zajednički različitim evropskim državama i uveo opšte pricipe čija je namjera, osim i iznad bogatstva i raznolikosti nacionalnih sistema, da obezbijede adekvatan pristup sudu, pravo na odluku u razumnom roku na kraju pravične i ravnopravne procedure, kao i pravo na izvršenje svake donesene presude.
4. Pravo na pravično suđenje ima tendenciju da postane suštinsko materijalno pravo za građane Evrope, pravo čije ostvarenje garantuje Sud, a zatim i domaći sudovi, na primjer određujući naknadu štete stranama u postupku čiji predmeti nisu presuđeni u razumnom roku.
5. Posljednjih par godina, Savjet Evrope se neprestano trudio da unaprijedi pristup pravdi od strane javnosti, što se ogleda u raznim rezolucijama i preporukama o pravnoj pomoći, pojednostavljenju procedura, smanjenju troškova postupka, upotrebi novih tehnologija, smanjenju obima posla sudova i alternativnim načinima rješavanja sporova.
6. Sam Sud obezbjeđuje da vlade poštuju odredbe člana 6 ECHR, podsjećajući ih na primjer, da svako ko pokrene postupak mora imati pristup sudu, i da nikakvo miješanje države u ovo pravo, bilo faktičko ili pravno, nije dozvoljeno.
7. Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE) je razmatrao na koji način sudije mogu učestvovati u ovom nastojanju da se garantuje pristup brzom i efikasnom rješavanju sporova.
8. On podsjeća da je Prva evropska konferencija sudija o „Ranom rješavanju sporova i ulozi sudija“, održana u Savjetu Evrope 24. i 25. novembra 2003. pokazala da ma kako interesantne ili korisne bile alternativne mjere poput medijacije ili poravnanja, povjerenje u pravosudne institucije ostaje suštinska odlika demokratskih društava.
9. Stoga je važno da, pri kontaktu sa pravosudnim sistemom, građani znaju da imaju posla sa efikasnom institucijom.
10. U tom kontekstu, ovo Mišljenje se bavi (A) pitanjem pristupa pravdi (B) kvalitetom pravosudnog sistema i njegovom procjenom, kvantitativnim statističkim podacima, procedurom monitoringa (C) obimom posla u sudovima i vođenjem predmeta i (D) alternativnim rješavanjem sporova sa naglaskom na sudijsku ulogu u implementaciji principa navedenih u ECHR i sudskoj praksi Suda.
A. PRISTUP PRAVDI
11. Pristup građana pravdi podrazumijeva pružanje odgovarajućih informacija o funkcionisanju pravosudnog sistema.
12. CCJE smatra da svi napori da se javnosti pruže takve infomacije treba podržati.
13. Javnosti naročito treba skrenuti pažnju na prirodu postupka koji može biti pokrenut, njegovo moguće trajanje, njegov trošak i rizik koji nosi nedozvoljena upotreba pravnih kanala. Takođe bi trebalo obezbijediti infomacije o alternativnim načinima rješavanja sporova koji mogu biti ponuđeni stranama.
14. Ovo uopšteno informisanje javnosti može biti dopunjeno preciznijim informacijama koje se naročito tiču određenih ključnih odluka sudova i toga koliko je vremena potrebno da slučaj bude riješen u pojedinim sudovima.
15. Informacije o funkcionisanju pravosudnog sistema mogu doći iz različitih izvora, poput Ministarstva pravde (objavljivanje informativnih brošura, internet sajtovi, itd.), socijalnih službi i javnih službi za pravno savjetovanje koje uspostavljanju udruženja pravnika, kao i iz drugih izvora.
16. Sami sudovi treba da učestvuju u širenju informacija, naročito ako imaju službe za odnose s javnošću. Jedan od dobrih načina širenja informacija su internet sajtovi određenih sudova.
17. CCJE preporučuje razvoj obrazovnih programa koji sadrže opis pravosudnog sisema i sadrže posjete sudovima. On takođe uviđa potrebu objavljivanja vodiča za građane koji potencijalnim stranama u sporu omogućavaju da bolje razumiju funkcionisanje pravosudnih institucija, istovremeno ih informišući o njihovim proceduralnim pravima pred sudovima. Najzad, on preporučuje opštu upotrebu kompjuterske tehnologije u cilju pružanja javnosti infomacija o funkcionisanju sudova, načinima pristupa pravdi, glavnim odlukama koje se donose i statističkom učinku sudova.
18. CCJE apsolutno podržava usvajanje pojednostavljenog i standardizovanog formata pravnih dokumenata potrebnih za pokretanje i vođenje sudskih postupaka. Preporučeno pojednostavljenje se naročito savjetuje kod manjih građanskih sporova, kod sporova koji se tiču potrošača i kod slučajeva u kojima se praktično ne postavlja pitanje činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (naplata duga). On dalje preporučuje razvijanje tehnologije pomoću koje strane u sporu mogu, putem računara, dobiti neophodne dokumente za pokretanje postupka pred sudom i pomoću koje oni ili njihovi zastupnici mogu direktno kontaktirati sa sudovima.
19. CCJE takođe preporučuje da strane u sporu da budu detaljno informisane, od strane advokata, sudova ili tribunala, čak i prije pokretanja postupka, o prirodi i iznosu troškova koje će morati da snose i da im bude naznačeno predviđeno trajanje postupka do donošenja presude.
20. U svom Mišljenju br. 2 (2001), paragraf 9, CCJE označava važnost adekvatnog finansiranja rada bilo kog pravosudnog sistema. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri se od stranaka u sporu, ili drugih koji se obraćaju sudu, može i treba očekivati doprinos u finansiranju putem sudskih taksi. CCJE smatra da pravosudni sistem ne bi trebao da sprječava pristup pravde putem pretjeranih troškova. Efikasan pravosudni sistem koristi opštoj javnosti, a ne samo onima koji su u datom trenutku uključeni u spor. Vladavina prava se demonstrira i uspostavlja kroz efikasan rad sudova i efikasno donošenje presuda; a to omogućava opštoj javnosti da bezbjedno i sigurno reguliše i obavlja svoje poslove.
21. Država treba da organizuje pravni sistem na način koji će omogućiti svakome da ima pristup pravdi. Ovakva podrška ne treba samo da pokrije sudske trokove, već i pravni savjet o uputnosti ili neophodnosti pokretanja postupka. Ona ne treba da bude rezervisana isključivo za one najugroženije, već bi trebala da bude dostupna, makar jednim dijelom, i onima čiji prosječan prihod ne omogućava samostalno plaćanje troškova postupka.
22. Ovaj sistem djelimične pravne pomoći omogućava povećanje broja korisnika, održavajući određeni balans između obaveze vlasti da olakša pristup pravdi i individualne odgovornosti. CCJE smatra da sudiji, ili drugom organu sa sudijskim ovlašćenjima, treba omogućiti da učestvuje u odlukama koje se tiču dodjeljivanja pomoći. Ako je tijelo koje treba da odluči o zahtjevu za pravnu pomoć obavezno da odbije taj zahtjev u slučaju da je planirana tužba očigledno nedopustiva ili neosnovana, od presudnog je značaja da se, ukoliko strana kojoj je odbijena pravna pomoć podnese tužbu, sudija koji je učestvovao u toj odluci uzdrži od suđenja u tom slučaju, kako bi ispunio obavezu objektivne nepristrasnosti u skladu sa članom 6 ECHR.
23. CCJE smatra da pravnu pomoć treba da finansira državni organ iz posebnog budžeta tako da troškovi s tim u vezi ne budu plaćani iz operativnog budžeta sudova.
24. Pružanje pravne pomoći stranama u postupku je važan element pristupa pravdi.
25. CCJE primjećuje da, u određenim državama, učešće advokata tokom postupka nije neophodno. Druge zemlje podvlače razliku prema značaju finansijskih interesa i vrsti spora ili postupka. Čini se da je pravo strane u sporu da brani svoj slučaj pred sudom, bilo lično, bilo preko zastupnika po sopstvenom izboru, naročito prikladno u pojednostavljenim postupcima, parnicama malog finansijsog značaja i slučajevima koji se tiču potrošača.
26. Ipak, čak i u slučajevima kada ne postoji potreba za angažovanjem advokata na samom početku, CCJE smatra da treba da postoji odredba koja bi sudiji omogućila da, u izuzetnim slučajevima, naloži angažovanje pravnog zastupnika ako se u predmetu javljaju određeni problemi ili ako postoji značajan rizik da će prava odbrane biti povrijeđena. U tom slučaju, efikasan sistem pravne pomoći treba da podrži zastupanje od strane advokata.
27. U paragrafu 1 aneksa Rezolucije (78) 81 kaže se da „niko ne bi trebao da bude spriječen ekonomskim razlozima da ostvaruje ili brani svoja prava (...)“.
28. Neophodno je ipak zaštiti se od situacije u kojoj bi novčana nadoknada advokatima bila uređena na način koji bi podsticao nepotrebne proceduralne korake. Takođe je potrebno uvesti odredbu koja bi, u skladu sa Preporukom br. (84) 5 (princip 2-1 u dodatku), sancionisala zloupotrebu sudske procedure.
29. Pravna pomoć nije jedini način za olakšavanje pristupa pravdi. Druge metode koje mogu biti korišćene u ovu svrhu uključuju na primjer osiguranje troškova postupka, plaćanje sudskih troškova određene strane u postupku i/ili iznosa koji treba da bude isplaćen drugoj strani u slučaju da predmet bude izgubljen.
30. CCJE ne namjerava da u ovom Mišljenju detaljnije razmatra niz drugih sistema za pristup ravdi, uključujući sistem uslovnog plaćanja honorara ili sistem fiksnih troškova.
B. KVALITET PRAVOSUDNOG SISTEMA I NJEGOVA PROCJENA; KVANTITATIVNI STATISTIČKI PODACI; PROCEDURA MONITORINGA
31. Pružanje pravne zaštite ne uključuje samo rad sudija i drugih pravnih profesionalaca; ono podrazumijeva i niz aktivnosti koje u okviru pravosudnih institucija sprovode vladini predstavnici i fizička lica; njeno funkcionisanje se oslanja na pravosudnu infrastrukturu (zgrade, opremu, pomoćno osoblje, itd.) Stoga, kvalitet pravosudnog sistema zavisi kako od kvaliteta infrastrukture, koji može biti mjeren kriterijumima sličnim onima koji se primjenjuju na druge javne službe, tako i od sposobnosti pravnih profesionalaca (sudija, ali i advokata, tužilaca i sudskih službenika); čak je i danas moguće procijeniti rad tih profesionalaca u odnosu na referentne tačke u pravu i sudskoj ili profesionalnoj praksi i deontologiji.
32. Međutim, imajući u vidu da su zbog rastućih zahtjeva za pravnom zaštitom u većini zemalja suočeni sa ograničenjima budžeta za svoje pravosudne sisteme, teorija i praksa uvode mogućnost procjene kvaliteta pravosudnih aktivnosti, sa osvrtom i na socijalnu i ekonomsku efikasnost, putem kriterijuma koji su ponekad slični onim primijenjenim na druge javne službe.
33. CCJE primjećuje da se jedan broj problema javlja pri primjeni na pravosuđe kriterijuma koji ne uzimaju u obzir njegove specifičnosti. Iako se slična argumentacija može primijeniti i na aktivnosti drugih pravnih profesionalaca, CCJE je razmotrio efekat takvog pristupa na pravosudnu aktivnost.
34. CCJE naglašava, prije svega, da procjenu „kvaliteta“ pravosudnog sistema, tj. učinka cjelokupnog sudskog sistema ili svakog pojedinačnog suda ili lokalne grupe sudova, ne treba poistovjećivati sa procjenom profesionalne sposobnosti svakog pojedinačnog sudije. Profesionalna procjena sudija, naročito kada se obavlja u svrhu donošenja odluka koje utiču na njihov status ili karijeru, predstavlja zadatak koji ima druge ciljeve i treba je izvršiti na osnovu objektivnih kriterijuma uz sve garancije sudijske nezavisnosti (vidi Mišljenje CCJE br. 1 (2001), naročito paragraf 45).
35. Praksa nekih zemalja pokazuje preklapanje, koje CCJE smatra neprikladinim, između procjene kvaliteta pravosuđa i profesionalne procjene koja se tiče određenog sudije. Ovo preklapanje se ogleda u načinu prikupljanja statističkih podataka. U nekim zemljama statistika se vodi za svakog pojedinačnog sudiju, u drugim postoje statistički podaci za svaki sud. U svim sistemima se obično vodi evidencija o broju obrađenih predmeta, ali se onom prvom sisemu podaci vezuju za pojedince. Sistemi u kojima se rad sudija statistički procjenjuje obično sadrže i podatke o procentu uspješnih žalbi.
36. U nekim zemljama se procenat odluka preinačenih u žalbenom postupku smatra indikatorom. Objektivna procjena kvaliteta sudijskih odluka može biti jedan od relevantnih elemenata za profesionalnu procjenu pojedinog sudije, (ali čak i ovom kontekstu treba uzeti u obzir princip interne nezavisnosti sudije i činjenicu da preinačenje odluka mora biti prihvaćeno kao normalan ishod apelacionog postupka, bez bilo kakve krivice prvostepenog sudije). Međutim, korišćenje stepena preinačenja kao jedinog ili čak nužno važnog pokazatelja u procjeni kvaliteta sudijske aktivnosti je po mišljenju CCJE neprikladno. U nizu aspekata koji mogu biti razmatrani u vezi ovog problema, CCJE naglašava da je karakteristika sistema zasnovanog na „procedurama“ to da kvalitet ishoda određenog slučaja umnogome zavisi od kvaliteta prethodnih proceduralnih koraka (koje iniciraju policija, tužilaštvo, privatni advokati ili stranke), tako da procjena sudijskog učinka nije moguća bez procjene svakog pojedinačnog proceduralnog konteksta.
37. Ista argumentacija važi i za duge sisteme u kojima je djelimična procjena, putem sistema drugačijih od onog koji uzima u obzir stopu preinačenja, moguća u pogledu pojedinačne sudijske odluke.
38. U nekim zemljama, procjena kvaliteta pravosuđa obavlja se putem niza pokazatelja kojima se mjeri učinak suda: koliko traje rješavanje slučaja, koliki je obim zaostalih predmeta, kolika je podrška pomoćnog osoblja, kvanititet i kvalitet infrastrukture (sa posebnim osvrtom na objekte i informacionu tehnologiju), itd.
39. Ovaj pristup je u principu prihvatljiv, jer ima tendenciju da procjenjuje „učinak“ pravosuđa u širem smislu. Međutim, bolji pristup, po mišljenju CCJE, bila bi procjena pravosuđa u jednom još širem kontekstu, tj. u interakciji pravosuđa sa drugim promjenjivim veličinama (sudije i advokati, pravosuđe i policija, sudska praksa i zakonska regulativa, itd), jer većina nedostataka pravosudnog sistema potiče od nedostaka koordinacije između više aktera. CCJE smatra da je, takođe, od presudnog značaja naglasiti interakciju imeđu kvaliteta pravosuđa i prisustva odgovarajuće infrastrukture i pomoćnog kadra.
40. Bez obzira što savremena tehnologija omogućava prikupljanje veoma sofisticiranih podataka, ostaje problem u pogledu toga koje veličine treba mjeriti i na koji način i ko treba da interpretira rezultate.
41. Što se tiče podataka koje treba prikupiti, u ovom trenutku ne postoje opšteprihvaćeni kriterijumi. Razlog za to je činjenica da se vršenje sudske funkcije znatno razlikuje od čisto administrativnih zadataka koje obično obavljaju ostale javne službe, u kojima je razvijen sistem mjerenja putem indikatora i u kojima on može biti produktivan. Na primjer, činjenica da u prosjeku jednom sudu treba duže nego drugom da riješi slučaj ili da ima veći broj zaostalih predmeta može, ali ne mora značiti da je taj sud manje efikasan.
42. Bez obzira kako će se stvari razvijati u ovoj oblasti, CCJE smatra da „kvalitet“ pravosuđa ne treba shvatiti kao sinonim za prostu „produktivnost“ pravosudnog sistema; kvalitativni pristup bi umjesto toga trebao da se fokusira na sposobnost sistema da zadovolji potražnju za pravnom zaštitom u skladu sa opštim ciljevima pravnog sistema, čiji je samo jedan elemenat brzina postupka.
43. CCJE poporučuje da bi, s obzirom da je trenutno nemoguće osloniti se na opšteprihvaćene kriterijume, indikatori kvaliteta makar trebali biti utvrđeni širokim konsenzusom među pravnim profesionalcima, pri čemu se savjetuje da nezavisno tijelo zaduženo za samoupravu u pravosuđu igra ključnu ulogu u selekciji i prikupljanju podataka o „kvalitetu“, u definisanju procedure za prikupljanje podataka, u evaluaciji rezultata, u njihovom prezentiranju kao povratne reakcije pojedinim akterima po principu povjerljivosti, kao i opštoj javnosti; ovakvo učešće može pomiriti potrebu za obavljanjem evaluacije kvaliteta sa potrebom da indikatori i evaluatori poštuju sudijsku nezavisnost.
44. Statističke podatke obično prikupljaju sudovi i šalju ih centralnom tijelu koje može biti Vrhovni sud, Visoki savjet pravosuđa, Ministarstvo pravde ili Nacionalna sudska uprava. U svakodnevnom prikupljanju podataka, sudski registri mogu igrati važnu ulogu. U nekim slučajevima privatne agencije su učestvovale u određivanju indikatora kvaliteta i definisanju sistema kontrole kvaliteta.
45. Objavljivanje statističkih podataka o slučajevima koji čekaju na rješavanje i ranijim slučajevima za svaki pojedinačni sud, koje se praktikuje u nekim državama, predstavlja još jedan korak u pravcu transparentnosti kada je riječ o obimu posla.
46. Centralizovano tijelo koje prikuplja podatke u rijetkim slučajevima vrši konstantni proces monitoringa. Ovaj monitoring, međutim, nema uvjek direktan i trenutan uticaj na organizaciju sudova i alokaciju ljudskih i materijalnih resursa.
47. CCJE vjeruje da je u interesu pravosuđa da prikupljanje podataka i monitoring budu vršeni redovno i da putem odgovarajuće procedure bude omogućeno brzo prilagođavanje organizacione strukture sudova promjenama u broju neriješenih predmeta3. U cilju usaglašavanja ostvarenja ove potrebe sa garancijama nezavisnosti pravosuđa (odnosno sa principom nesmjenjivosti sudije i zabranom oduzimanja predmeta sudiji), CCJE smatra poželjnim da tijelo nadležno za prikupljanje podataka i monitoring bude nezavisan organ pomenut u paragrafima 37 i 45 Mišljenja br. 1 (2001); ako je neko drugo tijelo nadležno za prikupljanje podataka i monitoring, države treba da obezbijede da te aktivnosti ostanu u javnoj sferi kako bi očuvali određene strateške interese povezane sa obradom podataka koji se tiču pravosuđa; to nezavisno tijelo, međutim, treba da bude ovlašćeno da preduzme potrebne mjere u cilju prilagođavanja sudske organizacije promjenama u broju neriješenih predmeta.

48. Saradnja među svim akterima u pogledu tumačenja i objavljivanja podataka treba da teče glatko.

C. BROJ NERIJEŠENIH PREDMETA I UPRAVLJANJE PREDMETIMA

49. Ovaj odjeljak se bavi mjerama koje mogu smanjiti obim posla u sudovima, kao i mjerama koje pomažu u rješavanju predmeta koji pristižu u sud. CCJE razmatra ove dvije teme zajedno4 jer su obje značajne za izvršenje obaveze suda da obezbijedi pravično suđenje u razumnom roku, a postoji i određeno preklapanje.

I. OPŠTA RAZMATRANJA

50. Mjere za smanjenje obima posla u sudovima sadrže mjere koje imaju isključivo taj cilj, kao i mjere koje imaju nezavisnu vrijednost. Preporuka br. R (86) 12 utvrđuje mjere koje se u različitom stepenu primjenjuju na krivične i građanske sudove5. Preporuke br. R (87) 186 i br. R (95) 127 bave se posebno krivičnim predmetima. Na primjer, mjere poput eliminisanja zadataka koji su izvan sudijske funkcije ili mjere koje se tiču obezbjeđivanja izbalansiranog obima posla imaju za direktan cilj obezbjeđivanje odgovarajućeg obima posla. Sporazumno poravnanje (bilo da je postignuto od strane stranaka u sporu ili putem medijacije 8) ima poseban kvalitet, koji se ogleda u afirmaciji vrijednost slobode izbora i sporazuma, nasuprot sudski nametnutom rješenju. Dekriminalizacija manjih prestupa može biti način da se smanji obim posla, ili to može biti odraz zaključka da je bolje da određene kategorije prestupnika (npr. mladi) budu procesuirani izvan formalnog krivično-pravnog sistema. Jasno izražavanje motiva može pomoći u utvrđivanju vrijednosti određenih predloga.

51. CCJE polazi od različitih tema u okviru kojih se krivični i građanski aspekti mogu zajedno razmotriti i uporediti.
(a) Sudska administracija
52. CCJE je identifikovao dva osnovna modela upravljanja sudovima9. U prvom slučaju, sudije uzimaju malo ili nimalo direktnog učešća u upravljanju sudovima. Oni mogu posvetiti više vremena suđenju, umjesto da izdvajaju vrijeme za zadatke izvan sudijske funkcije za koje možda nemaju afinitet ili nisu adekvatno obučeni. Iako sudovi ne bi mogli normalno funkcionisati ako se sudije ne bi bile makar konsultovane o administrativnim pitanjima, odluke o upravljanju budžetom, zapošljavanju osoblja i sudskim zgradama i objektima su u rukama administrativaca. S obzirom na činjenicu da, bez obzira koji sistem bio na snazi, novac za njegovo funkcionisanje mora doći od centralne vlade, ovaj sistem pomaže da sudije budu izvan političkog pritiska koji slijedi iz obaveze ispunjavanja ciljeva u smislu produktivnosti.

53. Nedostatak se sastoji u tome da upravo sudije moraju ispunjavati primarne ciljeve sudskog sistema, efikasno i pravično rješavanje predmeta, ali u ovom modelu imaju malo kontrole nad okruženjem u kome pokušavaju da ispune ovaj cilj.

54. U drugom osnovnom tipu sistema, sudija višeg ranga u nekom sudu takođe suštinski upravlja tim sudom. On ili ona moraju imati makar ograničenu diskreciju u trošenju budžeta, zapošljavanju i otpuštanju osoblja i u pitanjima vezanim za zgradu suda i njen sadržaj. Prednosti i nedostaci su obrnuti u odnosu na prvi primjer: sudije su odvraćene od svoje primarne uloge i primorane da obavljaju poslove za koje ih njihovo obrazovanje možda nije pripremilo. Veća je vjerovatnoća doći u situaciju da prekrše svoja javna ovlašćenja. Sa druge strane, oni imaju stvarnu kontrolu nad načinom pružanja pravne zaštite u njihovim sudovima i imaju više uticaja na političu alokacije resursa.

55. Mnoge zemlje imaju sisteme koji su negdje između ove dvije krajnosti. Ono za šta se može reći da je od sve veće važnosti je da sudije teba da budu konsultovane i da imaju mogućnost da učestvuju u donošenju osnovnih odluka o obliku modernog pravosuđa i prioritetima koji se toga tiču. CCJE naglašava ovu potrebu.

(b) Česte promjene u obimu posla
56. Obim posla pojedinih sudova povećava se ili smanjuje s vremena na vrijeme. Ovo izazivaju demografske promjene i, u sferi kriminala, promjene u krivičnim obrascima. Ove promjene mogu biti privremene. Na primjer, sud koji se nalazi u blizini granice može zabilježiti dramatičan porast broja slučajeva koji se tiču nelegalne imigracije ili sud u blizini aerodroma porast broja slučajeva krijmčarenja droge.
57. U nekim jurisdikcijama, sudije i/ili predmeti mogu biti relativno lako premještani iz jednog suda u drugi, makar privremeno. CCJE smatra da je takva fleksibilnost uopšteno govoreći poželjna, pod uslovom da se poštuje nezavisnost pojedinih sudija i da se, u slučaju premještaja sudije, dobije saglasnost tog sudije. On naravno naglašava da to mora biti činjeno uz poklanjanje potrebne pažnje praktičnim problemima koji se tiču pristupa pravdi. Strane u postupku i javnost uopšte imaju pravo da očekuju da slučajevi po pravilu budu riješavani u na relativno malo udaljenom i pristupačnom mjestu.
58. U drugim jurisdikcijama, od samog početka je utvrđen sudija kome se slučaj dodjeljuje, premještaj sudije zahtijeva njegovu saglasnost, a za premještanje predmeta ukoliko je moguće, potrebna je saglasnost stranaka. U svakom sudu su ipak mogući mehanizmi po kojima bi, na primjer, izabrani komitet sudija mogao da odluči da prenese predmete nekog preopterećenog sudije drugom sudiju u okviru istog suda.
59. Ako postoje trajne promjene u obimu posla, biće potrebne odgovarajuće promjene u veličini suda, naročito u ovoj drugoj kategoriji jurisdikcija. Čisto ekonomska razmatranja (upućivanje na zatvaranje lokalnih sudova) mogu se na ovom mjestu sukobiti sa pravom stranaka i javnosti na relativno malo udaljeno i pristupačno pravosuđe. CCJE podstiče zemlje da izuče i razviju odgovarajuće kriterijume koji će uzeti u obzir i izbalansirati ovu argumentaciju, na način koji će obezbijediti da u toku prilagođavanja na promjenu obima posla, promjene u sudskim metodama ne budu osmišljene tako da nanose štetu nezavisnosti sudija.
60. Ipak, CCJE upućuje na svoje Mišljenje br. 2 (2001), naročito paragrage 4 i 5, koji se tiču adekvatnih resursa. Mogućnost razmještanja sudija ili predmeta iz jednog suda u drugi ne bi trebalo da bude podsticaj za prihvatanje strukturalnog nedostatka resursa. Takva fleksibilnost ne može zamijeniti dovoljan broj sudija, koji je neophodan da se odradi obim posla koji je prihvatljiv pod normalnim okolnostima.
(c) Angažovanje jednog sudije
61. Kada je riječ o krivičnim predmetima, u Preporuci br. R (87) 18, paragraf D.2, navodi se da jedan sudija treba da bude angažovan „bez obzira na ozbiljnost krivičnog djela“. Međutim, u ozbiljnim predmetima koji se tiču slobode pojedinca, kolegijalnost u pronalaženju činjenica od strane vijeća od tri ili više sudija, bilo sudija porotnika ili profesionalaca, predstavlja važan garant da odluke neće biti donešene pod uticajem predrasuda ili specifičnih stavova jedne osobe. U praksi, manje ozbiljne slučajeve obično rješava jedan sudija, a ozbiljnije vijeće, iako granica podjele znatno varira od zemlje do zemlje.
62. U građanskim predmetima, uobičajena praksa u zemljama precedentnog prava je da prvostepene sudije (s obzirom je riјeč o iskusnim stučnjacima koji su imenovani relativno kasno u njihovoj profesionalnoj karijeri) sude pojedinačno. U drugim jurisdikcijama u kojima postoje karijerne sudije (i u zemljama poput Francuske, u kojoj se tribunaux de commerce sastoji od laika), u prvostepenom postupku se koriste vijeća, iako izgleda da postoji tendencija u pravcu angažovanja jednog sudije.
63. Upotreba vijeća može nadomjestiti nedostatak iskustva pojedinačnih članova. Ona pomaže da se obezbijedi konzistetnost kvaliteta i prenese iskustvo na mlađe sudije. Moglo bi biti teško napustiti ovaj sistem ako bi, u slučaju da do toga dođe, time mladi sudija ili nestručna osoba postali jedini članovi prvostepenog tribunala.
64. CCJE smatra da zemlje treba da podstaknu obuku i profesionalno usavršavanje u cilju lakšeg angažovanja jednog sudije u prvostepenom postupku, kad god je to moguće postići u skladu sa iskustvom i sposobnostima raspoloživih sudija i prirodom postupka o kome je riječ.
(d) Pomoć sudijama
65. CCCJE u svom Mišljenju br. 2 (2001) napominje da u mnogim zemljama sudije imaju nedovoljne resurse na raspolaganju. Međutim, CCJE ukazuje na potrebu smanjenja neprikladnih zadataka koje sudije obavljaju, na način što će sudijama biti dodijeljeni pomoćnici, sa značajnim kvalifikacijama u oblasti prava („službenici“ ili „referendari“), kojima sudija može delegirati, pod sopstvenim nadzorom i odgovornošću, obavljanje određenih aktivnosti, poput istraživanja zakonodavstva i sudske prase, pisanje jednostavnih ili standardizovanih dokumenata i kontakt sa advokatima i/ili javnošću.
(e) Aktivnosti izvan sudijske funkcije
66. CCJE podržava stav da aktivnosti izvan sudijske funkcije navedene u Dodatku Preporuci br. R (86) 12 ne bi trebalo pod uobičajenim okolnostima dodjeljivati sudijama. Međutim, postoje i druge aktivnosti koje mogu poremetiti sudiju i umanjiti njegovu produktivnost u vršenju sudijskih dužnosti, uključujući i aktivnosti koje se tiču sudske administracije, u slučaju kada nije obezbijeđena adekvatna pomoć ili finansiranje (vidi tačku (a) iznad) i obavljanje dužnosti privatnog arbitra, koja u mnogim zemljama i nije dozvoljena.
67. Kritika se svodi na vrijeme koje sudija provede u radu u komisijama ili sličnim tijelima. Postoji mišljenje da „sudija treba da sudi“, dok druge aktivnosti predstavljaju gubljenje dragocjenog resursa.
68. CCJE ne smatra da ovu tvrdnju treba previše doslovno shvatiti. Ako komisija ispituje aspekat koji je relevantan za sudijski rad i ako sudija može doprinijeti radu tog tijela, vrijeme provedeno u takvom poslu se ne može smatrati izgubljenim. Štaviše, sudija će postati bolji tako što će proširiti vidike radeći sa profesionalcima iz drugih oblasti i baveći se temema koje su povezane sa njegovim poslom, ali spadaju izvan njegovog redovnog djelokruga.
69. Sa druge strane, postoje rizici da sudije budu uključene u istrage koje su motivisane političkim razlozima, uključujući i davanje sudova o pitanjima koja su izvan oblasti prava i izvan njihovog direktnog iskustva. Sudije treba pažljivo da razmotre da li je razumno da svoje vještine i reputaciju upotrijebe u istragama takve prirode10.
(f) Pravno zastupanje i finansiranje troškova pravne zaštite
70. U krivičnim stvarima, pravilno je stanovište da pravna pomoć i besplatno pravno zastupanje treba da budu dostupni bez procjene osnovanosti tvrdnji optuženog. Problem, čini se, leži u velikim razlikama u prirodi i ozbiljnosti slučajeva za koje su takva pomoć i zastupanje omogućeni u različitim zemljama. Međutim, u građanskim predmetima postoji zabrinutost da metode finansiranja parničnog postupka mogu ohrabriti neosnovano ili pretjerano parničenje, a ovo nije ograničeno samo na osiguranje troškova postupka11. U svakom pravnom sistemu, postoji tendencija da posla bude više u oblastima u kojima postoji novčana nadoknada. Potrebno je uvesti odgovarajuće sisteme kontrole u smislu prethodne procjene dopustivosti zahtjeva i izuzimanja iz prava na zahtjev za pravnu pomoć slučajeva čija osnovanost i/ili traženi iznos ne opravdavaju očekivane troškove12.
II. KRIVIČNI SUDOVI
71. CCJE dalje razmatra pitanja od konkretne važnosti za krivični postupak: Na početku je važno zapamtiti dvije očigledne, ali osnovne razlike između krivičnog i građanskog postupaka:
(i) Građanski postupak gotovo uvjek uključuje dvije strane. Javnost ima opšti interes za adekvatno rješavanje građanske parnice, ali ne postoji interesovanje za ishod konkretnog slučaja. U krivičnim postupcima, javnost ima realan interes za adekvatno rješavanje svakog pojedinačnog slučaja.
(ii) Proceduralna odlaganja i nepravilnosti u građanskom postupku mogu biti sankcionisani naredbom za plaćanje troškova ili, što predstavlja krajnju mjeru, odbacivanjem optužnice. U krivičnom postupku, podnosilac tužbe može biti kažnjen novčano 13 ili u ekstremnom slučaju odbacivanjem optužnice. Mnogo je teže kazniti optuženog za odlaganje ili nepravilnosti, iako u nekim zemljama advokatu odbrane može biti naloženo da plati nepotrebno prouzrokovane troškove. Sam optuženi često ne raspolaže dovoljnim sredstvima za ispunjavanje sudskih naredbi. A posljednja kazna u vidu odbacivanja njegovog slučaja nije moguća. Sud ne može zaključiti da se on odrekao prava na suđenja time što nije ispunio određeni proceduralni zahtjev.
72. Imajući u vidu navedeno, CCJE je rezmotrio određene konkretne probleme.
(a) Diskreciono pravo pokretanja krivičnog postupka
73. Preporuka br. R (87) 18 podržava princip diskrecionog prava pokretanja krivičnog postupka „u svim slučajevima kada istorijski razvoj i ustav države članice to dozvoljava“, i navodi da „u suprotnom, treba uvesti mjere koje imaju istu svrhu“. U ovim drugim zemljama, dužnosti nezavisnog javnog tužilaštva (ministère public) mogu uključivati obavezu da predmeti budu proslijeđeni sudu i da jedino sudija može imati ovlašćenje da suspenduje optužnicu.
74. U ovoj preporuci se kaže da svaka odluka da se ne pokrene krivični postupak treba da bude „utemeljena na pravu“ (paragraf I.2), „zasnovana na nekom opštem principu, kao što je javni interes“ (paragraf II.4) i donešena jedino „ako tužilaštvo ima adekvatne dokaze o krivici“ (paragraf I.2). CCJE ovaj treći uslov tumači upravo doslovno, pitanje diskrecionog pokretanja optužnice ima smisla postaviti samo ukoliko tužilaštvo ima adekvatne dokaze o krivici. Međutim, u slučaju kada adekvatni dokazi (još) nisu pribavljeni, CCJE smatra da istražnom organu treba ostaviti mogućnost da odluči da ozbiljnost slučaja i druge okolnosti koje se tiču krivičnog djela, potencijalnog prestupnika i oštećenog ne opravdavaju dalje napore u pravcu prikupljanja dodatnih dokaza.
75. U ovoj Preporuci se dalje kaže da odluka da se ne pokrene, ili da se prekine, krivični postupak može biti propraćena upozorenjem ili opomenom ili donešena pod određenim uslovima (za šta je u ovom posljednjem slučaju potrebna saglasnost optuženog prestupnika); da ona ne treba da bude smatrana osuđujućom presudom niti da bude unešena u dosije optuženog, osim ako je on priznao krivicu; i da to ne treba da utiče na pravo oštećenog da traži naknadu štete. U praksi, u većini zemalja (ali ipak sa značajanim brojem izuzetaka) postoji određeni stepen diskrecije. Treba razlikovati sisteme u kojima predmet može biti obustavljen jedino uz uslove poput naknade štete oštećenima i onih u kojima postoji diskreciono pravo na prekid postupka kada se smatra da nije u javnom interesu da se postupak nastavi.
76. U Evropi se trenutno javljaju tri osnovne strukture.
(i) Tužilaštvo nema ovlašćenja ni da obustavi slučaj, niti da izvršiocu nametne uslove/sankcije ukoliko dokazi opravdavaju podizanje optužnice. Ono prosto vrši funkciju pripremanja slučaja za sud.
(ii) Tužilaštvo ima ovlašćenje da odluči da li će pokrenuti optužnicu ili neće (tj. da potpuno odustane od slučaja) čak i ako postoje dovoljni dokazi za podizanje optužnice.
(iii) Tužilaštvo ima kako ovlašćenja da odluči da li će podići optužnicu, tako i mogućnost da odustane od slučaja uz nametanje izvršiocu određenih uslova ili novčane kazne kao alternative tome da slučaj bude predat sudu. U okviru ove široke kategorije, postoje značajne razlike u pogledu ovlašćenja tužilaštva. U nekim zemljama moguće je nametnuti čitav niz uslova uključujući savjetovanje i društveno-koristan rad. U drugim, jedini mogući uslov je plaćanje određenog novčanog iznosa.
77. U cilju primjene Preporuke br, R (87) 18, CCJE savjetuje dalja istraživanja u pojedinim državama koje trenutno nemaju nijedan od sistema u kojima važi diskreciono pravo u vezi pokretanja optužnice ili njima ekvivalentnih sistema. CCJE smatra da svaka država treba da razmotri ulogu koju bi sudovi mogli da imaju u verifikovanju procedure, naročito u slučajevima kada oštećeni osporavaju odluku tužilaštva da odustane od slučaja.
(b) Skraćeni postupak
78. Čini se da sve države članice primjenjuju neki vid skraćenog postupka, npr. za administrativne prestupe ili manje ozbiljna krivična djela, iako priroda i obim takvih procedura znatno variraju. Efekat članova 5 i 6 ECHR mora biti uzet u obzir prilikom uvođenja i propisivanja ovakvih postupaka, pri čemu uvjek mora biti ostavljena mogućnost za podnošenje žalbe sudiji.
(c) Priznavanje krivice i nagodba
79. Preporuka br. R (87) 18 zagovara ovaj princip. U njoj se razmatra rano priznavanje krivice učinjeno u sudu u ranoj fazi postupka, što predstavlja model precedentnog prava. Međutim, malo zemalja ima formalan sistem ove prirode. Ovaj sistem – i naročito ono što ide uz njega, nagodba i smanjenje kazne u zamjenu za priznanje krivice – stvari su kojima se zemlje koje ne pripadaju anglosaksonskom pravnom nasljeđu snažno protive. Međutim, u jednom broju zemalja postoji sistem skraćenog postupka u slučaju priznavanja krivice. Ovo funkcioniše na sličan način kao i formalno izjašnajvanje o krivici u mjeri u kojoj dopušta izvođenje manjeg broja dokaza i brže rješavanje predmeta.
80. CCJE prepoznaje u svakom formalnom sistemu za priznavanje krivice sljedeće prednosti (koje uviđaju sistemi precedentnog prava) i moguće opasnosti:
(i) Priznavanje krivice
81. Ako optuženi može biti pozvan ili ako mu može biti data mogućnost da u ranoj fazi postupka pred sudijom formalno izjavi da priznaje svoju krivicu, biće ušteđeno mnogo vremena i novca. Ako se ovo odvija u formalnom okruženju, moguće je ugraditi mehanizme zaštite za optuženog. Postoji mogućnost da priznanje dato policiji bude dobijeno na neprikladan način. Priznanje krivice na sudu je potvrda da to nije bio slučaj. Advokati međutim moraju imati profesionalnu obavezu da potvrde u konsultaciji sa optuženim da optuženi zaista priznaje neophodne pravne elemente tog djela.
(ii) Nagodba
82. Ovo se tiče dvije različite stvari: nagodbe oko optužnice i nagodbe oko osuđujuće presude.
83. Nagodba oko optužnice podrazumijeva dogovor sa tužilaštvom, bilo formalan ili neformalan, da če tužilaštvo obustaviti jednu ili dvije tačke optužnice ukoliko optuženi prizna ostale (npr. koje se tiču manje ozbiljnog krivičnog djela). U ovakvom postupaku sudija obično uopšte ne učestvuje, iako može postojati i odredba kojom se zahtjeva odobrenje od strane sudije. Argument u prilog ovome je da, ako je optuženi spreman da prizna devet od deset provalnih krađa, ne može biti u interesu efikasnog pravosuđa da se održi kompletno suđenje za desetu tačku optužnice samo zato što postoji dovoljno dokaza da mu za to bude suđeno.
84. Nagodba oko osuđujuće presude je takođe moguća u jednom broju zemalja. Međutim u precedentnom pravu se smatra veoma opasnim dozvoliti da sudija bude uključen u ovaj proces. Opasnost se sastoji u tome da optuženi može podleći pritisku da prizna krivicu za djelo koje nije učinio u nastojanju da od sudije koji mu izriče presudu dobije blažu kaznu.

(iii) Ublažavanje kazne
85. Ovo je jedan drugačiji koncept, koji ne zavisi od bilo kakve nagodbe sa bilo kim, bilo da je riječ o tužilaštvu ili sudiji. Ovaj koncept (koji je prihvaćen u nekim zemljama) sastoji se u tome da optuženi koji prizna krivicu obično dobije blažu kaznu od one koju bi dobio da to nije učinio – i što ranije prizna krivicu blaža će biti kazna14.

86. Ima onih koji odbacuju ovu ideju. Oni tvrde da ono što je optuženi učinio je učinjeno i da svako krivično djelo, kada se dokaže, zaslužuje određenu kaznu, bez obzira da li je uslijedilo priznanje ili ne. Argument da priznavanje krivice ukazuje na kajanje je, u većini slučajeva, iluzoran. U nekim slučajevima, principijelan odgovor društva je moguć u onim sistemima u kojima se suđenja većim dijelom obavljaju usmeno. Ako je glavni svjedok pripadnik osjetljive društvene kategorije (naročito ako je riječ o djeci i žrtvama seksualnog nasilja) usmeni postupak može predstavljati dodatnu traumu. U takvim slučajevima, svojim izjašnjavanjem o krivici kojim se izbjegava potreba za ročištem, optuženi je smanjio ili izbjegao štetu koju bi u suprotnom slučaju izazvao.

87. Izvan ovog malog broja slučajeva, takav odgovor nije primjenljiv. Ako je osoba optužena za niz provalnih krađa na osnovu otisaka prstiju i naučnih dokaza, jedini svjedoci koje je poštedio iznošenja dokaza su profesionalci koji su navikli na iznošenje dokaza. Razlog za podsticanje na priznanje krivice putem ublažavanja kazne je praktična prednost koju priznanje donosi (i) gatantovanjem osuđujuće presude za optužene koji su svesni svoje krivice, ali u suprotnom ne bi imali razloga da ne insistiraju da se suđenje održi u nadi da dokazi ili svjedoci optužbe neće ubijediti porotu ili sudiju, i (ii) skraćivanjem postupka (i izbjegavanjajući odlaganja i dalja suđenja) čak i u slučajevima kada bi osuđujuća presuda svakako uslijedila nakon kompletnog toka suđenja. Ovo su realne praktične koristi za društvo u cjelini.

88. Ipak, jasno je da ako se dozvoli ublažavanje kazni, određeni zaštitni mehanizmi moraju biti uvedeni. Advokati i sudije moraju voditi računa da izjave o krivici budu date dobrovoljno i da predstavljaju autentična priznanja krivice. Sudije ne bi trebale da pominju mogućnost ublažavanja kazne, niti da učestvuju u bilo kakvom razgovoru sa advokatima ili optuženim na tu temu. Sudije treba da imaju ovlašćenje da ne odobre bilo kakvo izjašnanjavanje, za koje postoje indicije da neće biti istinito ili u javnom interesu.

89. CCJE sumnja da bi bilo realno preporučiti momentalnu implementaciju sistema ublažavanja kazne u zamjenu za priznanje krivice u svim zemljama članicama. Ipak, CCJE preporučuje svim zemljama da razmotre da li bi takav sistem donio određene koristi njihovom krivičnom pravosuđu.

III. GRAĐANSKI SUDOVI
90. Preporuka br. R (84) 5 prepoznaje devet „principa građanskog postupka čiji je cilj da unaprijede funkcionisanje građanskog pravosuđa“. Ovo je dalekovidna rana Preporuka, koja još nije implementirana u praksi. CCJE smatra da bi ona, u slučaju da bude široko prihvaćena, ponudila realne garancije za saglasnost sa obavezom država prema članu 6 ECHR da u građanskom postupku obezbijede „pošteno i javno suđenje u razumnom roku“
91. Ovih devet principa navode ključne elemente ovlašćenja za vođenje predmeta koje CCJE smatra da sudija treba da ima i da koristi od početka do kraja svih građanskih (uključujući i administrativne) postupaka u cilju obezbjeđivanja saglasnosti sa članom 6 ECHR. CCJE će, stoga, dati malo detaljniji pregled komentara ovih Principa.
92. Prvi princip Preporuke predlaže ograničavanje postupka na „ne više od dva ročišta“, jedno pripremno i drugo za izvođenje dokaza, argumentacije i, ako je moguće, donošenje presude, bez bilo kakvih odlaganja „osim u slučaju pojave novih činjenica i u drugim izuzetnim i važnim okolnostim“, kao i kaznene mjere za stranke, svjedoke i vještake koji ne ispoštuju vremenska ograničenja suda ili se ne pojave na sudu.
93. CCJE ovaj princip posmatra kao okvirni obrazac. U nekim sistemima dokazi se izvode u više ročišta. U drugim se vodi veoma opsežan parnični postupak koji nikako ne bi mogao biti sproveden uz ograničenje na jedno pripremno i jedno finalno ročište. Najvažnija pojedinost je ta da sudije od početka treba da kontrolišu vremenski raspored i trajanje postupka, da čvrsto utvrde datume i imaju ovlašćenje (i budu voljni da ga upotrijebe kad god je to prikladno) da odbiju zahtjev za odlaganje, čak i ako to zatraže obje strane u postupku.
94. Prema Drugom principu, sudije treba da imaju ovlašćenje da kontrolišu zloupotrebu postupka, putem sankcionisanja stranaka i advokata.
95. U Trećem principu se ogleda suštita modernog upravljanja predmetima:
„Sud treba (...) da igra aktivnu ulogu u obezbjeđivanju brzog napretka postupka, istovremeno poštujući prava strana u postupku, uključujući i pravo na jednak tretman. On, naročito, treba da ima ovlašćenje da proprio motu naloži stranama da daju potrebno objašnjenje; da zatraži dokaze, makar u slučajevima kada su u pitanju interesi onih koji nisu strane u postupku; da kontroliše uzimanje dokaza; da isključi svjedoke čije bi svjedočenje bilo irelevantno za dati predmet; da ograniči broj svjedoka o određenoj činjenici u slučajevima kada je njihov broj pretjeran (...)“.
96. Četvrti princip se nadovezuje na ovo, navodeći da sudu treba omogućiti da, osim u slučajevima izričito propisanim zakonom, odluči da li će sprovesti pismeni ili usmeni postupak.
97. Peti princip se bavi nečim što je, po mišljenju CCJE, glavni aspkat efikasnog upravljanja predmetima: potrebom da se jasno definišu zahtjevi stranaka i priroda njihovih dokaza u najranijoj mogućoj fazi – i da se isključi uvođenje novih činjenica u žalbenom postupku, osim ako su one bile poznate (ili, kako CCJE predlaže, kada nije realno da su mogle biti poznate) u prvostepenom postupku ili ako je postojao neki poseban razlog.
98. U nekim zemljama, pravila ili kultura parničenja dozvoljava stranama da ispravljaju i dopunjuju činejnice i dokaze koje su iznijeli gotovo bez ikakvih ograničenja – čak i na apelacionom nivou (vidi ispod). CCJE smatra da to više nije prihvatljivo i da je došlo vrijeme da se takva pravila preispitaju i ta kultura promijeni. Strane u postupku imaju pravo na „pravično ... suđenje u razumnom roku“ kada je riječ o njihovim tužbenim zahtjevima ili odbrani, ali ne i na neograničenu mogućnost da predstave nove i različite činjenice – a to naročito ne u drugostepenom žalbenom postupku.
99. Šesti princip predstavlja važnu instrukciju da „Presuda treba da bude donešena na kraju ili, ako je moguće, nakon postupka. Presuda treba da bude što je moguće sažetija. Treba da se pozove na vladavinu prava, ali treba sa preciznošću da riješi, izričito ili implicitno, sve zahtjeve pokrenute od strana u postupku“. U nekim zemljama ili sudovima postoje manje ili više formalna pravila koja određuju maksimalni rok u kome presuda treba da bude donešena. Sedmi princip („treba preduzeti korake u cilju sprječavanja zloupotrebe pravnih ljekova nakon izricanja presude“) ne spada među glavne predmete interesovanja ovom Mišljenja.
100. Osmi princip utvrđuje određene aspekte upravljanja predmetima, uključujući posebne procedure za (a) hitne slučajeve, (b) likvidirane odštetne zahtjeve i manje odštetne zahtjeve, (c) posebne vrste slučajeva. U njih, prema ovom principu, spadaju:
„pojednostavljene metode pokretanja postupka, bez zakazivanja ročišta ili uz zakazivanje samog jedno ročišta ili (...) jednog preliminarnog pripremnog ročišta; isključivo pismeni ili usmeni postupak (...); zabrana ili ograničenje određenih izuzetaka i instrumenata odbrane; fleksibilnija pravila dokazivanja, bez odlaganja ili uz kratka odlaganja; imenovanje sudskog vještaka (...); aktivna uloga suda u vođenju slučaja i traženje i uzimanje dokaza“.
101. Deveti princip naglašava potrebu za „najmodernijim tehničkim srestvima koja treba da budu stavljena na raspolaganje pravosudnim organima“. CCJE podržava i naglašava odnos između efikasne tehnologije i sposobnosti sudija da prati i kontroliše sudski proces koji se nalazi na njegovom spisku predmeta ili na spisku predmeta suda.
102. Zajednička logika svih ovih principa je da građanska parnica prijeti da postane kompleksna i dugotrajna do stepena kada neće biti moguće ispuniti zahtjeve člana 6 (1) ECHR ni u jednom pojedinačnom slučaju, kao ni u svim drugim slučajevima na čije ažurno i efikasno sprovođenje direktno utiču vrijeme i resursi koje zauzima prethodni slučaj.
103. Države treba da obezbijede adekvatne – ali ne i neograničene – resurse za finansiranje kako građanskih tako i krivičnih sudskih procesa15. Kao što ni država ni strane u sporu ne raspolažu neograničenim sredstvima, sudovi moraju kontrolisati sudski proces, u interesu kako pojedinačnih stranaka, tako i stranaka u ostalim slučajevima.
104. Pojedinačni slučajevi treba da budu vođeni „proporcionalno“, odnosno na način koji će omogućiti kako stranama u konkretnom sporu da dobiju pravnu zaštitu uz troškove koji su srazmjerani pitanjima i novčanom iznosu koji su predmet razmatranja, tako i ostalim straksama da dobiju pravičan dio sudskog vremena za sopstvene sporove.
105. Ukratko, stranke imaju pravo na odgovarajući dio sudskog vremena i pažnje, ali u odlučivanju o tome šta je odgovarajuće, sudija je dužan da uzme u obzir opterećenost i potrebe drugih, uključujući i državu koja finansira sudski sistem i druge strane koje ga koriste.
106. U različitim zemljama se na različitim nivoima implementiraju principi Preporuke br. R (84) 5. Opšta tendencija u pravnim reformama građanskog postupka koja je posljednjih godina pokrenuta kretala se u ovom pravcu. Sudijama su data veća ovlašćenja u pogledu „formalnog vođenja“ građanskog postupka, iako ne u pogledu njegovog materijalno-pravnog toka – oni, na primjer, ne mogu preduzeti mjere za uvođenje u predmet faktičkog dokaza koji strane u sporu nisu podnijele. Međutim, u nekim državama članicama sudija još uvjek nema ovlašćenje da odluči da li postupak treba da bude vođen usmeno ili pismeno, ili kada treba pribjeći izricanju skraćene presude ili odrediti vremenska ograničenja, jer su ove stvari definisane zakonom. CCJE smatra da ova ograničenja kontrolnih ovlašćenja sudije i njegove sposobnost da ubrza tok procedure nisu saglasna sa načelom efikasnosti pravosuđa.
107. CCJE dalje razmatra određene procedure koje su usvojene ili predložene u ovoj oblasti:
(a) Pravila pretprocesnog postupka
108. Pravila pretprocesnog postupka (razvijena u Velikoj Britaniji) propisuju mjere koje treba preduzeti prije početka samog postupka. Ona su utvrđena u saradnji između predstavnika obje zainteresovane strane uključene u određene uobičajene vrste sporova (lične povrede ili medicinski nemar ili društva za osiguranje građevinske djelatnosti, advokati i zainteresovana tijela). Njihov cilj je da u ranoj fazi identifikuju sporna pitanja, putem razmjene informacija i dokaza, što stranama može omogućiti da izbjegnu sudski proces i postignu poravnanje. Ako poravnanje ne može biti postignuto, ova pravila obezbjeđuju da strane budu u mnogo boljoj poziciji da se prilagode vremenskom rasporedu koji se nameće nakon pokretanja postupka. Sud može sankcionisati nepoštovanje pravila pretprocesnog postupka.
(b) Pretprocesno informisanje
109. Ovo je odlika sudskog procesa koja omogućava sudu da, u slučaju kada je to poželjno, prije početka procesa, naloži iznošenje dokumentacije od strane osobe za koju se očekuje da će postati stanka u predmetnom sporu, između ostalih razloga, da bi se toj osobi omogućilo da sazna da li te činjenice uopšte opravdavaju pokretanje postupka, ili da bi joj bilo omogućeno da preduzme uputnije korake u pravcu sporazumnog rješavanja spora bez sudskog postupka.
(c) Zaštitne mjere
110. Važno je da, u slučaju potrebe, ove mjere budu dostupne u ranoj fazi, a u nekim slučajevima i prije obavještavanja optuženog o pokretanju postupka. U protivnom ove mjere mogu izgubiti svoju svrhu.
111. Postoji širok dijapazon zaštitnih mjera. Moguće je identifikovati tri glavne grupe:
(i) mjere koje imaju za cilj da obezbijede izvršenje, npr. naredbe o zapljeni ili „zamrzavanju“ sredstava;
(ii) mjere u cilju privremenog rješavanja situacije (na primjer, porodična pitanja) i
(iii) mjere koje anticipiraju konačnu presudu.
112. U mnogim zemljama, podnosilac odštetnog zahtjeva mora navesti svoje pretpostavljeno pravo (fumus bonis iuris) i obično mora pokazati da postoji rizik da, bez takve mjere, nijedna konačna presuda ne bi mogla biti sprovedena (periculum in mora). Ova mjera može biti naložena bez saslušanja druge strane (ex parte). Međutim, nakon izdavanja takvog naloga optuženi ima pravo da bude saslušan, posle čega ta mjera može biti potvrđena ili povučena.
113. Naredba o pružanju materijalne pomoći se u drugim situacijam takođe često koristi u državama članicama (ponekad jedino u slučaju da je odštetni zahtjev zasnovan na dokumentaciji), u cilju privremenog rješavanja određenog aspekta (ili aspekata) spora. Zemlje precedentnog prava su takođe razvile instument sudskog naloga „Anton Piler“, po kome sud može narediti pregled dokumentacije ili drugih dokaza koje optuženi posjeduje ili kontroliše, a koji bi u protivnom mogli biti uništeni ili skriveni. Instument pod nazivom “Mesures d’instruction in futurum može imati sličnu ulogu u Francuskoj i nekim drugih zemljama.
(d) Pokretanje postupka
114. Većina država članica obezbijedile su određene pojednostavljene (uključujući i elektronske) metode za pokretanje sudskog postupka. Međutim, razlike između tradicionalnih metoda za pokretanje postupka mogu otežati upoređenje različitih metoda pojednostavljivanja. Na primjer, u nekim zemljama, postupci su uvjek otpočinjali merama preduzetim u sudu, dok je u drugim tužilac morao da obavijesti optuženog o odštetnom zahtjevu prije nego što će se obratiti sudu. U ovim posljednjim državama, do pojednostavljenja može doći tako što će se jednostavno dozvoliti pokretanje postupka bez prethodnog preduzimanja ovog koraka.
(e) Identifikovanje argumenata strana
115. CCJE je već podvukao važnost ovoga u okviru razmatranja (iznad) Principa 5 Preporuke br. (85) 5. Od presudene je važnosti za dobro upravljanje predmetima da svaka strana u građanskom postupku što jasnije, i što je ranije moguće, predoči svoju argumentaciju – i da stranama ne bude dato pravo promjene i dopune ove argumentacije, već da im za to bude potrebno odobrenje sudije, koje sudija treba da ili uskrati uzimajući u obzir jedino fazu u kojoj se postupak nalazi i uticaj koji bi to imalo na ponašanje te strane i ostalih strana u postupku.
(f) Skraćeni postupak
116. Postoje značajne razlike u terminologiji u ovoj oblasti. Sve države ne shvataju na isti način koncept skraćenog, pojednostavljenog i ubrzanog postupka. U nekim zemljama se skraćenom procedurom naziva postupak čiji ishod nema snagu res judicata, pojednostavljenom procedurom se zove situacija u kojoj su određeni proceduralni koraci eliminisani ili pojednostavljeni, dok se ubrzanom procedurom smatra postupak čiji su vremenski okviri skraćeni u odnosu na redovan postupak. Ove odlike se, naravno, mogu javljati istovremeno, pa procedura može biti, u isto vrijeme, skraćena, pojednostavljena i ubrzana.
117. Jurisdikcije koje primjenjuju precedentno pravo, sa druge strane, koriste riječ „skraćeni“ da označe pojednostavljeni i ubrzani postupak koji dovodi do konačne odluke (res judicata), iako i u ovim jurisdikcijama postoje procedure koje dovode do privemenih presuda, npr. procedure u kojima sud može, ako je trenutno uvjeren da će optuženi biti odgovoran za plaćanje duga ili odštete, naložiti „pivremeno“ plaćanje iznosa koji nije veći od „razumnog dijela“ sume koju optuženi treba da isplati. Ako podnosilac tužbenog zahtjeva ne uspije da dokaže svoje navode, dužan je da vrati iznos privremene isplate, sa kamatom.
118. Dvije građansko-pravne mjere su od naročite važnosti: i) nalog za plaćanje (Mahnverfahren, injonction de payer); ii) référé ili, kako ga u Holandiji zovu, kort geding:
(i) Nalog za plaćanje (ili Mahnverfahren) je procedura koja je naročito prikladna za neosporna novčana dugovanja. Na zahtijev podnosioca odštetnog zahtjeva, sud izdaje nalog za plaćanje bez saslušavanja druge strane. U nekim zemljama, za izdavanje naloga potrebno je podnijeti odgovarajuću dokumentaciju, dok je u drugim dovoljna izjava podnosoca odštetnog zahtjeva. Ako optuženi ostane pasivan u određenom zakonskom roku, nalog postaje izvršan kao i redovna presuda. Ako optuženi uloži prigovor, tužitelj mora da pokrene redovnu proceduru ukoliko želi da naplati dug. Upravo je ćutanje dužnika ono što prvobitni nalog za plaćanje transformiše u izvršnu sudsku odluku koja ima snagu res judicata. U nekim zemljama za ovu prceduru je zadužen sudski službenik. Riječ je o pisanoj proceduri, koja omogućava kompjuterizovanu obradu (koja je već u upotrebi u određenim zemljama). Veliki broj slučajeva se rješava putem ove procedure.
(ii) Procedura poznata kao référé ili kort geding omogućava sudiji da odluči o bilo kom pitanju nakon saslušanja stranaka na osnovu ponekad ograničenih dokaza koje su one mogle da predoče sudu u kratkom vremenskom periodu. Odluka se zatim donosi neposredno nakon saslušanja ili u veoma kratkom vremenskom roku. Ona je odmah izvršna, ali presuda nema snagu res judicata. Svaka strana može pokrenuti postupak za odlučivanje u meritumu, ali ukoliko ovo nije pokrenuto, presuda référé utvrđuje prava i obaveze strana. Stoga, do postupaka o meritumu često uopšte ne dođe. Zbog važnosti svoje važnosti, procedura référé je obično povjerena iskusnom sudiji (često predsjedniku suda). Procedura référé u praksi takođe pomaže u smanjenju obima posla u sudovima, kao i u izbjegavanju odlaganja koja nekim zemljama nezaobilazno prate redovne građanske postupke.
(g) Međupresuda
119. Nadležnost za „pokretanje posebnog sudskog postupka po bilo kom pitanju“ može biti od velike važnosti. Na primjer, pitanja od presudnog značaja za sudsku nadležnost treba, prema mišljenju CCJE, da budu razriješena posebnom presudom na početku postupka. Na taj način se izbjegava nepotrebno, skupo i dugotrajno izvođenje dokaza i ispitivanje merituma. Međutim, u nekim zemljama ne postoji postupak izricanja međupresude, dok u drugim na međupresudu može biti uložena žalba tek nakon što se prvostepeni sud upusti u razmatranje i odluči o ostatku predmeta.
120. CCJE zaključuje da je potrebna opreznost pri izboru i utvrđivanju pitanja koja su pogodna za rješavanje putem međupresude. Postoji rizik da vrijeme, trud i sredstva budu potrošeni na međupresudu (ili na žalbu na nju), i u slučaju kada bi bilo brže i jednostavnije riješiti ostatak predmeta. Uz ovo napomenu, CCJE preporučuje da procedura izricanja međupresude treba da bude dostupna, i da pod redovnim okolnostima žalba na međupresudu treba da bude dozvoljena.
121. Pravni ljekovi za izbjegavanje odlaganja izazvanih ovakvim žalbama treba da uključuju ili uslov da se za bilo koju neposrednu žalbu dobije prethodna dozvola prvostepenog ili žalbenog vijeća i/ili ažuran apelacioni sistem.
(h) Dokazi i dokumentacija
122. U večini zemalja primjenjuju se fleksibilna pravila o dokazima. U preventivnim i skraćenim postupcima, presuda nije nužno zasnovana na punim dokazima. Kada je rije o preventivnim mjerama, u zemljama koje primjenjuju kontinentalno pravo, podnosilac odštetnog zahtjeva treba jedino da navede svoje pretpostaljeno pravo (prima facie dokaz), dok je u zemljama anglosaksonske pravne tradicije obično dovoljno da iznese uvjerljive argumente.
123. Postoje važne razlike u načinu objavljivanja dokumentacije između zemalja anglosaksonske i kontinentalne pravne tradicije. U ovim prvim, svaka strana je dužna da samostalno objavi relevantnu dokumentaciju (odnosno dokumente na koje se poziva u svojim tvrdnjama, koji značajno utiču na njene argumente ili koji podržavaju argumente suprotne strane). Obaveza objavljivanja nepoželjnih kao i poželjnih dokumenata često se pokaže kao značajan stimulans za poravnanje – bilo prije ili nakon objavljivanja dokumentacije. To takođe predstavlja značajnu pomoć u utvrđivanju činjenica na suđenju.
124. Međutim, ova procedura se oslanja na poštenje pravnih savjetnika u savjetovanju svojih klijenata o iznošenju dokumenata, a uključuje i pravne i druge troškove u vezi pronalaženja i iznošenja dokumentacije. Stoga se može reči da je ona naročito pogodna za obimnije ili kompleksnije predmete.
125. U mnogim drugim zemljama (naročito u sistemima kontinentalnog prava) strana u postupku jedino može pristupiti dokumentu u posjedu suprotne strane, na koji ova druga strana ne planira da se pozove, putem zahtjeva za nalog da joj određeni dokument bude stavljen na raspolaganje. Ovo podrazumijeva da strana koja zahtijeva takav nalog treba prethodno da zna da dokument postoji, kao i da ga identifikuje, što nije uvjek lako.
(i) Opšte nadležnosti u upravljanju predmetima
126. Ovo su važne nadležnosti u svakoj fazi građanskog postupka, koje omogućavaju adekvatno i srazmjerno upravljanje predmetima. Sudijama treba omogućiti da ove nadležnosti ostvaruju putem pismenih uputstava, pri čemu strane ne moraju nužno imati prava da se pojave na ročištu. Ove nadležnosti treba ostvarivati na način opisan u Preporuci br. R (84) 5 kako u vezi priprema za suđenje tako i u vezi bilo kog suđenja.
(j) Inicijative vezane za troškove i kamate
127. Pravni sistem Engleske i Velsa i neki drugi sistemi uveli su mogućnost nuđenja poravnanja i uplaćivanja novčanih iznosa sudu, što može imati ozbiljne finansijske posljedice za stranu koja na suđenju ne uspije da nadmaši prethodnu ponudu suprotne strane. Podnosilac odštetnog zahtjeva može dostaviti ponudu po kojoj prihvata, ili optuženi ponudu po kojoj nudi, iznos manji od punog odštetnog zahtjeva. (U slučaju zahtjeva za novčanom odštetom, optuženi takođe može učiniti i korak dalje i uplatiti taj novčani iznos sudu.) Ako podnosilac odštetnog zahtjeva dobije više nego što je u svojoj ponudi naveo da će prihvatiti, ili ako optuženom bude naloženo da plati manje nego što je ponudio da plati, onda, osim u slučajevima malih odštetnih zahtjeva, mogu uslijediti neželjene posljedece u vidu troškova, a za optuženog i u vidu kamate.
128. U nekim zemljama, u kojima su advokatski honorari regulisani zakonom, zakonodavna vlast je, u cilju stimulisanja advokata da podstaknu strane na poravnanje, podigla nivo zakonske nadoknade za poravnanje na nivo od 150% od punog redovnog honorara.
(k) Izvršenje
129. Trenutno postoje razlike u stavovima kada je riječ o izvšenju prvostepenih presuda. U jurisdikcijama koje primjenjuju precedentno pravo, opšte je pravilo da su takve presude automatski izvršne, osim ako sud ima dobar razlog da naloži odlaganje izvršenja. Dobar razlog bi mogao biti postojanje bilo kakve sumnje u mogućnost povraćaja isplaćenog novca, ukoliko bi kasnije nakon usvojene žalbe presuda bila ukinuta. U zemljama kontinentalne pravne tradicije, sa druge strane, pravno stanovište je nekad regulisano zakonom, a nekad je ostavljeno sudiji da odluči. Sudija tada može dozvoliti privremeno izvršenje presude, naročito ako postoji rizik da bi, tokom odlaganja zbog žalbenog postupka, mogla nastati situacija ili da bi strana koja je izgubila spor mogla proizvesti situaciju koja bi obezbijedila da presuda nikada ne bude ispoštovana. U redovnim okolnostima bi, međutim, strana koja je dobila spor tada bila obavezna da obezbijedi garancije za bilo koju štetu koja može nastupiti kao rezultat izvršenja u slučaju da presuda bude kasnije preinačena u žalbenom postupku. Može se reći da je, kada je riječ o presudama koje se tiču novca, uobičajeno da presuda postane izvršna po sili zakona ili po nalogu sudije osim ukoliko dužnik ne obezbijedi odgovarajuće garancije.
130. CCJE smatra da, radi obezbjeđivanja efikasnosti pravosudnog sisema, u svim zemljama treba da postoji procedura za privremeno izvršenje, koje po pravilu treba narediti, pod uslovom da su obezbjeđene odgovarajuće garancije strani koja je izgubila spor za slučaj da žalba bude usvojena.
(l) Žalba
131. Različiti apelacioni sistemi se mogu svrstati u dvije velike grupe: (a) one u kojima su žalbe ograničene na reviziju pravnih pitanja i procjenu dokaza, bez mogućnosti da u žalbenom postupku budu izvedeni novi dokazi ili da bude donešena odluka o bilo kojoj stvari koja nije pomenuta u pred prvostepenim sudijom; i (b) one koji nemaju takva ograničenja u žalbenom postupku i u kojima sud može čuti nove dokaze i uzeti u razmatranje nova pitanja pokrenuta u postupku pred apelacionim sudom.
132. Postoje i umjereni sistemi, koji u određenim slučajevima i pod određenim okolnostima dozvoljavaju nešto što se zove „redovan pravni lijek“ u vidu nerestriktivne žalbe, ali u drugim slučajevima i okolnostima (npr, u kasacionom ili Vrhovnom sudu) jedino dozvoljavaju „vanredne pravne ljekove“ ili ograničenu „reviziju“ u određenim okolnostima.
133. Ponekad se kaže da je razlika između (a) i (b) u tome što se u prvoj grupi žalba prvenstveno smatra tehnikom za obezbjeđivanja jednoobraznosti u primjeni pravnih principa (ius constitutionis), dok se u drugoj grupi žalba posmatra kao proceduralno pravo, čija je glavna funkcija da strani da još jednu mogućnost (ius litigationis). To pokreće pitanje da li je potrebno ili poželjno dati stranama u postupku takvo proceduralno pravo na svakom nivou, čak i na drugostepenom.
134. Razmatrajući Princip 5 Preporuke br. R (84) 5 (iznad), CCJE je naglasio da ne postoji nijedna odredba u članu 6 ECHR koja zahtijeva pravo na žalbu.
135. Uz svu svijest o težini tradicije nekih zemalja koja ide u prilog nerestriktivnom pravu strane u postupku da (u praksi) vodi drugostepeni postupak po žalbi, CCJE želi da iskaže svoje principijelno protivljenje ovom pristupu. Moraju postojati ograničenja u pravu strane da navodi nove dokaze i da pokreće nova pitanja materijalnog prava. Žalba ne treba da bude ili ne treba da bude shvaćena kao neogranišena mogućnost za uvođenje ispravki u pogledu činjeničnog stanja ili primjene materijalnog prava. Ovo podriva ulogu prvostepenog suda i može potencijalno učiniti nebitnim način na koji prvostepeni sudija vodi predmete.
136. Po mišljenju CCJE, to takođe ima tendenciju da frustrira legitimna očekivanja druge strane u postupku, kao i da uveća trajanje, troškove i napetost postupka.
137. CCJE primjećuje, međutim, da čak i u zemljama koje su prihvatile princip ius litigationis, razvijeni mehanizmi (npr. nadležnost da se žalbe koje nemaju nikakvog izgleda za uspjet proglase „očigledno neosnovanim“) koji donekle predstavljaju sigurnosni ventil, koji u određenoj mjeri smanjuje preveliko radno opterećenje apelacionog sistema.
138. CCJE stoga preporučuje uvođenje ograničenja za nepravovaljane žalbene postupke, bilo propisujući da odobrenje za žalbu treba da izda sud ili putem ekvivalentnog mehanizma koji će obezbijediti da ažurno rješavanja pravovaljanih žalbi ne bude ugroženo.
D. ALTERNATIVNO RJEŠAVNJE SPOROVA
139. Savjet Evrope je pripremio niz instrumenata koji se tiču alternativnog rješavanja sporova16 Budući svjestan mnogih pozitivnih efekata ARS, uključujući i potencijal da dovede do brzog rješavanja sporova, CCJE je predložio da alternativno rješavanje sporova bude jedna od tema Prve evropske konferencija sudija, u okviru šireg koncepta „upravljanja predmetima“.
140. Prva konferencija evropskih sudija ukazala je na važnost alternativnog rješavanja sporova u ranom rješavanju sporova. 17 Iako alternativno rješavanje sporova ne smije biti smatrano savršenim načinom za ublažavanje prekomjernog obima posla u sudovima, očigledno je da je ono definitivno korisno i efikasno jer stavlja akcenat na sporazum među stranama, koji je uvjek poželjniji od nametnute presude.
141. CCJE u budućnosti može upustiti u detaljnije razmatranje teme alternativnog rješavanja sporova. Trenutno, u okviru mišljenja koje se tiče suđenja u razumnom roku i uloge sudija u sudskom procesu, CCJE smatra neophodnim da apeluje na unapređenje mehanizama za alternativno rješavanje sporova, koji su naročito pogodni za određene vrste postupaka, kao i na unapređenje javne svijesti o njihovom postojanju, načinu na koji funkcionišu i njihovim troškovima.
142. Kako alternativno rješavanje sporova i pravosudni sistem dijele iste ciljeve, od presudne je važnosti da pravna pomoć bude dostupna kod alternativnog rješavanja sporova na isti način kao kod standarnih sudskih postupaka. Međutim, i sredstva opredijeljena za pravnu pomoć i svi ostali javni rashodi namijenjeni pružanju podrške alternativnom rješavanju sporova treba da budu objedinjeni u poseban budžet, tako da troškovi s tim u vezi ne idu na teret operativnog budžeta sudova (vidi paragraf 23 iznad).
143. Diskusija vođena unutar CCJE naročito se fokusirala na djelokrug medijacije, ulogu sudije u medijaciji tokom sudskog postupka, povjerljivost poslova medijacije, mogućnost da sud nagleda obuku/akreditaciju medijatora i da sudije vrše funkciju medijatora i neophodnost sudske potvrde sporazuma između dvije strane postignutog putem medijacije. Posebno su razmatrana, kada je to bilo potrebno, krivična pitanja, sa jedne strane, i pitanja vezana za građansko pravo (i upravno pravo) sa druge.
144. Kada je riječ o djelokrugu alternativnog rješavanja sporova, odgovarajuće preporuke Savjeta Evrope pokazuju da on nije ograničen na građanski postupak. Domašaj medijacije u krivičnim stvarima pokreće posebna pitanja kojima je CCJE posvetio značajnu pažnju.
145. Za razliku od alternativnog rješavanja građanskih sporova, medijacija u krivičnim stvarima ne donosi korist u smislu smanjenja trenutnog obima posla u sudskom sistemu, iako može imati preventivan efekat u odnosu na buduća krivična djela.
146. Preporuka br. R (99) 19 usredsređuje se isključivo na „medijaciju“ između optuženog i oštećenog. Međutim, iako postoji potreba za daljim istraživanjem, CCJE smatra da je danas aktuelnija debata ona koja se tiče koncepta „restorativne pravde“, tj. postupka koji dozvoljava odstupanje od uobičajenog krivičnog procesa prije početka samog postupka (ubrzo nakon hapšenja), nakon što je postupak počeo u sklopu procesa izricanja presude ili čak nakon izvršenja kazne. Restorativna pravda pruža mogućnost žrtvama, prestupnicima i ponekad predstavnicima lokalne zajednice da razgovaraju, direktno ili indirektno, ako je potrebno putem medijatora, o krivičnom djelu (obično je riječ o nekom blažem djelu koje se tiče imovine ili djelu mladog prestupnika) i načinu da se ispravi šteta koja je nanesena. Ovo može dovesti do toga da prestupnik ispravi štetu – bilo u odnosu na žrtvu, ako to žtrva želi, ili u odnosu na širu zajednicu, na primjer tako što će izvršiti popravke na imovini, očistiti prostorije, itd.
147. Domet restorativne pravde nije, dakle, tako širok u krivičnim stvarima, kao što je to slučaj sa alternativnim rješavanjem sporova u građanskim stvarima;društvo mora odrediti „dozvoljene granice“ izvan kojih neće podržati rješavanje krivičnih stvari nikako drugačije osim u redovnom sudskom procesu. Za razliku od građanskih predmeta, lokalna zajednica će takođe često biti aktivan učesnik u procesu restorativne pravde. Ponovo povezivanje prestupnika sa zajednicom kojoj su nanijeli štetu, na načine koji uključuju i ispravljanja dijela štete koju su prouzrokovali, kao i uključivanje zajednice u osmišljavanje načina da se riješi problem kriminala u njihovom okruženju, u velikom dijelu predstavljaju suštinu restorativne pravde.
148. Iz više razloga, mehanizmi restorativne pravde zahtjevaju pažljiviju implementaciju od alternativnog rješavanja građanskih sporova, jer je dovođenje oštećenih i prestupnika u kontakt mnogo osjetljiviji proces od povezivanja dvije suprotstavljene strane u građanskom postupku; uspjeh ovog koncepta dijelom zavisi od promjene u poslovnoj kulturi krivično-pravnih profesionalaca koji su navikli na redovna suđenja i standardne pravosudne modele.
149. CCJE je razmotrio ulogu sudije u odlukama donešenim u procesu medijacije, uzimajući najprije u obzir da prihvatanje medijacije, u građanskom i upravnom postupku, može biti odluka strana u postupku ili, alternativno, sudiji može biti data mogućnost da preporuči stranama da spor iznesu pred medijatora, pri čemu je njihovo odbijanje da to učine relevantno za visinu troškova postupka.
150. Prednost drugog sistema je u tome što strane, koje se principjelno protive traženju sporazuma, pokreću raspravu; u praksi, sam ovaj korak može biti presudan u razbijanju pat pozicije u spornoj situaciji.
151. U svakom slučaju, stranama takođe treba dati mogućnost da odbiju medijaciju; to odbijanje ne bi trebalo da naruši pravo strane da njegov/njen slučaj bude riješen.
152. Kada je riječ o ulozi sudije u krivičnoj medijaciji, evidentno je da u slučajevima kada da je krivični predmet odstupio od normalnog krivičnog procesa prije nego što je postupak pokrenut sudija obično nema nikakvu ulogu. Ako je slučaj sreknut u pravcu restorativne pravde nakon njegovog pokretanja, potreban je nalog sudije kojim se to skretanje nalaže. Takođe, u više zemalja postoje i razlike u vezi usvajanja principa diskrecionog i zakonskog krivičnog gonjenja.
153. Imajući u vidu činjenicu da su u okviru sistema restorativne pravde prestupniku nametnute obaveze i da izvjesna ograničenja mogu biti primijenjena u interesu oštećene strane, CCJE smatra da bi formalizovanje svih mehanizama restorativne pravde (ili, ako je moguće, samo onih koji predstavljaju više od prostih upozorenja bez pravne snage) u vidu sudskog odobrenja moglo predstavljati dobru praksu. Ovo bi omogućilo kontrolu nad djelima koja bi mogla biti povod za restorativnu pravdu i uslovima koji uređuju poštovanje prava na pravično suđenje i drugih odredbi ECHR.
154. Da li poslovni medijacije moraju biti povjerljivi? Rasprava unutar CCJE je pokazala da odgovor na ovo pitanje mora biti potvrdan kada je riječ o građanskim i administrativnim sporovima. Postizanje sporazuma obično znači da strane moraju imati mogućnost da sa medijatorom u povjerenju razgovaraju o ponudama za poravnanje, bez mogućnosti da ta informacija bude otkrivena.
155. Međutim, bilo bi korisno precizirati da li ta tajnost treba da bude apsolutna ili može biti ukinuta sporazumom među stranama. Takođe, potrebno je postaviti pitanje da li dokumentacija korišćena u toku medijacije može biti predočena sudu u slučaju da medijacija ne uspije.
156. Kako je procedura medijacije zasnovana na sporazumu, CCJE smatra da je moguće ukinuti tajnost u slučaju sporazuma između strana; sa druge strane, bez takvog sporazuma nije primjereno da sudija razmatra dokumentaciju kojom se otkrivaju stavovi jedne od strana ili ponude koje je medijator predložio za rješavanje spora. Otvoreno je pitanje da li i u kojoj mjeri sudija može (što je u nekim jurisdikcijama dozvoljeno) uzeti u obzir odbijanje medijacije ili sporazumnog rješavanja spora prilikom izdavanja naloga koji se odnose na sudske troškove.
157. Što se tiče povjerljivost u alternativnom rješavanju sporova u krivičnim stvarima, CCJE smatra da, s obzirom da počinilac krivičnog djela mora biti podstaknut da otvoreno govori tokom procesa restorativne pravde, povjerljivost takođe treba da se primjenjuje i na ovu vrstu alternativnog rješavanja sporova. Ovo pokreće pitanje, naročito u onim sistemima u kojima je pokretanje krivičnog postupa obavezno, kakve treba da budu posljedice priznanja drugih djela od strane počinioca ili osoba koje ne učestvuju u procesu medijacije.18

158. CCJE naglašava potrebu da, kako u krivičnim tako i u građansko-upravnim stvarima, mehanizmi alternativnog rješavanja sporova budu blisko povezani sa sudskim sistemom, jer da bi vršili takvu javnu funkciju medijatori treba da posjeduju odgovarajuće vještine i kvalifikacije, kao i neophodnu nepristrasnost i nezavisnost.

159. CCJE, stoga, naglašava važnost obuke iz oblasti medijacije.

160. Obraćanje medijatorima ili institucijama koje se bave medijacijom izvan pravosudnog sistema predstavlja prikladan pravni aranžman, pod uslovom da pravosudna institucija kontroliše stručnost ovih medijatora ili privatnih institucija, kao i proceduru i troškove njihovog angažovanja. CCJE smatra da odgovarajuća zakonska odredba ili sudska praksa treba da ovlasti sudiju da upućuje strane da se obrate medijatoru imenovanom od strane pravosuđa.

161. CCJE smatra da je moguće da same sudije vrše ulogu medijatora. Ovo omogućava da sudijska ekspertiza bude stavljena u funkciju javnosti. Od presudnog značaja, međutim, da njihova nepristrasnost bude očuvana, posebno tako što će im biti omogućeno da ovu funkciju vrše u svim sporovima osim u onima u kojima treba da vode sudski postupak ili donesu odluku. CCJE smatra da slična mjera treba da bude uvedena i u one sisteme koji već propisuju da je dužnostu sudije da pokuša da izmiri strane u postupku.

162. Pravosudna supervizija imenovanja medijatora je samo jedan od elemenata sistema osmišljenog da spriječi opasnosti vezane za privatizaciju rješavanja sporova (i moguća ograničenja materijalnih i procesnih prava strana) koja može rezultirati iz široke upotrebe alternativnog rješavanja sporova. CCJE smatra da je takođe presudno da sudovi kontrolišu postupak medijacije i njen ishod.

163. U raspravama unutar CCJE zaključeno je da u određenim situacijama stranama može biti dato pravo da riješe spor sporazumom bez potrebe da predmet bude potvrđen od strane sudije. Međutim, ovakva potvrda se može pokazati ključnom u određenim slučajevima, naročito je potrebno razmotriti uvođenje mjera za izvršenje.
164. Makar u ovom slučaju, sudija mora imati značajne supervizorske nadležnosti, naročito kada je riječ o poštovanju principa jednakosti među stranama, validnosti njihovog pristanka na mjere predviđena sporazumom i poštovanje prava i javnog poretka. Što se tiče pojedinih aspekata krivične medijacije, CCJE podsjeća na argumentaciju iz paragrafa 147 iznad.
SAŽETAK PREPORUKA I ZAKLJUČAKA
A. Pristup pravdi
A.1. Države treba da obezbijede objavljivanje odgovarajućih informacija o funkcionisanju pravosudnog sistema (prirodi postojećih postupaka; trajanju postupka u prosjeku i u pojedinim sudovima; troškovima i rizicima koji postoje u slučaju nedovoljene upotrebe pravnih kanala; alternativnim načinima rješavanja sporova koji se stranama nude; značajnim odlukama sudova – vidi paragrafe 12-15 iznad)
A.2. Naročito:
- treba da bude dostupan vodič za građane;
- sami sudovi treba da učestvuju u objavljivanju informacija;
- obrazovni programi treba da sadrže opis pravosudnog sistema i treba da omoguće posjete sudovima (vidi paragrafe 16-17).
A.3. Potrebno je usvojiti pojednostavljene i standardizovane formate pravnih dokumenata potrebnih za pokretanje i vođenje sudskog postupka, makar za određene vrste sudskog postupa. (vidi paragraf 18 iznad).
A.4. Treba obezbijediti tehnologiju koja će stranama omogućiti da putem kompjuterske opreme:
- dobiju potrebna dokumenta za pokretanje sudskog postupka;
- budu u direktnom kontaktu sa sudom;
- dobiju punu informaciju, čak i prije pokretanja postupka, o prirodi i visini troškova koje će morati da snose, kao i procjenu predviđenog trajanja postupka do donošenja presude (vidi paragraf 19 iznad).
A.5. Novčane naknade advokata i sudskih službenika treba da budu utvrđene tako da ne podstiču na nepotrebne proceduralne korake (vidi paragraf 28 iznad).
A.6. Potrebno je propisati, u skladu sa Preporukom br. R (84) 5 (princip 2-1 u dodatku), sankcije za zloupotrebu sudskog postupka (vidi paragraf 28 iznad).
A.7. Države treba da garantuju pravo strani u postupku da zastupa svoj slučaj pred sudom bilo lično ili preko slobodno izabranog predstavnika, naročito kada je riječ o slučajevima koji se rješavaju po skraćenoj proceduri, postupcima manje finansijske vrijednosti i slučajevima koji se tiču potrošača; potrebno je, međutim, ovlastiti sudiju da, u izuzetnim slučajevima, naloži angažovanje pravnog zastupnika u naročito komplikovanim predmetima. (vidi paragrafe 24-26 iznad).
A.8. Država treba da organizuje sistem pravne pomoći na takav način da svakome omogući pristup pravdi, snoseći ne samo sudske troškove već i pružajući pravni savjet u pogledu uputnosti ili neophodnosti pokretanja sudskog postupka; ovo ne bi trebalo da bude rezervisano samo za najugroženije, već takođe treba da bude dostupna, makar djelimično, onima čiji prosječni prihod nije dovoljan da bez pomoći pokriju troškove postupka; sudiji treba omogućiti da učestvuje u donošenju odluke o dodjeljivanju pomoći, pod uslovom da je obaveza objektivne nepristrasnosi ispoštovana (vidi paragrafe 21 i 22 iznad).
A. 9. Pravna pomoć treba da bude finansirana od strane državnog organa i iz posebnog budžeta, tako da troškovi vezani za nju ne opterećuju operativni budžet sudova (vidi paragraf 23 iznad)
B. Kvalitet pravosudnog sisema i njegova procjena; kvantitativni statistički podaci; procedura monitoringa
B.1. Kvalitet pravosudnog sistema zavisi kako od kvaliteta infrastrukture, koji može biti mjeren kriterijumima sličnim onima koji se primjenjuju na druge javne službe, tako i od sposobnosti pravnih profesionalaca (sudija, ali i advokata, tužilaca i sudskih službenika); čiji je rad jedino moguće procijeniti u odnosu na referentne tačke u pravu i sudskoj ili profesionalnoj praksi i deontologiji (vidi paragraf 31 iznad).
B.2. Neophodno je procijeniti kvalitet pravosudne aktivnosti, sa osvrtom i na socijalnu i ekonomsku efikasnost, putem kriterijuma koji su ponekad slični onim primijenjenim na druge javne službe (vidi paragrafe 32 i 33 iznad).
B.3. Procjenu aktivnosti sudskog sistema u cjelini ili svakog pojedinačnog suda ili lokalne grupe sudova, ne treba poistovjećivati sa procjenom profesionalne sposobnosti svakog pojedinačnog sudije, koja ima drugu svrhu. Slična argumentacija se može primijeniti i na aktivnosti ostalih pravnih profesionalaca uključenih u funkcionisanje sudskog sistem (vidi paragrafe 33 i 34 iznad).
B.4. Preklapanje između procjene kvaliteta pravosudnog sistema i profesionalne evaluacije rada sudija takođe treba izbjeći prilikom izrade sistema sudske statistike; naročito je neprikladno korišćenje stepena preinačenja kao jedinog ili čak nužno važnog pokazatelja u procjeni kvaliteta sudijske aktivnosti; isto važi i za druge sisteme u kojima je djelimična procjena, putem sistema drugačijih od onog koji uzima u obzir stopu preinačenja, moguća u pogledu pojedinačne sudijske odluke. (vidi paragrafe 35-37 iznad).
B.5. Iako trenutno ne postoje opšteprihvaćeni kriterijumi o tome kakve podatke treba prikupiti, cilj prikupljanja podataka treba da bude procjena pravosuđa u širem kontekstu, tj. u interakciji pravosuđa sa ostalim promjenljivim veličinama (sudije i advokati, pravosuđe i policija, sudska praksa i zakonska regulativa, itd.), jer većina nedostataka pravosudnog sistema potiče od nedostaka koordinacije između više aktera (vidi paragraf 39 iznad).
B.6. Takođe je izuzetno značajno podvući, u procesu prikupljanja podataka, interakciju između kvaliteta pravosuđa i prisustva odgovarajuće infrastrukture i pomoćnog osoblja (vidi paragrafe 31 i 39 iznad).
B.7. Štaviše, „kavlitet“ pravosuđa ne treba shvatiti kao sinonim za prostu „produktivnost“ pravosudnog sistema; kvalitativni pristup bi umjesto toga trebao da se fokusira na sposobnost sistema da zadovolji potražnju za pravnom zaštitom u skladu sa opštim ciljevima pravnog sistema, čiji je samo jedan elemenat brzina postupka (vidi paragrafe 38-42 iznad).
B.8. Indikatori kvaliteta bi trebali biti utvrđeni širokim konsenzusom među pravnim profesionalcima (vidi paragraf 43 iznad).
B.9. Prikupljanje podataka i monitoring treba vršiti redovno, a procedure koje obavlja nezavisno tijelo treba da omoguće brzo prilagođavanje organizacione strukture sudova promjenama u broju neriješenih predmeta (vidi paragrafe 46-48).
B.10. U cilju usaglašavanja ostvarenja ove potrebe sa garancijama nezavisnosti pravosuđa, nezavisan organ pomenut u paragrafima 37 i 45 Mišljenja br. 1 (2001) treba da bude nadležan za odabir i prikupljanje podataka o „kvalitetu“, utvrđivanje procedure za prikupljanje podataka, evaluaciju rezultata, njihovo objavljivanje u vidu povratne reakcije, kao i monitoring i naknadne procedure. Države treba da obezbijede da te aktivnosti ostanu u javnoj sferi kako bi očuvali određene strateške interese povezane sa obradom podataka koji se tiču pravosuđa (vidi paragrafe 43-48 iznad).
C. Broj neriješenih predmeta i upravljanje predmetima
Opšta razmatranja
C.1. Preporuke sadržane u Preporuci br. R (87) 18 koje se odnose na smanjenje obima rada sudova treba da budu primijenjene.
C.2. Države treba da obezbijede odgovarajuće resurse krivičnim i građanskim sudovima, a sudije (čak i tamo gdje nemaju direktnu administrativnu ulogu) treba da budu konsultovane i da utiču na donošenje osnovnih odluka o obliku savremenog pravosuđa i prioritetima s tim u vezi (vidi paragrafe 52-55 iznad).
C.3. Sudije treba da podstiču sporazumo rješavanje spora (bilo da je postignuto od strane strana u sporu ili putem medijacije) budući da sporazumno poravnanje ima poseban kvalitet, koji se ogleda u afirmaciji slobode izbora i sporazuma, nasuprot sudski nametnutom rješenju (vidi paragraf 50 iznad i odjeljak D ispod).
C.4. Uopšteno govoreći poželjno je da, u zemljama čiji ustavni aranžmani to dozvoljavaju, postoji određeni stepen fleksibilnosti koji omogućava sudijama i/ili njihovim predmetima da budu relativno lako premješteni iz jednog suda u drugi, makar privremeno i pod uslovom njihovog pristanka, u cilju rješavanja pitanja promjenjivog obima posla. Pri razmatranju mogućnosti zatvaranja pojedinih sudova, uvjek treba uzeti u obzir pravo građana na jednostavan pristup sudu (vidi paragrafe 57-60 iznad).
C.5. Potrebno je omogućiti lakše angažovanje sudije pojedinca kada je riječ o odlučivanju o krivici ili nevinosti pod uslovima navedenim u paragrafima 61-64 iznad. CCJE takođe smatra da zemlje treba da podstaknu obuku i profesionalno usavršavanje u cilju punog angažovanja sudije pojedinca u prvostepenom postupku, kad god je to moguće postići u skladu sa iskustvom i sposobnostima raspoloživih sudija i prirodom postupka o kome je riječ (vidi paragrafe 61-64 iznad).
C.6. Sudije treba da imaju jednog ili više ličnih asistenata sa dobrim kvalifikacijama u oblasti prava kojima mogu delegirati određene aktivnosti (vidi paragraf 65 iznad).
C.7. Aktivnosti izvan sudijske funkcije navedene u Preporuci br. R (86) 12 treba da budu povjerene organima i pojedincima koji ne vrše sudijsku funkciju. Takođe treba posvetiti pažnju rizicima koji se nužno javljaju kada je sudijama dozvoljeno da se bave drugim privatnim poslom, koji može uticati na na njihovu javnu funkciju. Sudije ne treba da budu odvraćane od učešća u radu određenih komisija i drugih vansudskih organa, ali oni treba da budu veoma oprezni prije nego što prihvate da sude u predmetima u kojima treba donijeti suštinski izvanpravnu presudu (vidi paragrafe 66.69).
C.8. U krivičnim stvarima, pravilno je stanovište da pravna pomoć i besplatno pravno zastupanje treba da budu dostupni bez procjene osnovanosti tvrdnje optuženog. CCJE preporučuje dalje istraživanje o razlikama između prirode i ozbiljnosti slučajeva za koje su takva pomoć ili zastupanje dostupni u različitim zemljama. Kada je riječ o građanskim predmetim, potrebno je uvesti odgovarajuće sisteme kontrole koji bi omogućili prethodnu procjenu osnovanosti odštetnih zahtjeva (vidi paragraf 70 iznad).
C.9. U svim aspektima upravljanja predmetima, komparativno istraživanje iskustava drugih zemalja nudi vrijedna saznanja o konkretnim proceduralnim mjerama koje mogu biti uvedene, od kojih je jedan broj detaljnije razmotren u tekstu iznad.
Krivični predmeti
C.10. Potrebno je podstaći dodatna istraživanja u pojedinim državama koje trenutno nemaju nijedan od sistema u kojima važi diskreciono pravo u vezi pokretanja optužnice ili njima ekvivalentnih sistema, u cilju primjene Preporuke br, R (87) 18 (vidi paragrafe 73-77 iznad).
C.11. Sve zemlje treba da razmotre da li sistem smanjivanja kazne u zamjenu za priznavanje krivice može nepovoljno uticati na njihovo krivično pravosuđe. Svako takvo priznavanje mora biti učinjeno na sudu i pred sudijom. Advokati treba da imaju profesionalnu obavezu da obezbijede da priznanje krivice bude učinjeno svojevoljno i sa namjerom da se priznaju svi elementi krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret (vidi paragrafe 79-89 iznad).
Građanski predmeti
C.12. U cilju ispunjavanja svojih obaveza prema članu 6 ECHR da osiguraju „pravično i javno suđenje u razumnom roku“, države treba da obezbijede adekvatne resurse, dok sudovi treba da vode pojedinačne predmete na način koji je pravičan i ravnopravan u odnosu na strane u sporu i koji uzima u obzir interese ostalih stranaka i javnosti u cjelini; ovo podrazumijeva vođenje postupka na način koji će omogućiti stranama u konkretnom sporu da dobiju pravnu zaštitu uz troškove koji su srazmjerni pitanjima i novčanom iznosu koji su predmet razmatranja, kao i resursima suda, i koji će omogućiti drugim stranama da dobiju pravičan dio sudskog vremena za sopstvene sporove (vidi paragrafe 103-104 iznad).
C.13. Ključ za proporcionalno vođenje postupka leži u aktivnom upravljanju predmetima od strane sudija, čiji su glavni principi navedeni u Preporuci br. R (84) 5. Najvažnije je da sudije od početka i cijelim tokom postupka kontrolišu vremenski raspored i trajanje postupka, da čvrsto utvrde datume i imaju ovlašćenje da odbiju zahtjev za odlaganje, čak i ako to zatraže obje strane u postupku (vidi paragrafe 90-102 iznad).
C.14. Strane u sporu treba da budu u obavezi da definišu svoju argumentaciju i dokaze i da se o njima izjasne u ranoj fazi, dok sudije treba da imaju nadležnost, kako u prvom stepenu tako i u žalbenom postupku, da zanemare izmjene i/ili nove materijale nakon te faze (vidi paragrafe 122-125 iznad).
C.15. Države treba da uvedu (a) efikasne zaštitne mjere, (b) sažete, pojednostavljene i/ili skraćene postupke i (c) postupke za rano utvrđivanje preliminarnih pitanja (uključujući i pitanja sudske nadležnosti) kao i za ubrzano rješavanje svih žalbi u pogledu tih preliminarnih pitanja (vidi paragrafe 111-113 iznad).
C.16. Sudske presude treba da budu izvršne bez odlaganja, bez obzira na žalbu, pod uslovom da postoji garancija, kojom se, kada je to potrebno, štiti strana koja je izgubila spor u slučaju usvajanja žalbe (vidi paragrafe 129-130 iznad).
C.17. Zemlje treba da razmotre mogućnost uvođenja u svoje sisteme kontrola neosnovanih žalbi, kako bi obezbijedili da brzo riješavanje osnovanih žalbi ne bude ugroženo (vidi paragraf 138 iznad).
D. Alternativno rješavanje sporova
D.1. Neophodno je podstaći razvoj mehanizama alternativnog rješavanja sporova i unaprijediti svijest javnosti o njihovom postojanju, načinu na koji funkcionišu i njihovim troškovima (vidi paragraf 141 iznad).
D.2. Pravna pomoć treba da bude dostupna kod alternativnog rješavanja sporova isto kao i kod standardnih sudskih postupaka; i sredstva opredijeljena za pravnu pomoć i svi ostali javni rashodi namijenjeni pružanju podrške alternativnom rješavanju sporova treba da budu objedinjeni u poseban budžet, tako da troškovi s tim u vezi ne idu na teret operativnog budžeta sudova (vidi paragraf 142 iznad).
D.3. Iako, za razliku od alternativnog rješavanja građanskih sporova, medijacija u krivičnim stvarima ne donosi korist u smislu smanjenja trenutnog obima posla u sudskom sistemu, ona može imati preventivana efekat u odnosu na buduća krivična djela; budući da se Preporuka br. R (99) 19 usredsređuje isključivo na „medijaciju“ između optuženog i oštećenog postoji potreba za daljim istraživanjem šireg koncepta „restorativne pravde“, tj. postupka koji dozvoljava odstupanje od uobičajenog krivičnog procesa prije početka samog postupka (ubrzo nakon hapšenja), nakon što je postupak počeo u sklopu procesa izricanja presude ili čak nakon izvršenja kazne; s obzirom da mehanizmi restorativne pravde zahtijevaju pažljiviju implementaciju od alternativnog rješavanja građanskih sporova, jer je dovođenje oštećenih i prestupnika u kontakt mnogo osjetljiviji proces od povezivanja dvije suprotstavljene strane u građanskom postupku, uspjeh ovog koncepta dijelom zavisi od promjene u poslovnoj kulturi krivično-pravnih profesionalaca koji su navikli na redovna suđenja i standardne pravosudne modele. (vidi paragrafe 146-149).
D.4. Prihvatanje medijacije, u građanskom i upravnom postupku, može biti odluka strana u postupku ili, alternativno, sudiji treba da bude data mogućnost da preporuči stranama da spor iznesu pred medijatora; stranama treba dati mogućnost da odbiju medijaciju; to odbijanje ne bi trebalo da naruši pravo strane da njegov/njen slučaj bude riješen vidi paragrafe (150-152 iznad).
D.5. Kada je riječ o ulozi sudije u krivičnoj medijaciji, ako je slučaj sreknut sa normalnog toka krivičnog postupka koji je prvobitno pokrenut, treba da postoji nalog sudije kojim se to skretanje nalaže; svih mehanizmi restorativne pravde (ili, ako je moguće, samo oni koji predstavljaju više od prostih upozorenja bez pravne snage) treba da budu formalizovani u vidu sudskog odobrenja (vidi paragrafe 151-152 iznad).
D.6. Informacije iznesene tokom postupaka medijacije u građanskim i administrativnim sporovima treba da budu povjerljive; njihova povjerljivost može biti ukinuta u slučaju sporazuma među stranama; Otvoreno je pitanje da li i u kojoj mjeri sudija može uzeti u obzir odbijanje medijacije ili sporazumnog rješavanja spora prilikom izdavanja naloga koji se odnose na sudske troškove (vidi paragrafe 154-156 iznad).
D.7. Povjerljivost bi takođe trebala da se primjenjuje na alternativno rješavanje sporova u krivičnim stvarima, naročito u zemjlama u kojima je pokretanje krivičnog postupka obavezno. Ovo pokreće pitanje kakve treba da budu posljedice priznanja drugih djela od strane počinioca ili osoba koje ne učestvuju u procesu medijacije (vidi paragraf 157 iznad).
D.8. Kako u krivičnim ako i u građansko-upravnim stvarima, mehanizmi za alternativno rješavanje sporova treba da budu tijesno povezani sa sudskim sistemom; odgovarajuće zakonske odredbe i sudska praksa treba da ovlaste sudiju da naloži stranama da se obrate stručnom medijatoru imenovanom od strane suda, koji posjeduje odgovarajuće vještine i kvalifikacije, kao i nepristrasnost i nezavisnost neophodnu za takvu javnu funkciju (vidi paragrafe 157-159 i 161 iznad).
D.9. Sudije i same mogu vršiti funkciju medijatora, budući da to omogućava da se sudijska ekspertiza stavi u funkciju javnosti; od presudnog je značaja, međutim, da njihova nepristrasnost bude očuvana, posebno tako što će im biti omogućeno da ovu funkciju vrše u svim sporovima osim u onima u kojima treba da vode sudski postupak ili donesu odluku (vidi paragraf 161 iznad).
D.10. Poravnanje postugnuto alternativnim rješavanjem spora treba da podliježe potvrdi od strane sudije, naročito u slučajevima kada je potrebno razmotriri mjere izvršenja; u tom slučaju sudija mora imati značajne nadležnosti, naročito kada je riječ o poštovanju principa jednakosti među stranama, validnosti njihovog pristanka na mjere predviđene sporazumom i poštovanje prava i javnog poretka; što se tiče pojedinih aspekata krivične medijacije, potrebne su dodatne garancije (vidi paragrafe 162-164 iznad).
DODATAK
Spisak tekstova i instrumenata Savjeta Evrope citiranih u ovom Mišljenju
Mišljenje br. 1 (2001) Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE) o standardima koji se tiču nezavisnosti i nesmjenjivosti sudija.
Mišljenje br. 2 (2001) Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE) o finansiranju i upravljanju sudovima sa osvrtom na efikasnost pravosuđa i član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima
Mišljenje br. 3 (2002) Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE) o principima i pravilima profesionalnog ponašanja sudija, naročito etici, neprikladnom ponašanju i nepristrasnosti.
Rezolucija (78) 8 o pravnoj pomoći i savjetu.

Preporuka br. R (84) 5 Komiteta ministara državama članicama o principima građanskog postupka čiji je cilj da unaprijede funkcionisanje pravosuđa.

Preporuka br. R (86) 12 Komiteta ministara državama članicama o mjerama za sprječavanje i smanjenje prekomjernog obima posla u sudovima.
Preporuka br. R (94) 12 Komiteta ministara državama članicama o nezavisnosti, efikasnosti i ulozi sudija.
Preporuka br. R (87) 18 Komiteta ministara državama članicama o pojednostavljenju krivičnog pravosuđa.
Preporuka br. R (95) 12 Komiteta ministara državama članicama o upravljanju u krivičnom pravosuđu.
Preporuka br. R (98) 1 Komiteta ministara državama članicama o medijaciji u porodičnim sporovima.
Preporuka br.R (99) 19 Komiteta ministara državama članicama o medijaciji u krivičnim stvarima.
Preporuka Rec (2001) 9 Komiteta ministara državama članicama o alternativama sudskog procesa između administrativnih vlasti i privatnih lica.
Preporuka Rec (2002) 10 Komiteta ministara državama članicama o medijaciji u građanskim stvarima.

1 Rezolucija (78) 8 o pravnoj pomoći i savjetu.
2
Preporuka br. R (84) 5 Komiteta ministara državama članicama o principima građanskog postupka čiji je cilj da unaprijede funkcionisanje pravosuđa.
3
Vidi odjeljak C, dopis b.
4
Pitanje broja neriješenih predmeta i upravljanje predmetima su razmatrani u okviru Prve evropske konferencije sudija (vidi paragraf 8 iznad).
5
Preporuka br. R (86) 12 Komiteta ministara državama članicama o mjerama za sprječavanje i smanjenje prekomjernog obima posla u sudovima. Ona pokriva sljedeće teme: (a) procedure izmirenja (ili, da upotrijebimo savremeniji termin „medijacije“), uključujući i obavezu advokata da promovišu izmirenje; (b) druge vansudske procedure za rješavanje spora, uključujući arbitražu (i, iako se izričito ne spominje, ombudsmana); (c) uloga sudije u promovisanju sporazumnog rješavanja spora; (d) oslobađanje sudija od zadataka koji ne pripadaju sudijskoj funkciji; (e) suđenje jednog sudije u prvom stepenu (za razliku od suđenja u vijeću); (f) revizija stručnosti sudova, u cilju ravnopravne raspodjele obima posla; (g) procjena uticaja osiguranja (troškova) postupka, kako bi se utvrdilo da li ono ohrabruje podnošenje neosnovanih odštetnih zahtjeva.

Preporuka br. (94) 12 Komiteta ministara državama članicama je podsjetila države na njihovu dužnost da obezbijede adekvatne uslove rada za sudije uključujući „preduzimanje odgovarajućih mjera za dodjeljivanje zadataka koji su izvan sudijske funkcije drugim osobama“ u skladu sa prethodnom Preporukom.

6 Preporuka br. R (87) 18 Komiteta ministara državama članicama o pojednostavljenju krivičnog pravosuđa.

7 Preporuka br. R (95) 12 Komiteta ministara državama članicama o upravljanju krivičnim pravosuđem sadrži niz preporuka o načinu reagovanja na povećanje broja ili kompleksnosti predmeta, neželjena odlaganja, budžetska ograničenja i veća očekivanja javnosti i zaposlenih, u poglavljima (I) Postavljanje ciljeva, (II) Upravljanje obimom posla, (III) Upravljanje infrastrukturom, (IV) Upravljanje ljudskim resursima i (V) Upravljanje poslovima informisanja i komunikacije..
8
Vidi odjeljak D ovog Mišljenja.
9
Uporedi sa Mišljenjem CCJE br. 2 (2001) o finansiranju i upravljanju sudovima, paragrafi 12-13.
10
CCJE upućuje na svoje Mišljenje br. 3 (2002), u kome je razmotrio pitanje sudijske etike.
11
U vezi ovog posljednjeg, vidi paragraf 26 iznad.
12
Sličan problem se javlja u pogledu sporazuma (trenutno dozvoljenih u Velikoj Britaniji) o uslovom honoraru – odnosno sporazuma po kome podnosilac odštetnog zahtjeva isplaćuje advokatski honorar jedino ukoliko zahtjev bude prihvaćen, koji se tada naplaćuje od optuženog koji je izgubio spor uz bonus do 100% koji se isplaćuje advokatu podnosioca odštetnog zahjeva koji je dobio spor. Ovakvi sporazumi mogu biti korišćeni od strane siromašnih podnosilaca tužbenog zahtjeva da zabrinu optužene i da ih natjeraju na poravnanje, jer (i) podnosilac odštetnog zahtjeva i njegovi advokati nemaju interesa da se ugovori razuman honorar – već upravo suprotno; i (ii) osim ako podnosilac odštetnog zahtjeva ne obezbijedi osiguranje troškova postupka, mala je vjerovatnoća da će optuženi ukoliko dobije spor moći da naplati bilo kakve troškove od podnosioca odštetnog zahtjeva koji je izgubio spor. Sudovi u Engleskoj i Velsu su nedavno uveli čvršću kontrolu radi ograničavanja iznosa honorara koji može biti dogovoren u takvim sporazumima i propisivanja uslova pod kojima se ovi sporazumi mogu sklopiti.
13
Potrebno je razmotriti da li je ovo u skladu sa javnom prirodom tužilaštva u mnogim zemljama.

14
Obično do jedne trećine dužine trajanja kazne koja bi u protivnom bila izrečena.
15
Vidi Mišljenje CCJE br. 2 (2001).
16
Savjet Evrope je dao sljedeće Preporuke o alernativnom rješavanju sporova – Preporuka br. R (98) 1 Komiteta ministara državama članicama o medijaciji u porodičnim sporovima; - Preporuka br. (99) 19 Komiteta ministara državama članicama o medijaciji u krivičnim stvarima; - Preporuka Rec (2001) 9 Komiteta ministara državama članicama alternativama sudskog procesa između administrativnih vlasti i privatnih lica; - Preporuka Rec (2002) 10 Komiteta ministara državama članicama o medijaciji u građanskim stvarima.
17
Konferencija se uglavnom bavila alternativnim rješavanjem sporova u građanskim stvarima.
18
Paragraf 14 Dodatka Preporuci br. R (99) 19 jedino kaže da je „Učešće u medijaciji ne bi trebalo da bude korišćeno kao dokaz priznanja krivice u naknadnim pravnim postupcima“.

 
   

Strazbur, 25. novembar 2005.
CCJE (2005) Mišljenje Br. 7
Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE)
Mišljenje Konsultativnog vijeća evropskih sudija(CCJE) br. 7 (2005) upućeno Komitetu ministara o “pravosuđu i društvu”
CCJE usvojilo na svojoj 6. sjednici (Strazbur, 23.-25. novembra 2005.)
UVOD
1. Za 2005. godinu Konsultativno vijeće evropskih sudija je dobilo zadatak1 da pripremi mišljenje o “Sudstvu i društvu" za Komitet ministara Savjeta Evrope.
2. U tom smislu, CCJE je razmotrilo sljedeće tačke koje se pojavljuju u Okvirnom globalnom akcionom planu u Evropi:
q odnosi sa javnošću, obrazovna uloga sudova o demokratiji (vidjeti tačku V b Akcionog plana),
q odnosi sa svim učesnicima u sudskom procesu (vidjeti tačku V c Akcionog plana);
q pristupačnost, jednostavnost i jasnoća jezika, koji se koristi u sudu u toku sudskog procesa i donošenja presuda ( vidjeti tačku V d Akcionog plana).
3. Priprema se sprovodi na osnovu:
- razmatranja pravne tekovine Savjeta Evrope kao i rezultata 5. sjednice Predsjednika Evropskih vrhovnih sudova održane na temu “Vrhovni sud: javnost, prisutnost i transparentnost” (Ljubljana, 6.-8. oktobra 1999.), Konferencije predsjednika udruženja sudija na temu “Sudstvo i društvo” (Viljnus, 13.-14. decembra 1999.) i Evropske ministarske konferencije na temu Politika masovnih medija (Kiev, Ukrajina, 10.-11. marta 2005.);
-odgovora delegacija na upitnik (sa objašnjenjima), koje je pripremio zamjenik predsjedavajućeg CCJE i predao na plenarnoj sjednici CCJE održanoj u Strazburu 22.-24. novembra 2004.;
- izvještaja pripremljenog od strane stručnjaka CCJE iz ove oblasti, g. Erik Kotie (Švajcarska);
- doprinosa učesnika na 2. Evropskoj konferenciji sudija na temu "Sudstvo i mediji", koju je organizovao Savjet Evrope u okviru poljskog predsjedavanja Komitetom ministara, a na inicijativu CCJE u saradnji sa Poljskim nacionalnim savjetom sudija i uz podršku Poljskog ministarstva pravde (Krakov, Poljska, 25.-26. april 2005.)2;
- okvirno mišljenje koje je pripremila radna grupa CCJE (CCJE-GT) 2005.
4. Prilikom pripreme ovog Mišljenja, CCJE takođe uzima u obzir “Varšavsku deklaraciju”, donijetu na Trećem samitu predsjednika država i vlade Savjeta Evrope održanom u Varšavi 16.-17. maja 2005. i tom prilikom je ovaj samit ponovo potvrdio svoju posvećenost “jačanju vladavine prava na cijelom kontinentu, koristeći se kapacitetom Savjeta Evrope da definiše standarde”. U okviru ovoga, predsjednici država i vlada su naglasili “ulogu nezavisnog i efikasnog sudstva u državama članicama”.
5. Ovo mišljenje se tiče (A) odnosa sudova i javnosti, uz poseban osvrt na ulogu sudova u demokratiji, (B) odnosa sudova prema onima koji su uključeni u sudski proces, (C) odnose sudova sa medijima , i (D) pristupačnosti, jednostavnosti i jasnoće jezika koji se koristi u sudovima u toku sudskih procesa i donošenja presuda.
A. ODNOSI SUDOVA SA JAVNOŠĆU UZ POSEBAN OSVRT NA ULOGU SUDOVA U DEMOKRATIJI
6. Razvoj demokratije u evropskim državama znači da građani treba do dobijaju odgovarajuće informacije o organizaciji javnih ustanova i o uslovima pod kojima se zakoni pišu. Štaviše, upravo je za građane važno da znaju na koji način sudske institicuje funkcionišu.
7. Sudstvo je bitna komponenta demokratskih društava. Ono teži da razriješi sporove između strana i da svojim odlukama zadovolji obje svoje uloge “normativnu” I “edukativnu”, pružajući građanima relevantne smjernice, informacije i uvjeravajući ih u zakon i njegovu praktičnu primjenu. 3

8. Šira javnost gleda na sudove kao na forum za ustanovljenje zakonskih prava i obaveza i razrješenje sporova u vezi sa tim; šira javnost poštuje i ima povjerenje u kapacitet sudova da ispune svoju funkciju. 4 Međutim, razumijevanje uloge sudstva u demokratijama – a naročito razumijevanje sudijske dužnosti da primjenjuje zakon na pravičan i nepristrasan način, bez obzira na eventualne društvene ili političke pristiske – značajno varira od države do države i društveno-ekonomskog poretka u Evropi. Nivoi povjerenja u sudske postupke nijesu shodno tome jednaki 5. Adekvatne informacije o funkcijama sudstva i njegove uloge, potpuno nezavisne od ostalih državnih struktura moći, mogu, dakle, na efikasan način doprinositi boljem razumijevanju sudova kao temelja demokratskih ustavnih sistema, kao i ograničenost njihovih funkcija.

9. Iskustva većine građana sa njihovim sudskim sistemima su ograničena na njihovo učešće u ulozi parničara, svjedoka ili porotnika. Uloga medija je bitna u prenošenju informacija javnosti o ulozi i aktivnostima sudova (vidi tačku C u daljem tekstu); ali sem komunikacije putem medija, na diskusijama koje su pri CCJE vodile naglašena je važnost kreiranja direktnih odnosa između sudova i šire javnosti. Za integraciju sudstva u društvo potrebno je da se sudski sistem sam otvori i nauči kako da sebe populariše. Ideja ne podrazumijeva pretvaranje sudova u medijski cirkus, već da doprinese transparentnosti sudskog procesa. Kao što je svima znano, potpuna transparentnost nije moguća, pogotovu kad se radi o potrebi da se zaštiti efikasnost istraga i interesa uključenih lica, ali razumijevanje načina na koji sudski sistem funkcioniše je nedvosmisleno od edukativne vrijednosti i trebalo bi ojačati povjerenje javnosti u funkcionisanje sudova.
10. Prvi način da se sudske institucije učine dostupnijim jeste uvođenje opštih mjera za informisanje javnosti o sudskim aktivnostima.
11.U vezi sa ovim, CCJE će se pozvati na svoje preporuke u Mišljenju br. 6 (2004) koje se tiče edukativnog rada sudova i potrebe da se organizuju posjete učenika i studenata ili neke druge grupe zainteresovane za sudske aktivnosti. Ovo ne mijenja činjenicu da je takođe i dužnost države da svakome dok je još u školi ili na univerzitetu obezbijedi građanska uputstva u kojima je značajna pažnja data sudskom sistemu.

12. Ovaj vid komunikacije je efikasniji ako su oni koji rade u tom sistemu direktno uključeni. Relevantni školski i univerzitetski obrazovni programi (ne samo za pravne fakultete) treba da sadrže i opis sudskog sistema (uključujući prisustvo sudija na časovima), posjete sudovima, i aktivnu nastavu o sudskim procesima (prisustvovanje saslušanjima, itd.)6. Sudovi i udruženja sudija mogu u tom smislu da sarađuju sa školama, univerzitetima i drugim obrazovnim ustanovama, čime bi se specifično mišljenje sudije dalo na uvid obrazovnim programima i na javnim debatama.

13. CCJE je već izjavila u opštim navodima da sudovi sami treba da učestvuju u širenju informacija koje se tiču pristupa pravdi (putem periodičnih izvještaja, štampanih vodiča namijenjenih građanima, internet-a, informativnih punktova, itd.); CCJE je već dalo preporuku za razvoj edukativnih programa sa ciljem pružanja specifičnih informacija (npr., tip dostupnih procesa; prosječna dužina trajanja procesa u raznim sudovima; sudski troškovi; alternativna sredstva za rješavanje sporova na raspolaganju strankama; značajne sudske presude) (vidi stavove 12-15 Mišljenja br. 6 (2004) CCJE).

14. Sudovi treba da učestvuju u opštim sistemskim programima organizovanim od strane državnih insitucija (Ministarstava pravde i obrazovanja , univerziteta). Ali, prema mišljenju CCJE, sudovi takođe treba da pokrenu sopstvene inicijative u tom smislu.
15. Dok su odnosi sa individualnim korisnicima pravde tradicionalno u nadležnosti sudova, čak iako i na neorganizovan način, sudovi nijesu u prošlosti bili voljni da imaju direktan kontakt sa opštom javnošću, koja nije bila uključena u sudske procese. Publicitet saslušanja u smislu člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima (ECHR) je tradicionalno posmatran kao jedini kontakt između sudova i opšte javnosti, čime su nas mediji bili jedini sagovornici sudova. Ovakav stav se ubrzano mijenja. Dužnost nepristrasnosti i diskrecije sudija se danas ne trebaju posmatrati kao prepreka za sudove da aktivno učestvuju u informisanju javnosti, pošto je ova uloga stvaran garant sudske nezavisnosti. CCJE smatra da države članice treba da podstiču sudstva da preuzmu ovakvu jednu aktivnu ulogu širenjem i unaprijeđenjem svoje “uloge u edukaciji" kako je to navedeno u stavovima 9-12 u prethodnom tekstu. Uloga sudova više nije ograničena na donošenje presuda, već oni moraju djelovati kao “komunikatori” i “facilitatori”. CCJE smatra da pošto su sudovi saglasni da učestvuju u edukativnim programima kad ih pozovu, sada je potrebno da sudovi postanu i promoteri ovakvih programa.
16. CCJE je razmotrila direktne inicijative sudova u pogledu njihovog odnosa sa javnošću, nezavisno od medija i/ili aktivnosti za koje su odgovorne druge institucije. Razmotrene su i predložene sljedeće mjere:
- formiranje punktova u okviru sudova koji će služiti kao recepcija i za pružanje usluga informisanja;
- distribucija stampanih materijala, otvaranje internet sajtova za čiji sadržaj su odgovorni sudovi;
- organizacija kalendara obrazovnih aktivnosti i/ili redovnih sastanaka posebno otvorenih za građane, organizacije od javnog interesa, ili redovnih sastanaka otvorenih posebno za građane, organizacije od javnog interesa, donosioce odluka, studente ("programi aktivnog informisanja").
17. CCJE je održao poseban sastanak posvećen ovim “programima aktivnog informisanja”. CCJE zapaža s posebnim interesovanjem da u nekim državama sudovi organizuju, često uz pomoć drugih socijalnih aktera, edukativne inicijative koje okupljaju nastavnike, učenike, roditelje, pravnike, lidere u zajednici i medije u sudovima da zajedno sa sudijama učestvuju u sudskom sistemu. Takvi programi obično uključuju profesionalce uz obezbijeđena sredstva i pomažu razvijanje mreže za profesionalnu obuku nastavnika.
18. Neke aktivnosti su skrojene prema pojedincima, koji zbog svojih društveno ekonomskih i kulturnih uslova nijesu potpuno upoznati sa svojim pravima i obavezama i ne primjenjuju svoja prava ili, što je još gore, dolaze u situaciju da se protiv njih vodi sudski postupak zato što ne ispunjavaju svoje obaveze. Imidž sudstva kod socijalnih grupa sa najvećim potrebama se dakle kreira kroz programe koji su tijesno vezani za programe "pristupa pravdi", uključujući i pružanje pravne pomoći, usluge informisanja javnosti, besplatne pravne savjete, direktan pristup sudijama u vezi sa manjim žalbama, itd. (vidi tačku A Mišljenja br. 6 (2004) CCJE).
19. CCJE predlaže generalnu podršku Evropskih sudova i država “programima za javnost” kako je u prethodnom rečeno, na nacionalnom i međunarodnom nivou; oni moraju postati opšta praksa. CCJE smatra da ovi programi prevazilaze opšte informacije koje se pružaju javnosti. Njihov cilj je da se formira ispravna percepcija uloge sudije u drustvu. U tom kontekstu, CCJE smatra da, pošto Ministarstva pravde i obrazovanja treba da obezbijede opšte informacije o funkcionisanju sudstva i da definišu školske i studijske programe – sudovi, pak, u skladu sa principima sudske nezavisnosti treba da budu prepoznati kao pravo mjesto gdje treba da se ustanove "programi aktivnog informisanja" i da pokreću redovne inicijative u koje spadaju ispitivanja javnog mnijenja, osnivanje fokus grupa, zapošljavanje advokata i naučnih radnika u javne forume, itd. U stvari, ovakvi programi imaju za cilj bolje razumijevanje i veće povjerenje društva u sudski sistem i u širem smislu gledano, jačanje sudske nezavisnosti.
20. Prema mišljenju CCJE, da bi se gore pomenuti programi razvili, sudije treba da dobiju šansu da prođu kroz posebnu obuku o odnosima sa javnošću. Sudovi takođe imaju priliku da zaposle kadrove koji će biti konretno zaduženi za održavanje veza sa obrazovnim institucijama (kancelarije za odnose sa javnošću, kao što je već rečeno mogle bi takođe biti zadužene za to).
21. CCJE smatra da uloga koordinatora različitih lokalnih inicijativa, kao i promocije "programa aktivnog informisanja" na nacionalnom nivou, treba da bude dodijeljena nezavisnom tijelu kao što je rečeno u stavovima 37 i 45 Mišljenja br. 1 (2001). Ovo nezavisno tijelo takođe može, uključivanjem profesionalaca sa obezbijeđenim sredstvima, zadovoljiti potrebe za sofisticiranijim informacijama donosioca odluka, naučnih radnika, grupa od javnog interesa.
22. CCJE je već izvijestilo o potrebi za odgovarajućim sredstvima za sudske aktivnosti, koje neće biti zavisne od političkih fluktuacija, i da sudska tijela treba da budu uključena u odluke koje se tiču budžetskih alokacija od strane zakonodavnih tijela, npr. preko uloge koordinatora gore pomenutog nezavisnog tijela (vidi Mišljenje br. 2 (2001), stavovi 5, 10 i 11). CCJE predlaze da se adekvatno finansiranje obezbijedi za objašnjavanje aktivnosti i postizanje transparentnosti sudskog sistema i principa pravde u društvu od strane samih sudova, shodno principima navedenim u Mišljenju br. 2 (2001). Troškove "programa aktivnog informisanja" bi trebalo pokrivati iz posebne budžetske stavke, a ne iz redovnih budžeta sudova.
23. Rasprave unutar CCJE su pokazale da se slični principi, poput onih formulisanih za sudije, mogu primijeniti i na javne tužioce, kako bi se efikasno formirala ispravna percepcija javnosti o pravosuđu. Imajući na umu pravnu tekovinu Savjeta Evrope koja se odnosi na javne tužioce7, reklo bi se da je za CCJE važno da javni tužioci, s obzirom na sudske procese pod njihovom jurisdikcijom, obezbijede protok informacija prema javnosti.

B. ODNOSI SUDOVA PREMA UČESNICIMA U SUDSKIM PROCESIMA

24. Slika koju javnost ima o sudskom sistemu se kreira pod uticajem medija, ali je i umnogome kreiraju impresije stečene od strane građana koji učestvuju u suđenjima kao strane u procesu, porotnici ili svjedoci.

25. Ove impresije će biti negativne ako sudski sistem, preko svojih aktera (sudija, javnih tužioca, sudskih službenika) na neki način odaje utisak pristrasnosti ili neefikasnosti. Negativne percepcije ove vrste će se lako proširiti.
26. CCJE se u prethodnim Mišljenjima (pogotovu u Mišljenjima br. 1 (2001), br. 3 (2002) i br. 6 (2004)) bavio potrebom sudija da zadrže (i suštinski i formalno) strogu nepristrasnost, a kad su sudovi u pitanju, potrebu da donesu ispravnu presudu u razumnom vremenskom roku. Ovo Mišljenje se bavi pitanjem izbjegavanja ili ispravljanja neznanja ili pogrešnog shvatanja sudskog sistema i njegovog djelovanja.
27. CCJE smatra da u cilju boljeg razumijevanja uloge sudstva, potrebno je uložiti napor da predstave koju javnost ima o pravnom sistemu što više oslikavaju napore koje sudije i sudski poslenici ulažu kako bi zadobili njihovo poštovanje i povjerenje u pogledu sposobnosti sudova da izvršavaju svoju funkciju. Ovaj napor će morati jasno da ukaže na granice onoga što sudski sistem može da obavlja.
28. Da bi poboljšali odnose sa javnošću, jedan broj pravosudnih sistema ili pojedinačnih sudova je uspostavio programe koji pomazu oblikovanju: (a) etičke obuke sudija, sudskog osoblja, pravnika, itd; (b) sudskih prostorija; (c) sudskih procesa.
a) etička obuka sudija, sudskog osoblja, pravnika, itd.
29. Neki programi obuke su namijenjeni da kreiraju sliku o sudovima, u svim aspektima njihovog ponašanja, da oni sve strane tretiraju na jednak način, tj. nepristrasno i bez diskriminacije po rasnoj, polnoj, religioznoj, etničkoj ili socijalnoj osnovi. Sudije i sudsko osoblje se obučavaju da prepoznaju situacije u kojima pojedinci mogu imati utisak da pristup jeste, ili je moguće da bude pristrasan i da takve situacije tretiraju na način kojim će pojačati povjerenje i poštovanje prema sudovima. Za pravnike se organizuju specijalne obuke o etici kako bi se spriječili da doprinesu, bilo namjerno ili nenamjerno, nepovjerenju u pravosudni sistem.
b) sudske prostorije
30. Neki programi se bave razlozima potencijalnog nepovjerenja u odnosu na sudove koji leže u njihovoj unutrašnjoj organizaciji. Na primjer, pomjeranje stolice javnog tužioca dalje od sudskog vijeća i njeno postavljanje na isti nivo sa odbranom će pojačati utisak jednakosti strana u postupku koji bi sud trebao da afirmiše. Slično, ukjanjanje svake vizuelne aluzije iz sudskih prostorija, na primjer, na neku konkretnu religiju ili važnu političku ličnost, može doprinijeti raspršivanju strahova od neopravdane pristrasnosti ili manjka nezavisnoti sudija. Dozvoliti okrivljenom da se pojavi u sudu bez lisica na rukama čak i kad je on ili ona pritvorena u očekivanju suđenja – osim u slučajevima kad postoji bezbjednosni rizik- i zamjena ograđenih prostora u sudnicama drugim bezbjednosnim mjerama može pomoći jasnijem utisku da je pretpostavka o nevinosti koju optuženi uživa efikasno garantovana od strane suda. Treba takođe pomenuti koristi, u smislu poboljšanja transparentnosti sudova, od postavljanja recepcije na kojoj korisnici pravosudnih usluga mogu dobiti informacije o toku sudskog procesa ili o napretku postignutom u konkretnom slučaju, koja pomaže korisnicama da obave formalnosti i ako raspored u zgradi to zahtijeva, da im omogući pratnju do kancelarije ili sudnice u koju su se zaputili.
c) Sudski procesi
31. Neke mjere su namijenjene ukidanju onih djelova procesa koji mogu biti uvredljivi (obavezujuće religiozne izjave u zakletvama, načinima obraćanja, itd.). Ostale su namijenje uvođenju procedura koje obezbjeđuju na primjer da, prije pojave na sudu, strane u sporu, porotnici ili svjedoci budu primani, pojedinačno ili u grupi, od strane sudskog osoblja koje im usmenim putem ili koristeći audivizuelni materijal, pripremljen u saradnji sa naučnicima iz oblasti društvenih nauka, opisuje kako bi trebalo da se ponašaju u sudnici. Cilj ovih prezentacije je da se razveju sve pogrešne predstave o onome što se u stvari dešava na sudovima.
32. CCJE podržava sve korake opisane u stavovima 29, 30 i 31 kojima se jača percepcija javnosti o nepristrasnosti sudija i omogućava sprovođenje pravde na pravilan način.
C. ODNOS SUDOVA I MEDIJA
33. Mediji imaju pristup pravosudnim informacijama i saslušanjima u skladu sa modalitetima i ograničenjima postavljenim nacionalnim zakonima (vidi, npr. Preporuku Rec(2003)13 o pružanju informacija preko medija u vezi sa krivičnim procesima). Profesionalci iz medija imaju punu slobodu da odluče koje će teme plasirati javnosti i na koji način će ih obrađivati. Ne treba ni na koji način sprječavati medije da kritikuju organizaciju ili funkcionisanje pravosudnog sistema. Pravosudni sistem treba da prihvati ulogu medija, koji kao objektivni posmatrači mogu ukazati na nedostatke i na konstruktivan način doprinijeti unaprijeđenju sudskih metoda i kvaliteta usluga koje oni pružaju korisnicima.
34. Sudije se iskazuju svoje mišljenje putem svojih presuda i ne treba da ih obrazlažu na pres konferencijama ili da daju javne izjave putem štampe o slučajevima iz njihove nadležnosti. Pa ipak, bilo bi korisno da kontakt između sudova i medija bude bolji:
i) da se poboljša razumijevanje njihovih pojedinačnih uloga;
ii) da se javnost informiše o prirodi, nadležnostima, ograničenjima i složenosti sudijskog rada;
iii) da se isprave moguće faktičke greške u izvještajima o određenim slučajevima.

35. Sudije treba da imaju nadozornu ulogu nad sudskim portparolima ili kadrovima zaduženim za komunikaciju za medijima.
36. CCJE bi se pozvala na zaključke 2. Evropske konferencije sudija (vidi stav 3 u prethodnom tekstu) u kojima je od Savjeta Evrope zatraženo da omogući održavanje redovnih sastanaka predstavnika pravosuđa i medija i da razmotre izradu nacrta Evropske deklaracije o odnosima između pravosuđa i medija u skladu sa Preporukom Rec(2003)13 o davanju informacija preko medija o procesuiranju krivičnih djela.
37. Države treba da podstiču razmjenu, konkretno putem organizovanja okruglih stolova o pravilima i praksama svake profesije kako bi se istakli i objasnili problemi sa kojima se suočavaju. CCJE smatra da bi Savjet Evrope mogao da uspostavlja i promoviše ovu vrstu kontakata na evropskom nivou, tako da se postigne veća konzistentnost u evropskim stavovima.
38. Škole žurnalistike bi trebalo da podstiču organizovanje kurseva o pravosudnim institucijama i procedurama.
39. CCJE smatra da bi svaka profesija (sudije i novinari) trebala da sačini pravilnik profesionalnog ponašanja prema predstavnicima drugih profesija i o izvjestavanju u sudskim slučajevima. Kao što pokazuje praksa država koje već imaju takve sisteme, pravosuđe bi utvrđivalo uslove pod kojima se izjave mogu davati medijima u vezi sa sudskim slučajevima, a novinari bi pripremali sopstvene smjernice o načinu izvještavanja o aktuelnim slučajevima, o objavljivanju imena (ili slika) osoba uključenih u sudski spor (stranke u sporu, žrtve, svjedoci, javni tužilac, sudija istražitelj, sudija koji vodi proces, itd.) i o izvještavanju o presudama u slučajevima koji privlače najveće interesovanje javnosti. U skladu sa Mišljenjem br. 3 (2002), stav 40, CCJE preporučuje da nacionalno sudstvo preduzme mjere u skladu sa ovim navodima.
40. CCJE preporučuje da se osnuje jedan efikasan mehanizam, koji bi imao oblik nezavisnog tijela, koje će se baviti problemima izazvanim medijskim prikazom nekog sudskog slučaja ili teškoćama nekog novinara da izvršava svoj informativni zadatak. Ovaj mehanizam bi davao opšte preporuke za sprječavanje ponovne pojave nekog od primijećenih problema.
41. Takođe je potrebno podsticati osnivanje recepcije sa informacionim servisom u sudu, ne samo, kako je u prethodnom rečeno, da poželimo dobrodošlicu građanima i da im pomognemo u dobijanju sudskih usluga, već i da pomognemo medijima da bolje razumiju rad pravosudnog sistema.
42. Ove usluge, koje bi sudije nadgledale, bi mogle da slijede sljedeće ciljeve:
- da saopštavaju sažete informacije o sudskim presudama medijima;
- da pružaju medijima faktičke informacije o sudskim presudama;
- da sarađuju sa medijima u vezi sa suđenjima u slučajevima od posebnog interesa za javnost.
- da pružaju faktička razjašnjenja ili ispravke u vezi sa slučajevima o kojima su mediji izvještavali (vidi takođe pargraf 34, ili u prethodnom tekstu). Sudska služba za prijem informacija ili portparol8 bi mogli da upozore medije na probleme i pravne teškoće koje su se javile u predmetnom slučaju, obezbijede logističku pomoć na suđenjima i organizuju odgovarajuće praktične aranžmane, naročito u pogledu zaštite ljudi koji imaju ulogu stranaka u sporu, porotnika ili svjedoka.
43. Sve informacije koje se pružaju medijima od strane sudova bi trebalo saopštavati na transparentan način i bez diskriminacije.
44. Pitanje da li TV kamere treba da budu dopuštene u sudnicama i za druge, a ne samo čisto proceduralne svrhe bilo je predmet širokih rasprava i na 2. Konferenciji evropskih sudija (vidi stav 3 u prethodnom tesktu) i na sastancima CCJE. Neki članovi CCJE su iskazali ozbiljne rezerve prema novim formama izloženosti rada sudova javnosti.
45. Javnost sudskih rasprava je jedna od fundamentalnih proceduralnih garancija u demokratskim društvima. Pošto međunarodni zakon i nacionalno zakonodavstvo pružaju mogućnost izuzetka kod principa da sudske procese treba sprovoditi javno, bitno je da ovi izuzeci budu ograničeni na one date u članu 6.1. ECHR.
46. Princip javnosti sudskog postupka podrazumijeva da građanima i profesionalcima iz medija treba da bude omogućen pristup sudnicama u kojima se obavlja suđenje, ali najnovija oprema za audiovizuelno izvještavanje daje predmetnom slučaju koliko širok uticaj da se time potpuno transformiše koncept javne rasprave. Ovo može predstavljati prednost u smislu podizanja svijesti građana o načinu vođenja sudskog postupka i poboljšanja imidža pravosudnog sistema, ali postoji i rizik da prisustvo TV kamera u sudnici ometa postupak i utiče na ponašanje učesnika u suđenju (sudija, tužioca, advokata, strana u sporu, svjedoka, itd.)
47. Tamo gdje se vrši televizijsko snimanje suđenja, treba koristiti fiksirane kamere, a predsjedavajućem sudiji treba omogućiti da postavlja uslove o načinu snimanja, kao i da u svakom trenutku može da prekine snimanje. Ove i sve druge neophodne mjere bi trebale da zaštite prava lica uključenih u postupak i da omoguće pravilno vođenje rasprave.
48. Treba takođe uzeti u obzir i mišljenje lica uključenih u sudskih proces, pogotovu u nekim određenim sudđenima u kojima se radi o privatnim stvarima.
49. S obzirom na naročito veliki uticaj televizijskog emitovanja i na rizik od podsicanja pretjerane radoznalosti CCJE podstiče medije da sami razviju svoja profesionalna pravila u cilju obezbjeđenja izbalansiranog izvještavanja o procesima koje snimaju, tako da njihovo izvještavanje bude objektivno.
50. Mogu postojati važni razlozi koji u određenim, jasno definisanim, slučajevima opravdavaju televizijsko snimanje sudskog pretresa, na primjer edukativne svrhe ili u cilju očuvanja video dokumentacije o suđenju od izuzetnog istorijskog značaja. U ovim slučajevima, CCJE naglašava potrebu da se zaštite lica uključena u postupak, naročito tako što će se osigurati da metode snimanja ne remete redovan tok suđenja.
51. Iako mediji igraju ključnu ulogu u obezbjeđivanju prava na informisanje javnosti i djeluju, prema riječima Evropskog suda za ljudska prava kao “čuvari demokratije“, oni ponekad mogu narušavati privatnost ličnosti, uništavajući im reputaciju i podrivajući pretpostvaku nevinosti, djela za koja pojedinci mogu legitimno tražiti obestećenjene na sudu. Potraga za senzacionalističkim pričama i konkurencija u medijima nosi rizik od pretjerivanja i pravljenja grešaka. Kod procesuiranja krivičnih djela, optuženi se ponekad javno opisuju ili pretpostavljaju od strane medija kao krivci za zločine prije nego što je sud utvrdio njihovu krivicu. U slučaju kasnije oslobađajuće presude, medijski izvještaji mogu nanijeti nenadoknadivu štetu njihovoj reputaciji koja neće biti izbrisana presudom.
52. Sudovi dakle, treba da vrše svoju dužnost u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava, da nađu balans između oprečnih vrijednosti zaštite ljudskog digniteta, privatnosti, reputacije i pretpostavke nevinosti, s jedne strane, i slobode informisanja, s druge strane.
53. Kao sto je navedeno u zaključcima 2. Evropske konferencije sudija (vidi stav 3 u prethodnom tekstu), krivično-pravni odgovori na kršenja prava ličnosti (kao što su ugled, dostojanstvo ili privatnost) treba da budu ograničeni na izuzetne slučajeve. Međutim, sudovi imaju dužnost da obezbijede da odšteta bude dodijeljena u građanskom postupku, uzimajući u obzir ne samo štetu nanešenu oštećenom već i ozbiljnost kršenja prava i obim objavljivanja predmetne informacije.

54. Sudovi treba da imaju pravo, da u slučajevima koji su striktno definisani, kako bi se izbjegla optužba za cenzuru, preduzmu hitne mjere kako bi odmah zaustavili najozbiljnija kršenja ličnih prava ljudi (kao sto su ugled, dostojanstvo ili privatnost) putem konfiskacije publikacija ili zabranom emitovanja.

55.U slučajevima kad su rad sudije ili suda dovedu u sumnju ili predmet napada od strane medija (političkih ili drugih socijalnih aktera putem medija) iz razloga vezanih za primjenu pravde, CCJE smatra da se, s obzirom na obavezanost sudija na suzdržanost, sudija mora uzdržati od reakcije putem istih kanala. Imajući na umu činjenicu da sudovi mogu ispraviti pogrešnu informaciju objavljenu u štampi, CCJE smatra da bi bilo poželjno da nacionalni pravosudni sistemi koriste lica ili organe (npr. Viši savjet pravosuđa ili sudske asocijacije) koji bi bili u stanju da ažurno i efikasno odgovore na takve izazove ili napade u odgovarajućim slučajevima.

D. PRISTUPAČNOST, JEDNOSTAVNOST I JASNOĆA JEZIKA KOJIM SE SLUŽE SUDOVI U TOKU SUDSKIH PROCESA I DONOŠENJA PRESUDA
56. Jezik koji se koristi u sudovima u toku postupaka i u presudama nije samo moćno oruđe kojim sudovi vrše svoju ulogu edukatora (vidi stav 6 iznad), već on za konkretne strane u postupku predstavlja očigledno i direktno, "sprovođenje zakona u praksi". Prema tome, poželjano je da se u sudovima govori pristupačnim, jednostavnim i jasnim jezikom. 10

57. CCJE primjećuje da u nekim Evropskim zemljama, sudije vjeruju da vrlo kratke presude jačaju autoritet sudske odluke; u nekim drugim zemljama sudije se osjećaju obaveznim ili ih na to zakon ili praksa obavezuju da naširoko napismeno obrazlažu sve aspekte svojih odluka.

58. Bez namjere da ulazi u detalje na ovu temu, koja je pod velikim uticajem nacionalnih pravnih stilova, CCJE smatra da je jednostavan i jasan jezik koristan jer zakon čini pristupačnijim i predvidljivijim za građane, uz pomoć pravnih stručnjaka gdje je to potrebno, kao što to predvidja sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava.

59. CCJE smatra da sudijski jezik treba da bude koncizan i jednostavan uz izbjegavanje, kad je to moguće, latinskih i drugih jezičkih formulacija nerazumljivih opštoj javnosti.11 Pravni koncepti i vladavina prava se mogu sasvim jednostavno objasniti citiranjem zakona ili sudskih praksi.

60. Jasnoća i konciznost, međutim, ne treba da budu krajnji cilj, pošto je takođe neophodno da sudije u svojim presudama sačuvaju preciznost i do kraja obrazlože svoj stav. Prema mišljenju CCJE, zakonodavstvo ili sudska praksa u pogledu obrazloženja presuda treba da budu takvi da obezbijede određenu stalnu formu obrazloženja, a da se i sudijama ostavi dovoljno diskrecionog prava da odluče da li da, gdje je to dozvoljeno, daju usmenu presudu (koja na zahtjev ili u slučaju potrebe se može transkribovana iz zapisnika) i/ili kratko napismeno obrazloženje presude (npr. u formi "attendu" stila usvojenog u nekim zemljama) ili da daju opširno pismeno obrazloženje presude, u svim slučajevima u kojima se nije moguće pozivati na ustanovljene precedente i/ili gdje činjenično stanje to zahtijeva. Pojednostavljene forme obrazloženja se mogu primijeniti na naredbe, sudske naloge, rješenja i druge odluke koje imaju proceduralnu vrijednost i ne tiču se suštinskih prava stranaka u sporu.

61. Važan aspekt pristupačnosti zakona, koji je zaštićen sudskim presudama, čini dostupnost sudskih presuda opštoj javnosti. 12 Imajući u vidu taj cilj, CCJE preporučuje da makar sudske odluke Vrhovnog suda ili neke druge važne presude budu besplatno dostupne preko internet sajtova, ili u štampanoj formi samo po cijeni reprodukcije; treba preduzeti odgovarajuće mjere kako bi se prilikom objavljivanja sudskih odluka zaštitila privatnost zainteresovanih lica, a pogotovu strana u sporu i svjedoka.

KRATAK PREGLED PREPORUKA I ZAKLJUČAKA
A. Odnosi sudova i javnosti uz poseban osvrt na ulogu sudova u demokratiji
A.1. Važna dužnost države je da svakome pruži, u okviru školskog ili univerzitetskog sistema, instrukcije iz oblasti građanskog obrazovanja u kojima je posebna pažnja posvećena pravosudnom sistemu (vidi stav 11 iznad).

A.2. Relevantni školski i univerzitetski obrazovni programi bi trebali da obuhvate i opis pravosudnog sistema, posjete sudovima i aktivno učenje pravosudnih procedura. Sudovi i asocijacije sudija mogu u tom smislu sarađivati sa školama, univerzitetima i drugim obrazovnim institucijama kako bi spečificno viđenje sudija bilo obuhvaćeno nastavnim programima i javnim debatama (vidjeti stav 12 iznad).

A.3. Sudovi trebaju da učestvuju u opštim programima koje organizuju druge državne institucije i aktivno učestvuju u pružanju informacija javnosti (vidjeti stavove 14 i 15 iznad).

A.4. S toga se predlažu sljedeće mjere (vidjeti stavove 16 do 19 iznad):
- otvaranje kancelarija u sudovima koje će obavljati poslove prijema informacija i informativnog servisa;
- dijeljenje štampanih materijala, otvaranje internet sajtova u nadležnosti sudova;
- organizacija sudskog kalendara edukativnih foruma i/ili redovnih sjednica otvorenih za građane, organizacije od javnog interesa, donosioce odluka, studente, itd.;
- “programi aktivnog informisanja” i programi koji promovišu dostupnost pravosuđa.
A.5. Sudijama treba da bude pružena mogućnost da pohađaju obuku o razvijanju odnosa između javnosti i sudova, a sudovima treba dozvoliti da zapošljavaju kadrove koji će imati konkretan zadatak da održavaju veze sa obrazovnim institucijama (vidjeti stav 20 iznad).
A.6. Uloga koordinatora različitih inicijativa, kao promotera “programa aktivnog informisanja” širom zemlje treba da bude dodijeljena nezavisnom organu o kome je bilo riječi u stavovima 37 i 45 Misljenja br.1 (2001) (vidjeti stav 21 iznad).
A.7. Sudovi treba da dobiju odgovarajuća sredstva, koja neće poticati od budžeta za redovne aktivnosti suda, za finansiranje aktivnosti u kojima će se objašnjavati i činiti transparentnim mehanizmi pravosuđa u društvu kao i pokrivati troškovi “programa aktivnog informisanja” (vidjeti stav 22 iznad).
A.8. Javni tužioci treba da, u okviru dijela sudskog procesa koji je u njihovoj nadležnosti, doprinesu pružanju informacija javnosti (vidjeti stav 23 iznad).
B. Odnosi sudova prema učesnicima u sudskim procesima
B.1 CCJE smatra da je za bolje razumijevanje uloge pravosuđa potrebno uložiti napore da predstave koje javnost ima o pravosudnom sistemu budu što je moguće preciznije i da odslikavaju napore koje sudije i zaposeni u sudovima ulažu kako bi se zadobilo poštovanje i povjerenje javnosti u pogledu sposobnosti sudova da vrše svoju funkciju. Ovom aktivnošću će se postaviti granice onoga što sudovi mogu da čine (vidjeti stavove 24 do 27 iznad).
B.2. CCJE podržava sve mjere preduzete u cilju jačanja percepcije javnosti o nepristrasnosti sudova i mogućnosti primjene pravde (vidjeti stavove 28 do 32 iznad).
B.3. U ovakve inicijative mogu spadati (vidjeti stavove 28 do 32 iznad):
- obuka iz oblasti jednakosti i nediskriminacije koje sudovi organizuju za sudije i zaposlene u sudovima (pored sličnih programa koje organizuju pravnici za pravnike);
- sudske prostorije i procedure koje ne odaju utisak nejednakosti strana u postupku;
- procedure čiji je cilj da isključe nanamjerno nanošenje uvreda i koje olakšavaju učešće svih strana u sudskom postupku.
C. Odnosi sudova i medija
C.1. CCJE smatra da bi bilo korisno uspostaviti kontakte između sudova i medija (vidjeti stav 34 iznad):
- da bi se unaprijedilo razumijevanje njihovih pojedinačnih uloga;
- da bi se informisala javnost o prirodi i nadležnostima, ograničenjima i složenosti rada sudija;
- da bi se ispravile činjenične greške u izvještavanju o određenim slučajevima.
C.2 Sudije treba da imaju ulogu nadzornog organa nad sudskim portparolima ili službenicima zaduženim za komunikaciju sa medijima (vidjeti stav 35 iznad).
C.3. CCJE smatra da države treba da podstiču razmjenu znanja, pogotovu organizovanjem okruglih stolova, o pravilima i praksama obje profesije kako bi Savjet Evrope mogao uspostaviti ili promovisati takve kontakte na evropskom nivou, doprinoseći time većoj konzistentnosti u stavovima u Evropi (vidjeti stavove 36 i 37 iznad).
C.4. Škole žurnalistike treba da podstiču otvaranje kurseva o pravosudnim institucijama i procedurama (vidjeti stav 38 iznad).
C.5. CCJE smatra da obje profesije (sudijska i novinarska) treba da ustanove pravila u svojim odnosima sa predstavnicima druge profesije i pravila u izvještavanju o sudskim predmetima (vidjeti stav 39 iznad).
C.6. CCJE preporučuje uspostavljanje efikasnog mehanizma, u vidu nekog nezavisnog organa koji bi se bavio problemima izazvanim medijskim izvještajima o sudskim predmetima ili poteškoćama koje novinari imaju u izvršavanju svog informativnog zadatka, kao i davanjem generalnih preporuka u cilju sprečavanja ponovne pojave uočenih problema (vidjeti stav 40 u iznad).
C.7. Takođe je neophodno da se podstakne osnivanje službe za prijem informacija i informativne službe u sudovima pod supervizijom sudija kako bi se medijima pomoglo da bolje shvate rad u pravosudnom sistemu (vidjeti stavove 41 i 42 iznad):
- saopštavanjem medijima sažetih sudskih presuda;
- pružanjem medijima činjeničnih podataka o sudskim presudama;
- održavanjem kontakata sa medijima u vezi sa slučajevima od posebnog interesa za javnost;
- pružanjem činjenicnih razjašnjenja ili ispravki u vezi sa slučajevima objavljenim u medijima.
C.8. CCJE smatra da sve informacije koje sudovi daju medijima treba da budu saopštavane na transparentan način i bez diskriminacije (vidjeti stav 43 iznad).
C.9. CCJE smatra da tamo gdje se vrši televizijsko snimanje suđenja, treba koristiti fiksirane kamere, a predsjedavajućem sudiji treba omogućiti da postavlja uslove o načinu snimanja, kao i da u svakom trenutku može da prekine snimanje. Ove i sve druge neophodne mjere bi trebalo da zaštiti prava lica uključenih u postupak i da omogući sprovođenje postupka na propisan način. Treba takođe uzeti u obzir i mišljenje lica uključenih u sudski proces, pogotovu u onim suđenima u kojima se radi o privatnim stvarima. (vidjeti stavove 44 do 48 iznad).
C.10. CCJE podstiče medije da sami razviju svoja profesionalna pravila u cilju obezbjeđenja izbalansiranog izvještavanja o sudskim postupcima koje snimaju, tako da ono bude objektivno. (vidjeti stav 49 iznad).
C.11. CCJE smatra da mogu postojati važni razlozi koji u određenim, jasno definisanim, slučajevima opravdavaju televizijsko snimanje sudskog pretresa (na primjer edukativne svrhe ili u cilju očuvanja video dokumentacije o suđenju od izuzetnog istorijskog značaja), u ovim slučajevima potrebno je zaštititi lica uključena u postupak, naročito tako što će se osigurati da metode snimanja ne remete redovan tok suđenja. (vidjeti stav 50 u prethodnom tekstu).
C.12. CCJE smatra da krivično-pravni odgovori na kršenja prava ličnosti treba da budu ograničeni na izuzetne slučajeve. Međutim, sudije imaju dužnost da obezbijede da odšteta bude dodijeljena u građanskom postupku, uzimajući u obzir ne samo štetu nanešenu oštećenom već i ozbiljnost kršenja prava i obim objavljivanja predmetne informacije. Sudovi trebaju da imaju pravo da u izuzetnim slučajevima, preduzmu hitne mjere kako bi odmah zaustavili najozbiljnija krsenja ličnih prava ljudi putem konfiskacije publikacija ili zabranom emitovanja (vidjeti paragrapfe 51 do 54 iznad).
C.13. U slučajevima kad su rad sudije ili suda dovedu u sumnju ili predmet napada od strane medija iz razloga vezanih za primjenu pravde, CCJE smatra da se, s obzirom na obavezanost sudija na suzdržanost, sudija mora uzdržati od reakcije putem istih kanala. Imajući na umu činjenicu da sudovi mogu ispraviti pogrešnu informaciju objavljenu u štampi, CCJE smatra da bi bilo poželjno da nacionalni pravosudni sistemi koriste lica ili organe (npr. Visi pravosudni savjet ili sudske asocijacije) koji bi bili u stanju da ažurno i efikasno odgovore na takve izazove ili napade u odgovarajućim slučajevima (vidjeti stav 55 iznad).
D. Pristupačnost, jednostavnost i jasnoća jezika kojim se govori u sudovima u toku sudskog procesa i donošenja presuda
D.1. CCJE smatra da je poželjna pristupačnost, jednostavnost i jasnoća jezika kojim se govori u sudovima (vidjeti stavove 56 do 58 iznad).
D.2. CCJE smatra da sudijski jezik treba da bude koncizan i jednostavan uz izbjegavanje – kad je to moguće – latinskih i drugih jezičkih formulacija nerazumljivih opštoj javnosti.11 Pravni koncepti i vladavina prava se mogu sasvim jednostavno objasniti citiranjem zakona ili sudskih precedenata (vidjeti stav 59 iznad).
D.3. Prema mišljenju CCJE, sudsko izlaganja treba uvijek da bude precizno i potpuno, iako bi pojednostavljeno izlaganje možda bilo podesnije za proceduralne stvari i sudije mogu, gdje je to dozvoljeno, dati obrazlozenje usmenim putem (ako je potrebno kasnije se može zahtijevati odobrenje transkripta) umjesto napismeno. (vidjeti stav 60 iznad).
D.4. CCJE preporučuje da makar sve sudske odluke Vrhovnog suda ili neke druge važne presude budu besplatno dostupne preko Internet sajtova, ili u štampanoj formi samo po cijeni reprodukcije; međutim, treba preduzeti odgovarajuće mjere kako bi se prilikom objavljivanja sudskih odluka zaštitila privatnost zainteresovanih lica, a pogotovu strana u sporu i svjedoka. (vidjeti stav 61 iznad).

1 Vidjeti konkretan djelokrug rada CCJE za 2004-2005, usvojen od strane Savjeta ministara na 876. sjednici zamjenika ministara (17. marta 2004. tačka 10.1).
2
Učesnici na konferenciji – tj. sudije i drugi ljudi koji su profesionalno zainteresovani za temu, uključujući predstavnike medija i međunarodnih organizacija, parlamentarce i strucnjake iz oblasti koja je bila predmet diskusije – fokusiranli su se, s jedne strane, na relevantne odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda (ECHR), sudsku praksu Evropskog sud za ljudska prava i tekstove i druge instrumente Savjeta Evrope o pravu na javno informisanje, koje štampa efikasno štiti i, s druge strane, na potrebe prava na pravično i javno sudjenje od strane nezavisnog i nepristrasnog suda radi zaštite ljudskog dostojanstva, privatnosti, ugleda drugih i pretpostavke nevinosti, imajući za krajnji cilj pronalaženje načina da se uspostavi ravnoteža između suprotstavljenih prava i sloboda.
3
Vidjeti zaključke Pete sjednice predsjednika evropskih vrhovnih sudova, Ljubljana, 6-8 oktobar 1999. stav 2.
4
Vidjeti, npr. Evropski sud za ljudska prava, slučaj Sandej tajms protiv Velike Britanije, presudu od 26. aprila 1979, serija A, br. 30 gdje je rečeno da su pomenute ideje sadržane u frazi "ovlašćenje pravosuđa" iz člana 10 ECHR.
5
Vidjeti Zaključke sa sjednice predsjednika Asocijacije sudija na temu “Pravda i društvo”, Viljnus, 13.-14. decembar 1999., stav 1.
6
Vidjeti Zaključke sa sjednice predsjednika Asocijacije sudija na temu “Pravda i društvo”, Vilnius, 13.-14. decembar 1999., stav 1.
7
Vidjeti na ovu temu Preporuke Rec(2000)19 Savjeta ministara Savjeta

Evrope u pogledu uloge javnog tužilaštva u sistemu krivičnog pravosuđa.
8
Vidjeti zaključke Pete sjednice predsjednika evropskih vrhovnih sudova, Ljubljana, 6-8 oktobar 1999., stav 4, gdje je jasno rečeno da portparol ne smije iznositi lično mišljenje o već donešenim presudama ili u toku slučaja.
9
Vidjeti stav 28 Akcionog plana Ministarske konferencije o politici masovnih medija (Kiev, 10.-11. mart 2005.), u kojem je potvrđena potreba da se kritički ocijeni situacija u zemljama članicama u vezi sa zakonom o kleveti.
10
Vidjeti Zaključke Pete sjednice predsjednika evropskih vrhovnih sudova, Ljubljana, 6-8 oktobar 1999., stav 1.
11
Vidjeti Zaključke sa sjednice predsjednika Asocijacije sudija na temu “Pravda i društvo” , Viljnus, 13.-14. decembar 1999., stav 1.
12
Vidjeti Zaključke Pete sjednice predsjednika evropskih vrhovnih sudova, Ljubljana, 6-8 oktobar 1999., stav 1

 
   

Strazbur, 10. novembar 2006.
Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE)
Mišljenje br. 8 (2006) Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE) upućeno Savjetu ministara Savjeta Evrope na temu “uloga sudija u zaštiti vladavine prava i ljudskih prava u kontekstu terorizma”

Ovo Mišljenje je usvojeno od strane CCJE
na njegovoj 7. sjednici (Strazbur, 8.-10. novembar 2006.).
A. UVOD
a. Opšti kontekst
1. Da bi se implementirao Akcioni plan usvojen na 3. samitu predsjednika država i vlada Savjeta Evrope1, pozivajući evropske države da obezbijede efikasnu zaštitu ljudskih prava uz istovremeno intenziviranje borbe protiv terorizma, Komitet ministara je povjerio Konsultativnom vijeću evropskih sudija (CCJE) zadatak da 2006. godine usvoji Mišljenje o ulozi sudije i ravnoteži izmedju zaštite ljudskih prava u kontekstu borbe protiv terorizma2.
2. Savjet Evrope je načinio posebne napore u borbi protiv terorizma u cilju uspostavljanja prave ravnoteže između očuvanja prava i sloboda pojedinaca i javne bezbjednosti. Aktivnosti Savjeta Evrope se zasnivaju na sljedećim ciljevima:
·jačanje pravnog djelovanja protiv terorizma;
·očuvanje fundamentalnih demokratskih vrijednosti;
·bavljenje teroristickim slučajevima.
3. Konkretna aktivnost je rezultirala jednim brojem pravnih instrumenata Savjeta Evrope, a oni su, između ostalog, sljedeći:
·Evropska konvencija o suzbijanju terorizma [ETS No. 90 ] i dopunski Protokol [ETS No. 190 ] ;
·Evropska konvencija o ekstradikciji [ETS No. 24 ] i prvi i drugi dodatni Protokoli [ETS No. 86 i ETS No. 98 ] ;
·Evropska konvencija o zajedničkoj pomoći u krivičnim stvarima [ETS No. 30 ] i prvi i drugi dodatni Protokol [ETS No. 99 i ETS No. 182 ] ;
·Evropska konvencija o prenosu postupaka u krivičnim stvarima [ ETS No. 73] ;
·Evropska konvencija o odšteti žrtvama nasilnih krivičnih djela[ETS No. 116 ] ;
·Konvencija o pranju novca, pretresu, zaplijeni i konfiskaciji prihoda od kriminala [ETS No. 141 ] ;
·Konvencija o sajber kriminalu [ETS No. 185] i dopunski Protokol o kriminalizaciji djela rasističke i ksenofobične prirode izvršenih putem kompjuterskih sistema [ETS No. 189 ] ;
· Konvencija Savjeta Evrope o sprječavanju terorizma [CETS No. 196] ;
· Konvencija Savjeta Evrope o pranju novca, pretresu, zaplijeni i konfiskaciji prihoda od kriminala i o finansiranju terorizma [CETS No. 198].
4. U kontekstu ovog Mišljenja, CCJE takođe upućuje na druge relevantne međunarodne instrumente Evrpske unije (vidjeti Akcioni plan EU o borbi protiv terorizma)3i Ujedinjenih nacija, i između ostalog:
·Konvenciju o sprječavanju i kaznjavanju zločina nad međunarodno zaštićenim licima, uključujući diplomatske predstavnike, usvojenu od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 14. decembra 1973;
·Međunarodna konvencija protiv uzimanja taoca, usvojenu od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 17. decembra 1979;
·Međunarodna konvencija o suzbijanju terorističkih napada eksplozivnim napravama, usvojena od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 15. decembra 1997;
·Međunarodna konvencija o suzbijanju finansiranja terorizma, usvojena od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 9. decembra 1999;
·Međunarodna konvencija o suzbijanju djela nuklearnog terorizma, Njujork, 13. april 2005;
·Konvencija o krivičnim djelima i nekim drugim djelima izvršenim u avionima, potpisana u Tokiju 14. septembra 1963. ;
·Konvencija o suzbijanju protivzakonite zaplijene aviona, potpisana u Hagu 16. decembra 1970. ;
·Konvencija o suzbijanju protivzakonitih djela protiv bezbjednosti civilnog vazduhoplovstva, potpisana u Montrealu 23. septembra 1971;
·Konvencija o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala, potpisana u Becu 3. marta 1980. ;
·Protokol o suzbijanju protivzakonitih djela nasilja na aerodromima u službi međunarodnog civilnog vazduhoplovstva, kao dopuna Konvenciji o suzbijanju protivzakonitih djela protiv bezbjednosti civilnog vazduhoplovstva, potpisana u Montrealu 24. februara 1988. ;
·Konvencija o suzbijanju protivzakonitih djela protiv bezbjednosi morske plovidbe, sačinjena u Rimu 10. marta 1988. ;
·Protokol o suzbijanju protivzakonitih djela protiv bezbjednosti nepokretnih platformi na kontinentalnom nosacu, sacinjen u Rimu 10. marta 1988. ;
·Konvencija o obilježavanju plastičnog eksploziva za svrhe detekcije, potpisana u Montrealu 1. marta 1991.
5. Pošto su neke od njihovih odredbi relevantne za ovaj konkretan kontekst, CCJE takođe želi da podsjeti na Ženevsku konvenciju od 12. avgusta 1949.:
·Konvencija (I) o poboljšanju položaja ranjenih i bolesnih u oružanim snagama na bojnom polju;
·Konvencija (II) o poboljsanju uslova ranjenika, bolesnih i brodolomnika u vojnim snagama na moru;
·Konvencija (III) koja se odnosi na tretman ratnih zarobljenika;
·Konvencija (IV) koja se odnosi na zaštitu civila za vrijeme rata.
6. CCJE dalje želi da podsjeti na svoje Mišljenje br. 6 (2004) o pravičnom suđenju u razumnom roku i ulozi sudija u toku suđenja, uzimajući u obzir alternativna sredstva rješavanja sporova i Mišljenje br. 7 (2005) o pravosuđu i društvu.
b.Usklađivanje ljudskih prava sa potrebom za preduzimanjem mjera protiv terorizma
7. Savjet Evrope je već više puta naglasio da je borba protiv terorizam moguća uz poštovanje ljudskih prava.
8. Imajući ovaj cilj na umu Komitet ministara je jula 2002. usvojio4 Smjernice o ljudskim pravima i borbi protiv terorizma. Ove smjernice potvrđuju obavezu države da zaštiti svakoga od terorizma, uz naglašavanje potrebe za izbjegavanjem mjera samovolje i potrebe obezbijeđenja zakonskih mjera protiv terorizma i zabrane torture.
9. Pravni okvir postavljen u tim smjernicama se naročito tiče prikupljanja i obrade ličnih podataka, mjera koje se narušavaju privatnost, hapšenja, policijskog pritvora i pritvaranja u predsudskom postupku, sudskih procesa, ekstradiciju i naknadu štete žrtvama.
10. Shodno ovome, marta 2005. Komitet ministara je usvojio5 Smjernice o zaštiti žrtava terorističkih djela kojima se prepoznaje njihova patnja i potreba da im se pruži pomoć.
11. Svakodnevno iskustvo i aktuelni dogadjaji pokazuju da iako terorizam nije nov problem, on je u posljednje vrijeme zadobio međunarodne razmjere bez presedana. Borba protiv terorizma je specifičan i težak izazov za države i institucije koje primjenjuju zakon, a time i za sudski sistem, koji mora reagovati na kreativan način u okviru Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava.
12. Postoji očigledan konflikt između terorizma i uživanja ljudskih prava i sloboda zato što terorizam ne samo da ozbiljno ugrožava fundamentalna prava, uključujući i pravo na život i tjelesni integritet i podriva principe vladavine prava i pluralističke demokratije, već i tjera države da pribjegavaju restriktivnim mjerama koje same po sebi, ako se ne primjenjuju pažljivo, mogu biti štetne po ljudska prava.
13. U okviru ovoga CCJE, kao tijelo koje sačinjavaju isključivo sudije, smatra prikladnim da ispita ulogu sudija u zaštiti vladavine prava i ljudskih prava u kontekstu terorizma.
14. CCJE smatra da sudija, kome su povjerene dvojne funkcije bavljenja kršenjem zakona i zaštitom ustavnih prava i sloboda pojedinaca, mora imati ključnu ulogu u pravnim okvirima formulisanim od strane država i moraju mu se dati sva neophodna ovlašćenja da bi uspješno izvršavao te zadatke.
15. CCJE smatra da, ako se terorizam mora posmatrati kao kreiranje jedne posebne situacije, koja opravdava primjenu privremenih i posebnih mjera koje ograničavaju neka prava zbog izuzetne opasnosti koju on predstavlja, te mjere moraju biti utvrđene zakonom, neophodne i proporcionalne ciljevima demokratskih društava (vidjeti, povodom prava na slobodu izražavanja, član 10, stav 2, Evropske konvencije o ljudskim pravima i, generalno gledano, princip 3 Smjernica o ljudskim pravima i borbi protiv terorizma), i biti predmet kritičkog praćenja i kontrole u pogledu na njihov legitimitet od strane onih sudija koji, u skladu sa pravnom tradicijom pojedinačnih država, obično imaju nadležnosti u okviru predmetnog zakona (građanski, krivični ili upravni sudovi –za razliku od tribunaux d'exception, koji djeluje izvan uobičajenih pravnih sistema - vidjeti i paragrapfe 26, 33-34 i 42 i one koji slijede).
16. Ove mjere ne mogu ni u kom slučaju kršiti prava i slobode građana u mjeri u kojoj bi osnovni principi demokratskih društava bili ugroženi.
17. S obzirom na prethodno iznesena opšsta mišljenja, trebalo bi ispitati implikacije mjera koje mogu biti preduzete u okviru administrative zakona (odjeljak B) i krivicnog zakona (odjeljak C) u borbi protiv terorizma, kao i ulogu sudije u zaštiti slobode izražavanja (odjeljak D).
B. MJERE U UPRAVNOM POSTUPKU
18. U vršenju svoje dužnosti zaštite stanovništva putem sprječavanja terorističkih djela, države mogu preko svojih administrativnih vlasti preduzimati mjere koje se razlikuju od krivičnih sankcija za već izvršena teroristička djela.
19. Deportacija stranaca, zahtjevi za izdavanje viza i boravnišnih dozvola, provjera identiteta, zabrana udruživanja, zabrana sastajanja, prišluskivanja, instaliranje video kamera i monitoring pomoću informacione tehnologije su primjeri takvih preventivnih mjera.
20. Ovakve preventivne mjere – poput kaznenih mjera– zahtijevaju ravnotežu između obaveze zaštite ljudi od terorističkih djela i obaveze očuvanja ljudskih prava.
21. Sudije treba da imaju važnu ulogu u obezbjeđivanju ove ravnoteže. Naravno, države prvenstveno imaju zadatak da donose zakone, a administrativne vlasti da primjenjuju mjere neophodne za postizanje ove ravnoteže. Kad sudovi propisno razmotre zakon usvojen zbog borbe protiv evidentne opasnosti od terorizma, takav zakon i upravne mjere moraju biti pod kritičkom prismotrom pravosuđa da bi se obezbijedila njihova zakonitost, neophodnost i proporcionalnost.
22. U tom kontekstu, moraju se poštovati međunarodni i evropski pravni instrumenti, uključujuci i obaveze koje proističu iz Evropske konvencije o ljudskim pravima. Zaštita nacionalne bezbjednosti može rezultirati ograničavanjem nekih prava pojedinaca obuhvaćenih Konvencijom6.
23. Preventivne mjere protiv terorizma, međutim, ne smiju nikad kršiti fundamentalna prava, kao što su pravo na život (član 2 Evropske konvencije o ljudskim pravima) ili zabrana torture ili nehumanog ili ponižavajuceg postupanja ili kažnjavanja (clan 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima).
24. U vezi sa članom 3, CCJE primjećuje da Evropski sud za ljudska prava navodi da se terorizmom ne može opravdavati odstupanje od apsolutne zabrane torture ili nehumanog ili ponižavajuceg postupanja ili kažnjavanja, bez obzira na žrtvino ponašanje.7 Sud zauzima je stao na stnovište da, pri procjeni da li postoji stvaran rizik tretmana suprotnog članu 3 kod slučajeva protjerivanja, činjenica da se osoba smatra opasnom po nacionalnu bezbjednost države nije od materijlne važnosti8.
25. Efektivna mogućnost sudske revizije upravnih akata usmjerenih na sprječavanje terorizma treba da bude obezbijeđena u skladu sa Preporukom Rec(2004)20 Komiteta ministara zemljama članicama o sudskoj reviziji na upravnih akata9. Da bi se efikasno djelovalo u skladu sa članom 13 Evropske konvencije o ljudskim pravima, mora postojati pravni lijek bez obzira na to da li se predmetna osoba smatra opasnom po nacionalnu bezbjednost10.
26. Sudska revizija obuhvata provjeru postojanja bilo kakvog kršenja zakona od strane onih sudija koji, u skladu sa tradicijama pojedinačnih zemalja, obično imaju nadležnost u oblasti koju pokriva predmetni zakon (u vezi sa ovim, vidjeti Rec(2004)20 pomenut u stavu 25). Sud, obično građanski ili upravni sud, treba da bude u mogućnosti da ispita sva pravna i činjenična pitanja i ne treba da ga obavezuje process utvrđivanja činjenica koji je sprovela izvršna vlast.
27. Naročito treba da bude garantovano pravo na pravično (član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima). Ovo, između ostalog, znači da strane u sporu treba da budu ravnopravno tretirane i da postupak mora biti akuzatorski po svojoj prirodi.
28. Pravo na pravično suđenje zahtijeva da svi dokazi dati na uvid sudu treba u principu da budu dostupni stranama u sporu sa uvidom obje strane u argumente i dokaze druge strane11. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri pristup dokumentima i svjedocima ili drugim izvorima dokaza moze biti ograničen ako se radi o bezbjednosnim razlozima. Kad se pristup dokazima dozvoljava advokatima, a ne stranama u sporu lično, jer direktno otkrivanje izvora dokaza licima u sporu može ugroziti interes javnosti, javljaju se potencijalno teška pitanja da li se radi o ograničavanju efikasnosti pravnog lijeka ili odbrane12. Kakvo god rješenje da se nađe u pogledu pristupa dokazima strana u sporu i advokata odbrane, CCJE smatra da ne treba da postoje ograničenja za sudiju u pogledu direktnog i ličnog pristupa dokumentima, svjedocima i drugim izvorima dokaza kako bi se omogućilo sudu da ustanovi sve relevantne činjenice, a samim tim i da donese odluku o efikasnom pravnom lijeku (član 13 Evropske konvencije o ljudskim pravima).
29. Gore navedeni principi se takođe odnose na odluke koje se tiču protjerivanja i deportacije stranaca ili odbijanja da se izda boravišna dozvola ili pruži bilo koji vid zaštite (na primjer izbjeglički status ili dopunska zaštita), ako se radi o optužbama za opasnost od terorizma.
30. Iako član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima nije primjenjiv na protjerivanje i deportaciju stranaca,13 pravo na pravično suđenje takođe treba posmatrati i u odnosu na ove mjere (vidi Preporuke Rec(2004)20, stav 4).
31. CCJE smatra da slična sudska nadzorna ovlašćenja treba da budu efektivno garantovana u pogledu primjene ograničenja na slobodu kretanja stranaca za vrijeme procedure protjerivanja ili deportacije. Pored toga, stalni nadzor nad uslovima ovakvih ograničenja treba da bude garantovan na sličnoj osnovi kao što je to slučaj sa uslovima pritvora.
32. U svakom slučaju, nikakve nepopravljive mjere se ne mogu preduzimati za vrijeme sudskog postupka. 14. Ovo znači da deportacija u toku sudskog postupka nikad nije dopustiva u slučaju kada su ugrožena apsolutna prava poput onih garantovanih članom 2 ili članom 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima15. Interesi javnog poretka ili nacionalne bezbjednosti, kao kod primjera pomenutog u članu 1 Protokola br. 7 Evropske konvencije o ljudskim pravima od 22. novembra 1984. godine su irelevantni ako je riječ o apsolutnim pravima.
33. CCJE smatra da, zbog delikatnog zadatka garantovanja fundamentalnih prava i sloboda, nadzor nad svim upravnim mjerama koje se tiču protjerivanja stranaca (kao i njihov privremeni nadzor), uslova za izdavanje viza i boravišnih dozvola, provjere identiteta, zabrana udruživanja, zabrane sastajanja, prisluškivanja, instaliranja video kamera, traganja za licima pomoću informacione tehnologije treba da bude povjeren redovnim sudovima (uključujući i upravne sudove) u kojima rade profesionale sudije, osnovanim u skladu sa zakonom uz zagarantovanost pune nezavisnosti.
34. Zadatak obezbjeđenja efiksanog pravnog lijeka se može jedino povjeriti redovnom pravosuđu i/ili sudijama, jer su oni uspostavljeni u skladu sa pravnom tradicijom pojedinih zemalja i imaju specijalizovana znanja (npr. sudije upravnog suda – vidjeti stav 26 iznad).

C. MJERE KRIVIČNOG ZAKONA

35. Dugo je trebalo da se odgovor na teroristicka djela mjerama krivicnog zakona potvrdi u tekstovima Savjeta Evrope (vidjeti Preporuku 703(1973) Parlamentarne skupstine o medjunrodnom terorizmu); takav odgovor povlaci potrebu za odgovarajucim mjerama drzava u vidu materijalnog prava (a); odlomak (b) ce biti posvecen nepromijenjenoj ulozi sudije u sudskom procesu protiv teroristickog krivicnog djela.
a. Materijalno pravo
36. Mnoge države su u svoje domaće krivične zakone unijele posebno krivično djelo “terorizam”, odražavajući tako zajedničku želju izraženu u različitim međunarodnim instrumenatima Ujedinjenih nacija, Savjeta Evrope i Evropske unije.
37. S obzirom na ozbiljnost krivičnih djela koja se smatraju terorizmom, kao i na proceduralne posljedice koje iz njih proizilaze, važno je da se osnovni principi krivičnog zakona primjenjuju na teroristicka krivična djela kao i na bilo koja druga krivična djela i da elementi ovakvog krivičnog djela budu precizno i jasno utvrđeni.
38. Uskladjenost sa ovim kriterijumima je presudna, ne samo radi dokazivanja krivice u krivičnim djelima koja obuhvataju direktan napad na lica ili imovinu, već i u bilo kom drugom slučaju u kome domaće zakonodavstvo predviđa klasifikovanje određenih drugih vidova ponašanja, poput pripreme ili finansiranja terorističkih aktivnosti, kao terorističke.
39. Pošto terorizam ne zna za nacionalne granice, zakonski odgovor država na njega mora biti na međunarodnom nivou. Postojeći međunarodni zakonski instrumenti na ovom polju pružaju zajedničku normativnu bazu za borbu protiv terorizma. Nacionalnim sudijama bi pomoglo, pogotovu u međudržavnoj saradnji ( npr. u pogledu razmjene informacija i pravosudne pomoći), ako bi međunarodna zajednica dosla do usaglašene definicije terorističkih krivičnih djela u skladu sa standardima iz člana 7 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Sudije, kao tumači zakona, treba, sa svoje strane da uzmu u obzir međunarodnu dimenziju ovog fenomena kad primjenjuju zakon.
b. Uloga sudije ostaje nepromijenjena u krivičnom sudskom postupku protiv terorizma
40. I u kontekstu krivičnog zakona, sudije imaju centralnu ulogu u obezbjeđivanju prave ravnoteže, kako u pogledu materijalnog tako i proceduralnog prava, između potrebe da se otkriju i sudskim putem gone krivična djela terorizma i očuvanja ljudskih prava osumnjičenih i optuženih za takva krivična djela.
41. S obzirom na prethodno pomenute potrebe, moguće je pokrenuti neka pitanja koja se tiču uloge sudije u sudskom postupku u oblasti terorizma.
i. Odbijanje osnivanja "tribunaux d'exception" (specijalnog tribunala)
42. CCJE primjećuje da je gotovo jedinstven odgovor evropskih država na zahtjev da se nađe balans između bezbjednosti od terorizma i očuvanja ljudskih prava bio odbijanje da se osnuje "tribunaux d'exception" (vidjeti stav 15 iznad) kao rekacija na aktuelne prijetnje koje dolaze od terorizma.
43. Države treba da imaju povjerenje u svoje postojece sudske strukture i njihovu sposobnost da ostvare takav balans – u skladu sa opšte primjenjivim pravom u demokratskim drustvima, uključujuci međunarodne konvencije, a naročito Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.
44. CCJE smatra da se uloga sudije u slučajevima koji se tiču terorističkih krivičnih djela ne smije razlikovati od uloge sudije u slučajevima drugih krivičnih djela i da priroda predmeta ne opravdava odstupanje od uobičajenih pravila koja regulisu nadležnosti sudova.
45. Bez obzira na to, ozbiljnost terorizma ukazuje da krivična djela iz ove kategorije treba da budu tretirana od strane sudova koja imaju nadleznost da sude i donesu presudu za najozbiljnija krivična djela, tamo gdje je takva nadležnost podijeljena između nacionalnih sudova.
46. CCJE priznaje da lokalne okolnosti ili potrebe koje se tiču bezbjednosti sudija mogu ponekad opravdati pribjegavanje specijalizovanim sudovima nadležnim za slučajeve terorizma.
47. U svakom slučaju, važno je da se ovi konkretni sudovi sastoje od nezavisnih sudija i da primjenjuju redovna pravila postupka, uz puno uvažavanje prava na odbranu i, u principu, prava na javno suđenje, na način da sprovođenje pravičnog sudskog postupka bude zagarantovano u svim slučajevima.
48. Neophodno je izbjegavati situaciju u kojoj, s jedne strane istražitelji imaju specifična stručna znanja u oblasti terorizma, dok s druge strane sudije i javni tužioci mogu naići na poteškoće usljed nedostatka informacija i znanja.
49. Obuka sudija mora pokriti sve oblasti krivičnog i materijalnog prava relevantne za razumijevanje terorističkih aktivnosti i moraja obuhvatiti međunarodnu dimenziju sa ciljem podsticanja formiranja pravosudnih mreža koje su bitne za razmjenu informacija i drugih oblika prekogranične saradnje.
50. Obuke treba takođe da budu usmjerene na isticanje specificne funkcije sudija, koji moraju uvijek da sačuvaju ravnotežu između potrebe da suzbiju kriminal i poštovanja fundamentalnih prava, čak i onda kad se bave aktivnostima terorista.
ii. Uloga sudija u istrazi
51. CCJE smatra da, koliko god krivično djelo bilo ozbiljno, sudovi treba da u svim fazama istražnog postupka obezbijede da ograničavanja prava pojedinaca budu striktno ograničena na ona koja su neophodna za zaštitu javnog interesa16. Sudovi treba da procijene valjanost i ispravnost dokaza koje istražitelji prikupe, kao i da imaju zakonsku nadležnost da odbiju da prihvate dokaze dobijene uz pomoć torture ili nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kršenjem prava na odbranu ili putem drugih nezakonitih aktivnosti. Sudovi treba da obezbijede da odluke koje se tiču istrage budu u skladu sa pravilima pravičnog suđenja i jednakog tretmana strana u postupku.
52. Iako se istražni postupci u nekim državama sprovode uz pomoć specijalnih informativnih službi, koje predstavljaju bitan instrument u istrazi ili sprječavanju krivičnog djela, aktivnosti ovakvih informativnih službi ne smiju prerasti u kršenja važećih zakona i moraju biti podvrgnute demokratskoj kontroli u skladu sa zahtjevima Evropske konvencije o ljudskim pravima17.
53. CCJE smatra da svi nalozi o zamrzavanju, oduzimanju i konfiskaciji imovine u cilju sprječavanja finansiranja terorizma, moraju biti striktno propisani zakonom i konačno biti odobreni od strane suda i podvrgnuti redovnoj kontroli, pošto mogu ozbiljno narušiti pravo na privatnost i pravo svojine.
54. Savjet Evrope je usvojio Preporuku Rec(2005)10 Komiteta ministara državama članicama u vezi sa specijalnim istražnim tehnikama kod teških krivičnih djela uključujući i djela terorizma18.
55. Ova preporuka naglašava da je korišćenje posebnih istražnih tehnika presudan alat u kontekstu borbe protiv teških krivičnih djela, već učinjenih ili onih u fazi pripreme, ali takođe navodi da se takvim tehnikama može jedino pribjegavati u okviru i pod uslovima koji se moraju jasno regulasati zakonom, pod odgovarajućim nadzorom sudskih vlasti ili drugih “nezavisnih organa”. CCJE iznosi sumnju da se nadzor može staviti u naležnost “nezavisnih organa”, osim ako to nijesu sudije, koje shodno pravnoj traidiciji pojedinačnih država, obično imaju nadležnost u oblasti predmetnog zakona (vidjeti stav 26 u prethodnom tekstu); konceptu “nezavisnog organa” nedostaje preciznost i on ne garantuje pravično suđenje koje zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima.
56. CCJE smatra da ovakve istražne tehnike moraju poštovati principe legaliteta i proporcionalnosti; da se one u svakom slučaju moraju posmatrati kao privremene mjere i da se njihova primjena mora redovno nadzirati (uključujući, pravilo prethodnod odobrenja) od strane nadležnog suda.
iii. Uloga sudije u toku pritvora
57. CCJE podsjeća da se odredbe člana 5 stavovi 3 i 4 Evropske konvencije o ljudskim pravima moraju poštovati za vrijeme trajanja pritvora do suđenja i proglašenja krivim lica optuženih za terorizam. 19 Pritvor je sankcija koju sudije primjenjuju na lica čija je krivica utvrđena. Međutim, u izuzetnim slučajevima, lica se mogu pritvoriti prije nego sudska odluka bude donešena, kao preventivna mjera (zadržavanje u pritvoru do suđenja, odbijanje kaucije prije formalne optužbe, itd. i prije i tokom suđenja).
· Pritvor osumnjičenih
58. Što se tiče pritvora prije suđenja ili pritvora do utvrđivanja krivice, praksa se razlikuje od države do države u pogledu obima mjera koje ograničavaju ljudska prava koje svaka od njih toleriše. Dakle, dok su neke zemlje, u slučajevima terorizma, produžile period policijskog pritvora propisan redovnim zakonom, ili čak uvele pritvor do konačne presude, druge ne namjeravaju da odstupaju od redovnog zakona.
59. Pošto je sloboda kretanja jedno od fundamentalnih prava demokratskih država, CCJE smatra da, ne samo da mjere koje mogu uticati na uživanje ovog prava moraju biti jasno regulisane zakonom, već i da sudije – u okviru svoje nadležnosti garanta sloboda pojedinaca – moraju imati zadatak da nadziru izrečene mjere pritvora prije nego što krivica bude utvrđena.
60. Ovaj nadzor znači da sudija mora da dokaže postojanje pravnih i faktičkih uslova za pritvor (uključujući i provjeru osnova za sumnju, na osnovu optužbi sa kojima se pritvorena osoba mora smjesta upoznati), da bi se obezbijedilo poštovanje ličnog digniteta i prava na odbranu, da bi se osiguralo da ograničenja ovih prava, neophodna na osnovu činjenica, budu strogo proporcionalna cilju koji treba postići i da ova ograničenja nemaju suprotan efekat na sam princip prava na odbranu, mora da provjerava da se pritvorena osoba ne podvrgava torturi ili drugim nehumanim ili degradirajućim tretmanima, da proglasi nezakonitim mjere pritvora koje su tajne ili vremenski neograničene, (ako je sudijina dužnost da utvrdi dužinu trajanja pritvora), ili koje ne predviđaju pojavljivanje pred sudom koji je ustanovljen u skladu sa zakonom. Ako u toku vršenja svojih dužnosti, sudija sazna da postoji mogućnost da je osoba bila tajno uhapšena, držana u pritvoru i/ili transportovana, on taj slučaj treba da prijavi organima odgovornim za krivičnu istragu
· Pritvor nakon suđenja
61. Što se tiče pritvora lica čija je krivica utvrđena, CCJE smatra da ozbiljnost terorističkih krivičnih djela ne opravdava kršenje opštih pravila regulisanih zakonom u oblasti krivičnog postupka i mjera pritvora; štaviše, to sudijama ne može dati ovlašćenja da primjenjuju krivične sankcije upravljajući se dokazima izvedenim suprotno opštim pravilima.
· Uslovi pritvora
62. Ovo Mišljenje nije pravo mjesto na kome treba raspravaljati o uslovima pritvora, premda ova stvar zaslužuje dalju elaboraciju u nekom budućem Mišljenju CCJE20. Ova tema odslikava teškoće u zadovoljenju zahtjeva, kako ljudskih prava, tako i zaštite javnih interesa. Mnoge zemlje se nalaze pred velikim iskušenjem da daju automatsku prednost mjerama bezbjednosti, što može za sobom povuci i rizik zloupotrebe.
63. CCJE, samo za ovu priliku, skreće pažnju na Preporuku Rec(2006)2 Komiteta ministara državama članicama o Evropskim zatvorskim propisima, usvojenim 11. januara 2006.

64. Pritvorenim licima, osumnjičenim za terorizam, mora se garantovati neodložan pristup pravnoj pomoći i prisustvo advokata po njihovom izboru, gdje god da su pritovoreni. Sudovi treba da obezbijede zaštitne mjere i izdaju neophodne naredbe da bi osigurali da pritvorene osobe ne budu podvrgavane nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju, i u tom smislu, treba da mogu ( ako oni tako utvrde) da izvrše inspekciju svih pritvora i da imaju sloboda pristup bilo kom pritvorenom licu.
iv. Uloga sudije u zaštiti svjedoka, žrtava i saradnika pravosuđa
65. Suđenja za krivična djela terorizma se često zasnivaju na svjedočenjima ljudi koji su u bliskoj vezi sa terorističkim grupama i koji su ranjiviji od ostalih na zastrašivanja njih samih ili njima bliskih osoba; ovo pokreće pitanje zaštite ovih osoba.
66. Žrtve terorističkih djela treba takođe da budu zaštićene od pritisaka ili prijetnji koje ih mogu spriječiti da se pojave pred sudom.
67. Zaštita svjedoka na isključivo nacionalnom nivou bi bila teška, s obzirom na uslove u zemlji u kojoj se nalaze. Međunarodna saradnja u skladu sa standardima koji su već razvijeni u drugim oblastima je, prema tome, neophodna 21.
68. Sudija mora da uspostavi ravnotežu između potrebe da se zaštite svjedoci/žrtve krivičnih djela i pravo optuženog na pravične suđenje. Ova ravnoteža nameće teškoće kad su svjedoci i žrtve u programu zaštite, kad kontakt između osumnjičenih i/ili njihove odbrane može biti sprijećen, čak i tokom suđenja.
69. CCJE smatra da, pošto uloga sudija jeste da obezbijede pravo na odbranu i jednak tretman strana u postupku, sudije – u slučajevima kada je svjedok nije prisutan u sudnici ili je anoniman, pa je time optuženi onemogućen da osporava njegove izjave ili da mu postavlja pitnja – ne treba da zasnuju nijednu presudu isključivo i u prevashodno na izjavama svjedoka datim istražiteljima.
70. Dodatna iskušenja nastupaju za sudske sisteme u slučaju kad se borba protiv terorizma zasniva na elementima dobijenim od obavještajnih službi (često se radi o prekograničnim obavještajnim službama). Tada se u pitanje dovodi zaštita izvora, svjedoka i članova obavještajnih službi. CCJE smatra da se u ovoj obalsti moraju primijeniti slični principi onima koji su pomenuti u stavu 69.
71. S druge strane, CCJE smatra da sudija treba da uzima u obzir međunarodne zakonske odredbe, uključujuci zakonodavstvo protiv terorizma, štiteći poziciju žrtava teških krivičnih djela, a pogotovu onda kada su one svjedoci u slučaju. Na sudiji je da obezbijedi da se u svakoj od faza postupka preduzimaju sve djelotvorne mjere prema navodnim žrtvama, kako bi one u potpunosti uživale svoja prava, u isto vrijeme poštujući i prava odbrane. U slučaju kada odgovarajuće nadležnosti nisu povjerene drugim organima ili kada ti organi ne uspiju da obezbijede adekvatne mjere, sudiji treba da bude omogućeno da žrtvama osigura bezbjednost, zaštitu njihovih porodica i privatnog zivota, njihov pristup pravdi i besplatnu pravnu pomoć. Ostali državni organi ne treba da postavljaju nikakva pretjerana ograničenja na ova ovlašćenja iz finansijskih i drugih razloga.
72. CCJE takođe predlaže da, kad se zadovolje određeni uslovi propisani zakonom, žrtvi bude dodijeljena odgovarajuća odšteta od strane, na primjer države ili konfiskacijom imovine izvršilaca krivičnih djela u cilju njenog korišćenja radi plaćanja odštete žrtvama22.
73. I na kraju, CCJE naglašava da je neophodno da država osigura bezbjednost istražitelja, sudija i zaposlenih u pravosuđu uključenih u predmete koji se tiču terorizma.
D. ULOGA SUDIJE U ZAŠTITI SLOBODE IZRAŽAVANJA I DRUGIH PRAVA I SLOBODA
74. Terorizam pogađa samo tkivo demokratije.
75. Uprkos povećanju terorističkih aktivnosti, CCJE smatra da nacionalni sudija treba uvijek da poštuje osnovne principe vladavine prava, koji su od suštinskog značaja u demokratskom društvu, uključujući slobodu izražavanja i druga prava pojedinaca. Pošto borba protiv terorizma ne smije nikad voditi podrivanju vrijednosti i sloboda, koje teroristi namjeravaju da unište, od vitalnog je značaja za demokratije da sudovi ostanu čuvari ključnih demarkacionih linija između demokratskog društva i društva koje uzvraća metodama koje same po sebi neprimjereno sužavaju slobodu izražavanja ili krše druga prava i slobode, kao što su prava manjina ili politička prava.
76. U raspravama o ulozi sudije kao tumača zakona u procesu utvrđivanja aktivnosti koje potpadaju pod definiciju terorizma, CCJE upućuje na, npr. Okvirnu odluku Savjeta 2002/475/JHA kojom Evropska unija traži od država članica da tretiraju kao teroristička krivična djela i da kažnjavaju niz krivičnih djela “koja, po svojoj prirodi ili kontekstu, mogu ozbiljno nauditi zemlji ili međunarodnoj organizaciji u slučaju kada su počinjena sa ciljem ozbiljnog zastrašivanja stanovništva, ili neprimjerenog prisiljavanja Vlade ili međunarodne organizacije da izvrši ili odustane od izvršenja bilo kog akta, ili ozbiljne destabilizacije ili uništavanja fundamentalnih političkih, ustavnih, ekonomskih ili društvenih struktura zemlje u kojoj se ta međunarodna organizacija nalazi”. Od država članica se takođe traži da kažnjavaju namjerna djela „usmjeravanja terorističke grupe” ili učestvovanja u njenim aktivnostima....sa saznanjem da će takvo učešće doprinijeti njenim kriminalnim aktivnostima i da kažnjavaju podsticanje ili pomaganje ili podstrekavanje, ili uopšte pokušaj da se počini bilo koje od krivičnih djela o kojima je prethodno bilo riječi.
77. Međutim, u preambuli (10) Okvirne odluke se kaže da ništa iz nje ne treba tumačiti kao namjeru da se smanje ili ograniče fundamentalna prava ili slobode (uključujući pravo na okupljanje i udruživanje, slobodu izražavanja, pravo učlanjenja u sindikalne organizacije, pravo na štrajk i demonstracije, itd.); u članu 5 se kaže da sve kazne koje se primjenjuju ne smiju biti samo efikasne i odvraćajuće, već i proporcionalne. CCJE dijeli takav pristup.
78. CCJE naročito razumije i prihvata potrebu i obavezu država da obezbijede slobodno i bezbjedno društvo, ali ono smatra da se to može postići putem zakona i njegove odgovarajuće primjene bez žrtvovanja fundamentalnih sloboda.
79. Naričite probleme predstavljaju glasovi koji pokušavaju da opravdaju terorizam kao reakciju na navodno političkp, ideolosko, religiozno i ekonomsko nasilje u određenim djelovima svijeta. Pošto u nekim slučajevima ovakvo ponašanje može predstavljati opasnost za demokratska društva, proširena zabrana izražavanja pohvale ili glorifikacije ("Apologie du terrorisme") je tako, u poslednje vrijeme, postala značajan dodatni odgovor na opasnost od terorizma.
80. Postoji jasna razlika u principima između izjava ili drugih vidova ponašanja koji predstavljaju ostvarivanje osnovnih prava i sloboda, čak i onih koji su prilično kontroverzni ili politički motivisani, i nelegalnih podsticanja, ohrabrivanja, podrške ili veličanja krivičnih djela terorizma. Ovu razliku treba, u prvom redu, da definišu zakonodavna, a primjene izvršnih tijela, dok način na koji će biti definisana i primijenjena mora ostati podložan reviziji od strane sudova. Iako sudovi u demokratskim društvima mogu i moraju uvažavati mišljenja drugih institucija države, oni imaju nezavisan zadatak da razmotre potrebu i proporcionalnost mjera koje mogu kršiti fundamentalna prava garantovana nacionalnim ustavom ili Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
81. Teroristička krivična djela treba da budu utvrđena u zakonodavstvu i da budu predmet redovnog krivičnog prava. Utvrđivanje da li konkretno djelo krši zakon treba da bude u nadležnosti redovnih sudova, u skladu sa vladavinom prava i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, kao i na osnovu dokaza dobijenih dozvoljenim sredstvima, bez primjene neprimjerenog pritiska. Sudovi mogu preduzeti mjere predostrožnosti predviđene građanskim i krivičnim zakonom radi zabrane ili suzbijanja pripreme ili širenja materijala čije publikovanje ili upotreba predstavlja teroristički akt ili podstiče na njegovo izvršenje.
82. Sudije se suočavaju sa teškim i ponekad kontroverznim odlukama prilikom utvrđivanja da li je nacionalno zakonodavstvo u skladu sa fundamentalnim pravima ili slobodama i prilikom utvrđivanja da li konkretno ponašanje sadrži elemente terorističkog krivičnog djela u sklopu tog zakonodavstva. Te teškoće mogu naročito biti izražene kad treba odlučiti da li riječi ili ponašanje predstavljaju protivzakonito podstrekavanje na izvršenje terorističkog akta, ili pak veličanje terorizma. Praksa takođe pokazuje da se sudije, na osnovu sadašnjih definicija terorizma na nacionalnom i međunarodnom nivou mogu suočiti sa teškoćama sa utvrđivanjem da li određena nasilna politička djelovanja, koja su obično izvršena ili treba da budu izvršena u inostranstvu i/ili njihovo finansiranje ili obuka ili regrutovanje za izvršenje istih treba ili ne da budu smatrani za terorističke aktivnosti, kao što se može desiti u nekim slučajevima individualne ili kolektivne samoodbrane iz člana 51 Povelje Ujedinjenih nacija.
83. Teroristički slučajevi, a pogotovu oni koji nameću gore pomenute teškoće, su obično praćeni sa velikim interesovanjem od strane medija i opšte javnosti, često uz kritike i rasprave u vezi sa sudskim presudama. Napori država da spriječe terorizam su doveli do kriminalizovanja određenih djela koja, klasifikovana kao krivično djelo, odvaja samo tanka linija od aktivnosti koje mogu predstavljati uživanje slobode izražavanja ili političkih sloboda. CCJE smatra da odluka država da sudijama povjeri odgovornost za utvrđivanje ove razlike dovodi do neophodnosti da takva suđenja budu vršena u mirnijoj atmosferi.
84. I na političarima je i na medijima da se uzdrže od pokušaja pritisaka ili napada na sudije koji bi prevazišli legitimnu kritiku. Zadatak je odgovarajućeg nezavisnog tijela da reaguje na takve napade (vidjeti CCJE Mišljenje br.6, stav C13). CCJE smatra da pravosuđe, sa svoje strane, treba da obezbijedi suđenja uz učesce dobro obučenih profesionalnih sudija; odgovarajuće obuke treba da pomognu sudijama da dobro razumiju terorizam i njegov istorijski, politički i socijalni kontekst.
85. Osnovna poruka je da prijetnje bezbijednosti i vladavini prava nametnute od strane terorizma ne smiju dovesti do primjene mjera, koje same po sebi teže podrivanju fundamentalnih demokratskih vrijednosti, ljudskih prava ili principa vladavine prava. Ovo je poruka čija primjena smanjuje rizik da mjere preduzete protiv terorizma podgriju nove tenzije ili čak podstaknu sam terorizam. To je poruka koju treba, na isti način da razumiju i prihvate javnost, političari, mediji i sudovi u demokratskim društvima.
KRATAK PREGLED PREPORUKA I ZAKLJUČAKA
U pogledu prethodno iznijetih razmišljanja, CCJE preporučuje da države:
a. konsultuju nacionalna pravosuđa prilikom elaboracije zakona koji mogu imati uticaj na materijalna i procesna prava i da obezbijede da sve administrativne i represivne mjere, koje bi uticale na prava ljudi u borbi protiv terorizma, budu kontrolisane od strane nezavisnih sudskih vlasti.;
b. odbiju osnivanje tribunaux d'exception ili zakonodavstva nekompatibilnog sa univerzalno priznatim pravima, bilo u kontekstu upravnih postupaka za sprječavanje djela terorizma ili u kontekstu suđenja za krivična djela;
c. da budno prate da se fundamentalni principi krivičnog zakona primjenjuju na isti način na teroristička djela kao i u slučaju drugih krivičnih djela i da obezbjede jasno i precizno utvrđivanje sastavnih djelova ovih krivičnih djela;
d. da omoguće međunarodnu saradnju u borbi protiv terorizma, pogotovu kod razrade usklađenih definicija krivičnih djela, koja se odnose na terorizam pod pokroviteljstvom međunarodnih organizacija;
e. da garantuju bezbjednost svjedoka i žrtava terorističkih djela, kao i istražitelja, sudija i drugog sudskog kadra uključenog u ove slučajeve;
CCJE takođe preporučuje da nacionalna pravosuđa:
a. bolje razumiju terorizam i njegov istorijski, politički i socijalni kontekst, kao i da unaprijede poznavanje relevantnih nacionalnih i međunarodnih zakonskih instrumenata;
b. u vršenju svojih funkcija kao tumača zakona i garanata prava i sloboda pojedinaca, treba da obezbijede da, s jedne strane, pojam krivičnog djela ‘terorizma’ (uključujući podstrekavanje, pripremu za izvršenje takvih djela i finansiranje takvih djela) postigne cilj koji su postavili zakonodavci, a s druge strane, da krivična gonjenja djela “terorizma” ne sadrže zloupotrebe i da prate usklađenost javnog interesa sa ljudskim pravima i fundamentalnim slobodama;
c. da neprekidno obezbjeđuju postojanje ravnoteže između potrebe da sa zaštite svjedoci i žrtve terorističkih djela i prava lica uključenih u izvršenje tih djela.
1 Varšava, 16. – 17. maj 2005.

2 956. sastanak zamjenika ministara (15. februar 2006).
3
Savjet Evropske unije, 5771/1/06.
4
804. sastanak zamjenika ministara,11. jul 2002.
5
917. sastanak zamjenika ministara, 2. mart 2002.
6
Član 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života), član 9 (sloboda mišljenja, ubjeđenja i religije), član 10 (sloboda izražavanja), i član 11 (sloboda sastajanja i udruživanja).
7
Vidjeti Evropski sud za ljudska prava, presuda Čahal protiv Velike Britanije (15.11.1996), stav 79: "[Evropski sud za ljudska prava] je potpuno svjestan ogromnih teškoća s kojima se suočavaju države u savremenom dobu u zaštiti svojih društava od terorističkog nasilja. Međutim, čak i pod ovim uslovima, Konvencija apsolutno zabranjuje torturu ili nehuman i degradirajući tretman ili kažnjavanje, bez obzira na ponašanje žrtve”.
8
Vidjeti Evropski sud za ljudska prava, presuda Čahal protiv Velike Britanije (15.11.1996), stavove 80 i 149.
9
Usvojio Komitet ministara 15. decembra 2004.
10
Vidjeti Evropski sud za ljudska prava, presuda Čahal protiv Velike Britanije (15.11.1996), stav 151: "U ovakvim slučajevima, s obzirom na ireverzibilnost štete koja se može javiti ako se materijalizuje rizik od lošeg tretmana i važnost koju ovaj Sud pridaje članu 3, pojam efikasnog pravnog lijeka iz člana 13 zahtijeva nezavisno detaljno ispitivanje tvrdnje da postoje jaki razlozi za bojazan od postojanja stvarnog rizika od tretmana suprotnog članu 3. Ovo detaljno ispitivanje se mora sprovesti bez obzira šta je lice učinilo da zasluži protjerivanje ili bez obzira na bilo koju navodnu prijetnju po nacionalnu bezbjednost države iz koje se protjeruje."
11
Vidjeti Preporuke Rec(2004)20: Sudski postupci treba da budu akuzatorski po prirodi. Svi dokazi koje tribunal prihvati treba uglavnom da budu dostupni stranama u cilju sučeljavanja argumenata (stav B.4.d).

12 Evropski sud za ljudska prava se u presudi Čahal bavi pristupom stranaka u sporu i advokata dokazima pozivajući se direktno na kanadsko zakonodavstvo: Medijatori (…) su svi imali mišljenje da sudska revizija ne predstavlja efikasan pravni lijek u slučajevima koji se tiču nacionalne bezbjednosti. Član 13 traži da makar neko nezavisno tijelo treba da procijeni sve činjenice i dokaze i da bude ovlašćeno da donese odluku koja bi bila obavezujuća po državnog sekretara. U vezi sa tim, Amnesti internešnal, Liberti, AIRE centar i JCWI (…) su skrenuli pažnju ovom Sudu na postupak primijenjen na takve slučajeve u Kanadi. Prema kanadskom zakonu o imigraciji iz 1976. (dopunjenom Zakonom o imigraciji iz 1988.), sudija Federalnog suda saslušava sve dokaze na pretresu zatvorenom za javnost, na kome podnosilac tužbe dobija izjavu koja sadrži, koliko god je to moguće, sažetu optužnicu protiv njega ili nje i ima pravo na zastupnika i da izvodi dokaze. Povjerljivost materijala se čuva dozvoljavanjem ispitivanja tih dokaza u odsustvu podnosioca tužbe i njegovog ili njenog predstavnika. Međutim, u ovim uslovima, njihovo mjesto zauzima savjet koji je prošao bezbjednosne provjere, koji je dobio uputstva od suda i koji unakrsno ispituje svjedoke i uopšte pomaže sudu da provjeri utemeljenost slučaja koji država vodi. Sažet izvještaj o dokazima dobijenim ovom procedurom, uz neophodna brisanja, se predaju podnosiocu tužbe.

13 Vidjeti, na primjer, Evropski sud za ljudska prava, presuda Mauia protiv Francuske (5.10.2000), stav 40: “Sud zaključuje da se odluke koje se tiču ulaska, boravka i deportacije stranaca ne tiču utvrđivanja građanskih prava ili obaveza podnosioca tužbe, ili krivične tužbe protiv njega u smislu člana 6 § 1 ove Konvencije”.
14
Vidjeti Evropski sud za ljudska prava Mamatkulov i Askarom protiv Turske, 4.02.2005, stav 124: “I zaista se može reći da, koji god da je pravni sistem u pitanju, ispravna primjena pravde znači da se u toku sudskog postupka ne smije preduzeti nijedna nepopravljiva akcija ”.
15
Vidjeti takođe već pomenutu presudu u slučaju Čahal, u kojoj se navodi da Konvencija apsolutno zabranjuje torturu.
16
Vidjeti takođe, za ulogu koju javna tužilaštva mogu imati u obezbjeđenju zaštite ljudskih prava, Preporuku Rec(2000)19 po pitanju uloge javnog tužilaštva u krivičnom pravosuđu. CCJE ce detaljno ispitati, u nekom budućem mišljenju odnos između pravosuđa i javnog tužilaštva (vidjeti Okvirni globalni akcioni plan za sudije u Evropi, Dokument CCJE (2001) 24).
17
Vidjeti na primjer: "Venecijanska komisija: Međunarodne bezbjednosne službe u Evropi" (CDL/Inf (98)6).
18
Shodno Preporuci Rec(2005)10, u posebne istražne tehnike spadaju: “tehnike koje primjenjuju nadležne vlasti u kontekstu istražnih postupaka kod krivičnih djela, u svrhu otkrivanja i istraživanja teških krivičnih djela i osumnjičenih, u cilju prikupljanja informacija na način koji neće upozoriti ciljana lica".

19 Član 5 stav 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima: “Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama stava 1.c ovog člana biće bez odlaganja izveden pred sudiju ili drugog službenika ovlašćenog po zakonu da vrši sudijsku funkciju, i imaće pravo na suđenje u razumnom roku ili da bude oslobođen za vrijeme čekanja na suđenje. Oslobađanje može biti uslovljeno pružanjem garancija za pojavljivanje pred sudom..” ; Član 5, stav 4 Evropske konvencije o ljudskim pravima: “Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem imaće pravo na sudski postupak u toku koga će se pred sudom brzo utvrditi zakonitost njegovog pritvaranja, a ukoliko je pritvaranje bilo nezakonito biće naređeno njegovo oslobađanje.“
Štaviše, u presudi Brogan i ostali protiv Velike Britanije (29.11.1988), Evropski sud za ljudska prava navodi u stavu 61 da istraživanje terorističkih krivičnih djela nesumnjivo predstavlja poseban problem za organe vlasti. Sud prihvata da, pod uslovom postojanja adekvatne zaštite, konteks terorizma u pojedinom slučaju "ima efekat produžavanja perioda u toku koga vlasti mogu, bez kršenja člana 5 tačka 3, zadržati u pritvoru lice osumnjičeno za teška teroristička krivična djela prije nego što ono bude izvedeno pred sudiju ili drugog sudskog službenika. Teškoće koje vlada pominje u vezi sa sudskom kontrolom odluka o hapšenju i pritvoru osumnjičenih terorista mogu uticati na način primjene člana 5 tacka 1, kao na primjer kod traženja odgovarajućih proceduralnih mjera predostrožnosti imajući u vidu prirodu krivičnih djela na koja se sumnja. Međutim, oni ne mogu da opravdaju po članu 5, stav 3 potpuno izostajanje "brze" sudske kontrole". Sud dodaje da je fleksibilnost u tumačenju i primjeni pojma „ažurnosti“ vrlo ograničena (stav 62). Prema mišljenju Suda, čak i kad je u pitanju najkraći od četiri perioda pritvora u konkretnom slučaju, četiri dana i šest sati provedenih u policijskom pritvoru premašuju stroga ograničenja dozvoljenog vremena prema prvom dijelu člana 5 stav 3. "Neosporna činjenica da hapšenje i pritvaranje podstaknuto legitimnim ciljem zaštite zajednice u cjelini od terorizma nije samo po sebi dovoljno da bi se obezbijedila usklađenost sa konkretnim zahtjevima člana 5 stav 3."

20 Vidjeti Okvirni globalni akcioni plan za sudije u Evropi, usvojen od strane Komiteta ministara na njegovoj 740. sjednici, Dokument CCJE (2001) 24.
21
Preporuka Rec(2005)9 Komiteta ministara Savjeta Evrope državama članicama u vezi sa zaštitom svjedoka i saradnika pravosuđa. Vidjeti takođe Smjernice o zaštiti žrtava terorističkih djela, uzvojene od strane Komiteta ministara Savjeta Evrope 2. marta 2005. Preporuka Rec(85)11 Komiteta ministara državama članicama u vezi sa položajem žrtava u okviru krivičnog zakona i postupka i Preporuku Rec(97)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope koja se tiče zastrašivanja svjedoka i prava na odbranu.

22 Vidjeti smjernice o zaštiti žrtava terorističkih djela: "Žrtve terorističkih djela treba da dobiju pravičnu, odgovarajuću i blagovremenu odštetu za nanijetu im štetu. U slučaju kad odšteta nije moguća iz drugih izvora, a naročito putem konfiskacije imovine izvršilaca krivičnih djela, organizatora i sponzora terorističkih djela, država na čijoj teritoriji se desio teroristicki akt mora učestvovati u isplati odštete žrtvama za direktnu fizičku ili psihičku štetu, bez obzira na njihovu nacionalnost (princip 7.1)".

Strazbur, 10. novembar 2006
Konsulatativno vijece evropskih sudija (CCJE)
Misljenje br. 9 (2006) Konsulatativnog vijece evropskih sudija (CCJE) upuceno Komitetu ministara Savjeta Evrope u vezi sa ulogom nacionalnih sudija u obezbjedjivanju efikasne primjene medjunarodnog i evropskog zakona

Ovo Misljenje je usvojilo CCJE
na svojoj 7. sjednici (Strazbur, 8.-10. novembar 2006).
UVOD
1. Komitet ministara je zatrazio od Konsultativnog vijeca evropskih sudija (CCJE) da ispitaju neka posebna pitanja (koja se javljaju u Okvirnom globalnom akcionom planu za sudije u Evropi1) kao sto je primjena Evropske konvencije za ljudska prava i drugih medjunarodnih pravnih instrumenata od strane nacionalnih sudija, dijalog izmedju nacionalnih i evropskih sudskih institucija i dostupnost informacija o relevantnim medjunarodnim tekstovima.
2. CCJE primjecuje da nacionalni pravni sistemi moraju sve vise da se bave pravnim pitanjima medjunarodnog karaktera, kao rezultata globalizacije i sve veceg fokusa medjunarodnog i evropskog zakona2 na odnos izmedju lica, a ne drzava. Ova situacija zahtijeva promjene u obukama sudova, praksama i cak kulturi, ako nacionalne sudije treba da dijele pravdu pri tom zadovoljavajuci potrebe i aspiracije savremenog svijeta i postujuci pravne principe priznate od strane demokratskih drzava.
3. Ovakav razvoj situacije treba prvo, da ima vazne posljedice po obuku sudija, prirodu odnosa izmedju medjunarodnih sudskih institucija i na hijerarhiju normi koje sudije treba da postuju u kontekstu sve vecih pravnih izvora, i drugo ovakva situacija zahtjeva da drzavne vlasti koriste dodatne izvore kako bi obezbijedili izvrsenje gore pomenutih aktivnosti.
4. Prema tome, CCJE je smatralo da je korisno da se izvrsi kriticna procjena situacije s obzirom na sredsta koja su na raspolaganju sudiji kako bi mogao raditi efikasno u medjunarodnom kontekstu i time razmotriti predlog nacionalnog sudije evropskog i medjunarodnog zakona. Cilj ovog Misljenja je da se postigne ispravna primjena medjunarodnog i evropskog zakona., a pogotovu zakona o ljudskim pravima. Obuka sudija, dostupnost relevantnih informacija i dokumentacije, kao i prevodjenje i interpretiranje su sredstva za postizanje tog cilje.
5. U tom smislju, CCJE naglasava da su nacionalne sudije garanti postovanja i pravilne implementacije medjunarodnih i evropskih sporazuma ciji su potpisnicii i drzave iz kojih poticu, ukljucujuci i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.
6. Ovo Misljenje je dopuna Misljenju CCJE br. 4 (2003) o odgovarajucoj pocetnoj obuci i o obuci na radnom mjestu za sudije na nacionalnom i evropskom nivou; razmatranja sadrzana u tom Misljenju, u stvari su primjenjiva u cjelosti na pitanja kojima se bavi ovo Misljenje.
A. PRUZANJE INFORMACIJA I OBEZBJEDJENJE DOKUMENTACIJE NACIONALNIM SUDIJAMA O SVIM RELEVANTNIM MEDJUNARODNIM I EVROPSKIM PRAVNIM INSTRUMENTIMA3
a. Dobro poznavanje medjunarodnog i evropskog zakona od strane sudija
7. U kontekstu povecane internacionalizacije drustava, medjunarodno i evropsko zakonodavstvo i materijalno pravo imaju sve veci uticaj na nacionalno zakonodavstvo i sudsku praksu; sudije moraju pravilno razumjeti ove oblasti zakona da bi svoje sudske funkcije izvrsavali u skladu sa principima vladavine prava koji se dijele sa demokratskim drzavama. Prema tome, sudije moraju biti pripremljene da se upoznaju sa i da ucestvuju u medjunarodnoj evoluciji pravne prakse. Oni moraju znati i biti sposobni da primjenjuju medjunarodno i evropsko pravo, narocito ono koje se tice pitanja ljudskih prava.

b. Obezbjedjenje sudijama pristupa informacijama o medjunarodnom i evropskom zakonu.
8. Medjunarodne i evropske norme, kao i sudska praksa ubrzano se umnozavaju i usloznjavaju. Da bi se sudije neke zemlje osjecale ugodno u evropskom i medjunarodnom kontekstu, drzava, da bi ostala konzistentna vis-à-vis sopstvenih medjunarodnih obaveza bi trebala da preduzme odgovarajuce mjere da obezbijedi sudijama puno razumijevanje relevantnih evropskih i medjunarodnih prirucnika, a pogotovu onih koji se bave ljudskim pravima. u cilju boljeg izvrsavanja njihovih funkcija.
c. Ukljucivanje medjunarodnog i evropskog zakona u planove i programe i kurseve za sudije
9. U mnogim drzavnim kursevima na temu medjunarodnog prava, evropskog prava, ukljucujuci instrumente ljudskih prava, cine dio zakonskog nastavnog programa na univerzitetima. Medjutim, samo u nekim zemljama je potrebno da kandidati imaju dobro znanje iz ovih predmeta da bi dobili mjesto u sudstvu.
10. CCJE da je vazno da pitanja iz medjunarodnog i evropskog prava budu dio univerzitetskog nastavnog programa i da budu obavezan prijemni ispit za sudsku profesiju, u zemljama gdje su takvi ispiti obavezni.
11. Za sudije treba organizovati odgovarajuce pocetne i programe obuke kao i one na radnom mjestu o medjunarodnim subjektima u opstim i specijalistickim oblastima. Iako medju evropskim zemljama postoji razlika u pogledu sistema pocetne obuke i obuke na radnom mjestu za sudije, obuka u medjunarodnom i evropskom pravu je jednako vazna za sve sudske tradicije u Evropi.
12. U nekim zemljama specijalne pocetne i obuke na radnom mjestu o medjunarodnom i evropskom pravu se organizuju posebno za sudije, ili za sudije i tuzioce od strane sudskih institucija za organizovanje obuka (ukljucujuci sudske komisije) ili ministarstava pravde ili njih zajedno. 4 U drugim zemljama se ne organizuje nikakva posebna obuka o medjunarodnom i evropskom pravu; u ovim zemljama sudije obicno mogu da ucestvuju u opstim obukama koje organizuju oni sami ili drugi organi (univerziteti, udruzenja advokata, strane sudske skole obuke).
13. U tom smislu, CCJE zapaza da acquis Savjeta Evrope koji se tice obuke sudija u primjeni medjunarodnih sporazuma5, potvrdjujuci potrebu da se (a) razviju studije medjunarodnog prava, sporazuma, evropskih i drugih medjunarodnih institucija u okviru univerzitetskih studijskih programa; (b) da se, tamo gdje je moguce, uvede testiranje o primjeni medjunarodnih normi i prijemni ispiti za sudije; (c) da se uvede medjunarodna dimenzija u inicijalnim i daljim obukama za sudije; (d) da se u okviru Savjeta Evrope i u saradnji sa evropskim institucijama i drugim medjunarodnim organizacijama, organizuju seminari za sudije i tuzioce sa ciljem podsticanja boljeg poznavanja medjunarodnih instrumenata.
d. Obezbjedjenje dobrog kvaliteta sudijske obuke i oblasti medjunarodnog i evropskog prava
14. S obzirom na medjunarodno i evropsko pravo, CCJE smatra da clanovi sudstva treba da budu znacajno zastupljeni medju instruktorima. Ovakva sudijska obuka treba da obuhvati specificne aspekte relevantne za sudsku praksu i da bude propracena relevantnim materijalima, pogotovu materijalima za ucenje na daljinu preko interneta. CCJE podstice saradnju izmedju nacionalnih institucija za pruzanje obuke u ovoj oblasti i zahtijeva transparentnost informacija o takvim programima obuke i modlitetima ucesca.
e. Neprekidno i pristupacno informisanje o medjunarodnom i evropskom pravu dostupno svim sudijama
15. CCJE primjecuje da se sudijama ne pruzaju kompletne i azurirane informacije i medjunarodnim i evropskim pravnim tekstovima i sudskoj praksi. Cak i u slucajevima kad sudije dobiju pravnu informaciju, bilo elektronskim putem ili na papiru, sluzbeni listovi zemalja rijetko unose informacije o medjunarodnom i evropskom pravu. Neke zemlje, medjutim, izdaju posebne pravne biltene sa informacijama o medjunarodnom praavu. Ostale institucije, kao sto su sudske akademije, centri za obuku ili sudske administracije ponekad daju informacije o najnovijim sudskim praksama medjunarodnih i evropskih sudova. Informacije se mogu unositi u nacionalna pravna periodicna izdanja.
16. Pristup internetu se, sam po sebi ne moze smatrati dovoljnim izvorom informacija ili sredstvom za dobijanje informacija o medjunarodnim i evropskim pravnim predmetima.
17. CCJE preporucuje da sve sudije imaju pristup elektronskim verzijama pravnih instrumenata ili na papiru, kako bi imali dovoljno materijala za istrazivanja u medjunarodnim i evropskim pravnim sferama. Ovakvu priliku treba pruziti sudijama putem posebne podrske, ako je potrebno preko jednog centralizovanog servisa, koji moze obezbijediti informacije sudijama i za njihove nepredvidive potrebe.
18. Samo u nekoliko zemalja ministarstva pravde obezbjedjuju sudijama prevode relevantnih tekstova, kao i presude Evropskog suda za ljudska prava, koja se ticu njihovih zemalja, na njihove jezike. Prema misljenju CCJE, drzave moraju brzo promijeniti ovakvo stanje; odgovarajuca pomoc treba takodje da ukljuci efikasan prevodilacki servis za pravne tekstove koji se mogu koristiti u sudskoj praksi (vidjeti i stav 23 u daljem tekstu).
19. Da bi se olaksao posao sudijama, potrebno je da ima na raspolaganju budu sazete informacije, indeksi, pribiljeske, kako bi sudije same mogle da procjenjuju relevantnost informacija, ako je potrebno uz pomoc sudske dokumentacione sluzbe sudskih pomocnika6. Treba takodje podsticati saradnju centralizovanih i lokalnih sudskih dokumentacionih servisa i/ili biblioteka sa pravnim biblioteckim i dokumentacionim centrima izvan pravosudja.
f. Obezbjedjivanje sudijama sredstava za pristup informacijama na stranim jezicima
20. Uzimajuci u obzir u prethodno receno, CCJE primjecuje da je poznavanja stranih jezika vazan alat za nacionalnog sudiju da bi bio informisan o desavanjima u medjunarodnom i evropskom pravu.
21. Trenutno su u nekim zemljama sudijama dostupni samo besplatni kursevi stranih jezika; ponekad su ti kursevi subvencionisani od strane drzave; a nekad se takve inicijative pruzaju samo odredjenim sudijama koji tijesno saradjuju sa medjunarodnim i evropskim institucijama.
22. CCJE podstice preduzimanje odgovarajucih mjera, ukljucujuci dodjelu sredstava za ucenje sudija stranim jezicima kao dio osnovne ili specijalisticke obuke.
23. Drzave treba da obezbijede da sudovi imaju na raspolaganju pravne i medjunarodne servise za prevodjenje dokumenata koji mogu biti potrebni sudijama za informisanje o relevantnim oblastima iz medjunarodnog i evropskog prava. CCJE je svjesno vaznosti troskova potrebnih za funkconisanje ovih sluzbi i predlaze da oni budu finansirani iz posebne budzetske stavke u drzavnom budzetu, kako se budzetske alokacije za normalno funkcionisanje sudova ne bi zbog toga smanjivale.
24. Prevodjenje moraju obavljati kavlifikovani profesionalni prevodioci, ciju kompetentnost treba da ovjere sudovi, jer se to tice sudijske funkcije.
B. DIJALOG IZMEDJU NACIONALNIH I EVROPSKIH SUDSKIH INSTITUCIJA7
a. Neophodan dijalog, bilo formalan ili neformalan
25. Nacionalni sudovi su odgovorni za primjenu evropskog prava. Od njih se trazi da tumace nacionalno pravo u skladu sa evropskim standaradima.
26. Za sve nacionalne sudije, uporedno pravo Evropskog suda za ljudska prava gdje Sud pravde evropskih zajednica sluzi kao referenca u procesu razvoja organa evropskog prava.
27. Dijalog izmedju nacionalnih i evropskih sudskih institucija je neophodan i vec se javlja u praksi; njegov dalji razvoj se mora podrzati odgovarajucim djelovanjem.
28. Da bi se podstakao efikasan dijalog izmedju nacionalnih i evropskih sudova, moraju postojati inicijative namijenjene sudijama za jacanje i razmjenu informacija i gdje god je moguce, direktan kontakt izmedju institucija.
29. Ovakav dijalog se moze odrzavati na razlicitim nivoima. Na formalnom, proceduralnom nivou, institucionalna forma dijaloga se uzima iz preliminarnog tekuceg pravilnika, koji se koristi za dobijanje pristupa Sudu pravde Evropskih zajednica. Nacionalne sudije bi takodje mogle imati vece sanse da ucestvuju u radu Evroskog suda za ljudska prava. Na formalnijem nivou, do dijaloga moze doci tokom posjeta i/ili sluzbe sudija u Evropskom sudu za ljudska prava i drugim medjunarodnim i evropskim sudovima, kao i tokom seminara i kolokvijuma, na domacem i medjunarodnom nivou.
30. CCJE primjecuje da se neformalni dijalog smatra dijelom sudijskih programa obuke. Ucesnici u tim aktivnostima su sada uglavnom sudije visih sudova (vrhovni sudovi, ustavni sudovi). CCJE smatra, da iako je neophodno da sudije najvisih sudskih instanci imaju blisku saradnju sa medjunarodnim pravosudjima, nacionalne institucije za obuku treba da obezbijede iste sanse za dijalog, ne samo sudijama visih sudova, vec i sudijama iz prvih instanci nekad treba neodlozna procjena, primjena ili tumacenje Evropskih normi ili sudske prakse. Iskustvo razlicitih zemalja je potvrdilo da je najproduktivniji dijalog na sastancima nizeg ranga.
b. Direktna saradnja izmedju sudija
31. Dijalog izmedju nacionalnih i evropskih sudova je samo jedan aspekt interakcije izmedju sudija na evropskom nivou: odnos izmedju sudija iz razlicitih zemalja je takodje izuzetno vazan. Nacionalne sudije cesto moraju da razmotre kako su sudije iz drugih zemalja primijenile i/ili tumacile medjunarodno i evropsko pravo i imaju zelju da uce iz iskustva jedni drugih. Dijalog izmedju sudija iz razlicitih zemalja je vazan i za ponovno potvrdjivanje principa medjusobnog povjerenja u evropski sudski sistem kako bi se olaksala medjunarodna razmjena nacionalnih sudskih odluka i pojednostavila procedura njihove primjene u razlicitim zemljama.
32. Direktni kontakti izmedju sudija iz razlicitih zemalja, ukljucujuci i one koje organizuju nacionalne sudske institucije za organizovanje obuka, u vidu seminara, razmjene sudija, sudijskih posjeta, itd. su narocito relevantni. Korisni partneri u ovoj oblasti se mogu naci u saradnickoj mrezi aktivnoj na evropskom nivou.
33. Sudije moraju dobijati prakticne informacije o specificnim programima razmjene organizovanim u ovom okviru i mora im se obezbijediti direktan pristup ovim programima razmjenama kad pozele da u njima ucestvuju.

C. PRIMJENA MEDJUNARODNOG I EVROPSKOG PRAVA OD STRANE NACIONALNIH SUDOVA8
a. Uloga sudije u hijerarhiji normi
34. Primjena medjunarodnih i evropskih normi u svakoj zemlji zavisi u velikoj mjeri, od statusa ovakvih standarda u nacionalnom pravu,uljucujuci i ustav.
35. Primijeceno je da najvece prepreke postoje u postizanju ovog cilj. Smatralo se da su ove prepreke rezultat problema sa pristupom informacijama, problema 'psiholoske' prirode i specificnih pravnih problema9.
36. Prve dvije prepreke se mogu otklanjati prethodno pomenutim aktivnostima namijenjenim postizanju boljeg pristupa evropskim pravnim dokumentima i unaprijedjenom dijalogu izmedju institucija.
37. Sto se tice prepreka pravne prirode, CCJE zapaza da generalno zemlje priznaju primat medjunarodnih sporazuma nad nacionalnim pravom kad su ratifikovani i/ili, kad je potrebno, uneseni u nacionalni zakon. U vecini slucajeva ovaj primat se navodi u ustavu pojedinih zemalja, ali u skladu sa primatom samog ustava. U nekoliko zemalja, primat medjunarodnog sud proistice iz odluka nacionalnog vrhovnog suda. Obicno je rang Evropske konvencije za ljudska prava nizi od nacionalnog ustava, ali Konvencija normalno ima poseban polozaj vis-à-vis redovnih zakona koje donosi parlament, medjutim, prakticna primjena ovog principa pokazuje jedan broj razlicitosti.
38. U vecini slucajeva, nacionalni zakoni i pravna tradicija dozvoljavaju sudovima da, kad se suoce sa konfliktom izmedju nadnacionalne odredbe i odredbe domaceg zakona, odluce u korist medjunarodne konvencije ili sporazuma. Postoji alternativa koja od nacionalnih sudova zahtijeva da prekinu proces i da slucaj upute na ustavni sud. Ali ima zemalja u kojima su sudovi obavezni da primjenjuju odredbe domaceg zakona, cak i kad su u suprotnosti sa, na primjer Evropskom konvencijom za ljudska prava.
39. Svaka drzava ima svoj sopstveni sistem za tumacenje ovih instrumenata i njihovo unosenje u domaci zakon, zavisno od njihovog statusa. Da bi se izbjegle nejasnoce, sudovi treba da tumace i i da daju vaznost kompletnom domacem zakonodavstvu i da domacu sudsku praksu razviju sto je moguce vise u skladu sa Evropskim pravom i medjunarodnim i evropskim principima i konceptima.
40. Sudije, zajedno sa pravosudnim i izvrsnim organima vlade su obavezani na vladavinu prava. CCJE smatra da je vazno da sudije u razlicitm zemljama osiguraju postovanje medjunarodnog i evropskog prava, koji promovisu principe vladavine prava, uz duzno postovanje prema takvom pravu, bez obzira na nacionalne pravne sisteme.
b. Nacionalni i medjunarodni/evropski precedent i instrumenti, i narocito preporuke Savjeta Evrope
41. Sudska praksa ima uticaj na primjenu medjunarodnih i evropskih standarda zato sto pravosudje mora tumaciti nacionalni zakon u svijetlu nadnacionalnog prava postujuci nacionalne ustavne standarde.
42. Sto se tice uloge sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava i Suda pravde evropskih zajednica, tu se javljaju dvije tendencije: prva i najcesca kad nacionalni sudovi uzimaju u obzir sudske odluke ovih sudova cak i u slucajevima kada one nijesu obavezujuce. Druga tendencija je da se ovoj sudskoj praksi dodjeljuje status precedenta, koji nacionalni sudovi moraju postovati.
43. Iako nacionalne sudije uvazavaju i primjenjuju medjunarodno i evropsko pravo, time se ne obezbjedjuje uskladjenost nacionalnog pravosudnog sistema sa preporukama Savjeta Evrope koje se smatraju "soft law" (zakon koji ne predvidja striktne uslove i precizno propisana ponasanja.
44. Komitet ministara Savjeta Evrope moze davati preporuke drzavama clanicama o predmetima za koje ima usaglasenu 'zajednicku politiku'. Preporuke nijesu obavezujuce za drzave clanice iako Statut Savjeta Evrope daje pravo Komitetu ministara da zatrazi od vlada drzava clanica 'da izvijeste o aktivnostima koje su preuzele' u skladu sa preporukama ( vidjeti clan 15.b Statuta Savjeta Evrope).
45. CCJE naglasava da je preporucljivo da tokom pripreme novog zakona zakonodavac uvazi preporuke Savjeta Evrope. Slicno tome sudije prilikom primjena zakona treba da ga, sto je moguce vise, tumace u skladu sa medjunarodnim standardima cak i kada su regulisani sa "soft law".
c. Postovanje presuda Evropskog Suda za ljudska prava
46. U nekim drzavama prije ulaganja zalbe Evropskom sudu za ljudska prava moguce je zatraziti reviziju konacne presude koja je navodno suprotna odlukama Evropske konvencije za ljudska prava. Medjutim CCJE zapaza da u velikom broju zemalja se zatrazi odluka Evropskog suda za ljudska prava u tuzbi protiv predmetne drzave prije nego sto je moguce zatraziti reviziju konacne sudske odluke.
47. Odstetni zahtjev zbog krsenja odluke Evropske konvencije za ljudska prava se moze obicno uloziti tek nakon sto taj sud utvrdi da je doslo do krsenja. U vecini zemalja nije moguce zatraziti urvrdjivanje ove vrste prekrsaja i odstetu prije nego sto to sud utvrdi.
48. CCJE je svjesno da u vecini zemalja sprovodjenje sudskih presuda od strane ovog suda nije propisano nacionalnim pravom; u nekim zemljama mjere sprovodjenja odobrava ustavni sud.
49. Naglasavajuci znacaj primjene zajednickih prava obuhvacenih Evropskom konvencijom za ljudska prava i naglasavajuci da su nacionalne sudije ujedno i evropske sudije, CCJE podstice sudije da, gdje god je moguce koriste sva raspoloziva sredstva za tumacenje prava ili u okviru postojeceg proceduralnog prava: a) da ponovo otvaraju slucajeve ako dodje do krsenja konvencije cak i prije objave presude Evropskog suda za ljudska prava i b) odobravaju odstetu zbog krsenja prava u najkracem mogucem roku. Zakonodavci moraju razmisliti o dopuni proceduralnog zakona kako bi nacionalnom pravosudju10olaksali ovaj evropski zadatak.
KRATAK PREGLED PREPORUKA I ZAKLJUCAKA
A. U oblasti obuka sudija u medjunarodnom i evropskom pravu, njihovom pristupu relevantnim informacijama, kursevima stranih jezika i prevodilackim servisima CCJE predlaze da:
(a) Drzave moraju obezbijediti adekvatna sredstva za obuku sudija u medjunarodnom i evropskom pravu, zadrzavajuci pritom, nezavisnost pravosudja preko odgovarajucih nezavisnih organa odgovornih za organizovanje obuke za sudije;
(b) Predznaje o medjunarodnom i evropskom pravu i sudskoj praksi treba obezbijediti uvodjenjem ovih predmeta u nastavne programe pravnih fakulteta;
(c) Odgovarajuce poznavanje medjunarodnog i evropskog prava treba da bude jedan od uslova, koji kandidati za sudijska mjesta moraju da zadovolje prije stupanja na duznost;
(d) Obuka u medjunarodnom i evropskom pravu treba da ima relevantnu ulogu u okviru inicijalnih obuka za sudije i obuka na radnom mjestu; za obuku sudija u ovoj oblasti od koristi bi mogla biti medjunarodna saradnja izmedju nacionalnih institucija za obuku sudija;
(e) Informacije o medjunarodnom i evropskom pravu, ukljucujuci i odluke medjunarodnih i evropskih sudova treba da budu na raspolaganju; kroz saradnju sudskih dokumentacionih sluzbi, biblioteka i sudskih pomocnika, sudijama treba obezbijediti pristup informacijama u vidu indeksa i zabiljeski; te informacije moraju biti sveobuhvatne i lako dostupne.
(f) Odgovarajude mjere - ukljucujuci alokaciju grantova - trebaju da obezbijede sudijama dobro poznavanje stranih jezika; osim toga, sudovi treba da imaju kvalitetne sluzbe za prevodjenje, koje ce biti posebno placane.
B. S obzirom na vaznost koja se pridaje saradnji nacionalnih pravosudnih institucija, izmedju njih samih i sa medjunarodnim, a narocito evropskim sudskim institucijama, CCJE podrzava:
(a) uspostavljanje direktnih kontakata i dijaloga izmedju njih, npr. na konferencijama, seminarima i bilateralnim sastancima manjeg obima sto ima posebnu vrijednost;
(b) posjete i studijske programe, poput onih koje organizuju sudske institucije, koje organizuju obuku i nacionalne sudske institucije, kao i neki medjunarodni sudovi za pojedinacne sudije za druge sudske institucije, nacionalne i medjunarodne;
(c) uvodjenje ovakvih kontakata, dijaloga, posjeta i programa za sudije na svim instancama, a ne samo za vise sudske nivoe;
(d) obezbjedjenje informacija i preduzimanje koraka za olaksanje pristupa nacionalnim sudijama vebsajtovima i bazi podataka dostupnoj drugim nacionalnim i medjunarodnim pravosudjima.
C. Uprkos razlikama u pravnim sistemima u Evropi, CCJE pozdravlja napore nacionalnih pravosudja u njihovoj ulozi tumaca i cuvara vladavine prava, ako je potrebno putem odgovarajuce razmjene ideja izmedju nekoliko nacionalnih pravosudja da:
(a) uz postovanje nacionalnog pravosudja, obezbijede uskladjenost nacionalnog zakona i sudske prakse sa medjunarodnim i evropskim pravom, koliko je to moguce u odnosnim drzavama;
(b) smanje, sto je vise moguce razlike u primjenama ovih principa u sistemima koji su obavezani istim medjunarodnim standardima;
(c) osiguraju, da, konkretno, nacionalno pravo, ukljucujuci nacionalnu sudsksu praksu, postuje sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava; konkretno, dopustanjem da kad god je moguce, slucaj moze da bude ponovo otvoren nakon sto Evropski sud sa ljudska prava utvrdi krsenje ECHR ili njegovih protokola u sudskom postupku, i da se to krsenje ne moze na prihvatljiv nacin otkloniti ili nadoknaditi bilo kako drugacije osim novim sudjenjem po ovom predmetu;
(d) da valjano uzimaju u obzir preporuke Savjeta Evrope.

1 Usvojio Komitet ministara na svojoj 740 sjednici, Dokument CCJE (2001) 24.
2
Ideja Evropskog prava je ovdje uzeta u sirem smislu, da bi se uveli instrumenti Savjeta Evrope, posebno Evropska konvencija za ljudska prava, kao i Zakon Evropske zajednice i drugi instrumenti Evropske unije, tamo gdje to odgovara i kad je primjenjivo na drzave clanice.

3 VIDJETI TACKU IV (D) OKVIRNOG GLOBALNOG AKCIONOG PLANA ZA SUDIJE U EVROPI.

4 Drzave clanice Savjeta Evrope ucestvuju u takozvanoj „Lisabonskoj mrezi“ (mrezi za razmjenu informacija o obukama sudija i tuzilaca), sastavljenoj od nacionalnih institucija odgovornih za obuku sudija i tuzilaca.

5 Vidjeti narocito zakljucke druge sjednice Lisabonske mrze (Bordo, 2.-4. jul 1997.).
6 Vidjeti takodje stav 65 Misljenja CCJE br. 6 (2004) o fer sudjenju u prihvatljivom roku i o ulozi sudija u sudjenjima na koja su primijenjena alternativna sredstva za rjesavanje sporova.
7 VIDJETI TACKU IV C OKVIRNOG GLOBALNOG AKCIONOG PLANA ZA SUDIJE U EVROPI.
8 VIDJETI TACKU IV (B) OKVIRNOG GLOBALNOG AKCIONOG PLANA ZA SUDIJE U EVROPI..
9 Vidjeti narocito zakljucke druge sjednice Lisabonske mrze (Bordo, 2.-4. jul 1997.).

10 CCJE smatra relevantnim da podsjeti da ce, prema Protokolu br.14 Evropskog suda o ljudskim pravima, stavljenim na potpisivanje maja 2006., Komitet ministara dobiti ovlastenje, ako dobije dvotrecinsku vecinu za to, da pokrene sudjenje pred ovim sudom u slucaju kad drzava odbije da se saglasi sa presudom. Komitet ministara ce takodje imati novo ovlastenje da zatrazi od suda tumacenje presude.Ovim se pomaze Komitetu ministara na njegovom zadatku da izvrsi superviziju izvrsenja presude i narocito utvrdjivanja mjera koje mogu biti neophodne za slaganje sa presudom.

 
   

Strazbur, 23. novembar 2007.
Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE)
Mišljenje br.10 (2007) Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE) upućeno Komitetu ministara Savjeta Evrope o Sudskom savjetu na usluzi društvu.

Mišljenje je usvojilo CCJE na svojoj 8. sjednici (Strazbur, 21.-23. novembar 2007.).
I. UVOD
1. 2007. godine Komitet ministara Savjeta Evrope je dodijelio Konsultativnom vijeću evropskih sudija (CCJE) zadatak da usvoji Mišljenje o strukturi i ulozi Visokog sudskog savjeta ili drugog ekvivalentnog nezavisnog tijela kao bitnog elementa u državi u kojoj se vladavinom prava uspostavlja balans između zakonodavstva, izvršne vlasti i pravosuđa.
2. Raznolikost evropskih sistema se ogleda u izboru napravljenom od strane država i razgovorima o imenu tijela kojem se dodjeljuje zadatak da zaštiti nezavisnost sudija. Da bi čitanje ovog Mišljenja bilo olakšano, CCJE je odlučilo da u ovom kontekstu koristi jedinstven termin “Sudski savjet”1.
3. U skladu sa svojim djelokrugom nadležnosti, CCJE je razmotrilo sljedeće tačke koje se javljaju u Okvirnom globalnom akcionom planu za sudije u Evropi2:

    § poštovanje garancija sudijske nezavisnosti u zemljama članicama na ustavnom, zakonskom i institucionalnom nivou (vidjeti Odjeljak I (a), (b), (c) i (d) Akcionog plana);
    § osnivanje ili jačanje institucija, koje su nezavisne od zakonodavnih i/ili izvršnih vlasti uz odgovornost upravljanja sudijskim karijerama (vidjeti Odjeljak I (e) Akcionog plana).

4. Cilj ovog Mišljenja je da identifikuje ključne elemente u vezi sa opštom misijom, sastavom i funkcijama Sudskog savjeta, s obzirom na jačanje demokratije i zaštitu nezavisnosti pravosuđa. Ovo mišljenje ne predstavlja detaljan opis principa za sastav ili funkcionisanje Sudskog savjeta, niti stvara jedinstven model za Sudski savjet u Evropi.
5. Sastav i funkcije Sudskog savjeta mogu varirati od zemlje do zemlje3. Svjesno raznolikosti, ali istovremeno primjećujući trend ka stvaranju nezavisnog Sudskog savjeta CCJE smatra da je neophodno:

    § da se naglasi važnost postojanja jednog posebnog tijela, kojem je povjerena zaštita nezavisnosti sudija, u kontekstu poštovanja principa podjele nadležnosti;
    § da se odrede smjernice i standardi za države i članice koje žele da uvedu i reformišu svoj sudski savjet.

6. Odredbe ovog Mišljenja se odnose na sve djelove pravosudnog sistema, naročito u zemljama u kojima postoji poseban sistem upravnog suda, bilo u okviru jedinstvenog Sudskog savjeta (nadležnog za osnovno i upravno pravosuđe), ili putem posebnih savjeta4.
7. Tokom pripreme ovog Mišljenja CCJE je ispitalo i uzelo u obzir sljedeće:

    § acquis Savjeta Evrope i narocito Preporuku br. R(94)12 Komiteta ministara državama članicama o nezavisnosti, efikasnosti i ulozi sudija 5, Evropsku povelju o zakonu o sudijama iz 1998. godine kao i Mišljenje CCJE br. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7;
    § izvještaj o “ Sudijskim imenovanjima “ usvojen marta 2007. godine od strane Venecijanske komisije u toku njenog 70. plenarnog zasijedanja, kao doprinos radu CCJE6;
    § odgovore 40 delegacija na upitnik o Sudskom savjetu usvojenom od strane CCJE u toku njegove 7. plenarne sjednice (8.-10. novembar 2006.);
    § izvještaji pripremljeni od strane stručnjaka CCJE, g-dje Martine Valdes-Buluk (Francuska) o trenutnoj situaciji u državama članicama Savjeta Evrope gdje se nalazi Visoki sudski savjet ili drugo ekvivalentno nezavisno tijelo i sudije apelacionog suda Tomasa (Velika Britanija) o trenutnoj situaciji u državama u kojima takvo tijelo ne postoji;
    § doprinose učesnika na 3. Evropskoj konferenciji sudija na temu “ Savjet za sudstvo? “, organizovanoj od strane Savjeta Evrope u saradnji sa Evropskom mrežom sudskim savjeta (ENCJ), Italijanskog visokog sudskog savjeta i ministarstva pravde (Rim , 26.-27. mart 2007.).

II. OPŠTA MISIJA: ZAŠTITA NEZAVISNOSTI PRAVOSUĐA I VLADAVINE PRAVA
8. Sudski savjet ima ima za cilje zastitu kako nezavisnosti sudskog sistema, tako i nezavisnosti sudija pojedinačno. Postojanje nezavisnih i nepristrasnih sudova je strukturna potreba države u kojoj vlada zakon .
9. Nezavisnost sudija u globalnom i međuzavisnosm drustvu treba da bude doživljena od strane svakog građanina kao garancije istine, slobode, poštovanje ljudskih prava i nepristrasne pravde oslobodjene od spoljašnjih pritisaka. Nezavisnost sudija nije samo prerogativ ili privilegija koja služi samo njivom interesu, već je to i interes vladavine prava i svakoga ko trazi i očekuje pravdu. Nezavisnost kao uslov za sudijsku nepristrasnost, dakle pruža građanima garanciju njihove jednakosti pred sudom.
10. CCJE takođe smatra da Sudski savjet mora unapređivati efikasanost i kvalitet pravosuđa i na taj način obezbijediti punu primjenu člana 6 Evropske konvencije za ljudska prava uz jačanje povjerenja građana u sudski sistem. U tom smislu, Sudski savjet ima zadatak da uspostavi neophodan alat za evaluaciju sudskog sistema, za izvještavanje o stanju u službi i da zatrazi od relevantnih vlasti da preduzmu neophodne korake u unaprijeđenju primjene pravde.
11. CCJE preporučuje da Sudski savjet bude postavljen na ustavnom nivou u zemljama koje imaju pisani ustav ili u drugim zemljama, u ekvivalentni osnovni zakon ili ustavni instrument. Moraju se donijeti odredbe koje ce regulisati ovakvo tijelo u pogledu definisanja njegovih funkcija, sektora iz kojih ce se birati clanovi i kriterijuma i modela njihovog izbora7.
12. Osim upravljačke i administrativne uloge vis-à-vis pravosuđa, Sudski savjet ce takođe, obuhvatati i autonomno upravljanje sudskim ovlašćenjima, omogućavajući pojedinim sudijama da vrše svoju dužnost izvan kontrole izvršnih i zakonodavnih vlasti i oslobođeni od nepriličnog pristiska iz pravosuđa.
13. U pogledu ovoga, CCJE smatra da bi bilo neprihvatljivo da Sudski savjet bude ograničen od strane drugih vlasti u pogledu njegove autonomije po pitanju odluka o njegovim metodama rada i o predmetima diskusije. Odnosi između Sudskog savjeta i ministarstva pravde, predsjednika vlade i parlamenta moraju biti definisani. Štaviše, uzimajući u obzir da Sudski savjet ne pripada hijerarhiji sudskog sistema i kao takav ne može odlučivati o valjanosti slučajeva, odnosima između sudova, a pogotovu ne između sudija, potreban je pažljiv pristup.
14. Sudski savjet je obavezan da štiti neometanu slobodu sudija da donose sudske odluke u skladu sa svojom savješću i načinom tumačenja činjenica i u skladu sa važećim zakonima, bez pritisaka ili predrasuda političke, ideološke ili kulturne prirode8.
III. ČLANOVI: OMOGUĆAVANJE OPTIMALNOG FUNKCIONISANJA NEZAVISNOG I TRANSPARENTNOG SUDSKOG SAVJETA
III. A. Sudski savjet sastavljen većinom od sudija
15. Sastav Sudskog savjet treba da bude takav da garantuje njegovu nezavisnost i omogućava efikasno vršenje njegove funkcije.
16. Sudski savjet može biti sastavljen ili samo od sudija ili moze biti mješovit, sastavljen i od sudija i onih koji to nijesu. U oba slučaja mora se izbjeći percepcija rukovođenja sopstvenim interesom i sopstvenom zaštitom i sklonosti favorizaciji.
17. Kod Sudskog savjeta sastavljenog samo od sudija, mišljenje CCJE je da to moraju biti sudije koje su izabrale njihove kolege.
18. Kad se radi o mješovitom sastavu (sudije i oni koji nijesu sudije) CCJE smatra, da u cilju izbjegavanja manipulacije ili nepriličnog pritiska, znatna većina članova treba da budu sudije izabrane od strane kolega9.
19. Prema mišljenju CCJE, ovakav mješovit sastav bi predstavljao prednost u pogledu izbjegavanja percepcije rukovođenja sopstvenim interesom i sopstvenom zaštitom i sklonosti favorizaciji i drugačijeg viđenja od strane društva, čime bi se sudstvu dodao još jedan izvor legitimiteta. Međutim, čak i kad je članstvo mješovito, funkcionisanje Sudskog savjeta ne smije praviti nikakve ustupke miješanju paralmentarne većine i pritisku od izvršnih vlasti i mora biti oslobođeno od svake podređenosti političkoj partiji, tako da može da štiti vrijednosti i fundamentalne principe pravde.
20. Kad je sastav Sudskog vijeca mješovit CCJE smatra da neki od njegovih zadataka mogu biti rezervisani za Sudski savjet čiji sastav čine samo sudije.
III.B. Kvalifikacije članova
21. Članovi, sudije ili oni koji to nijesu, moraju biti izabrani na osnovu njihove stručnosti, iskustva, razumijevanja sudijskog života, sposobnosti za vođenje diskusije i nezavisnosti.
22.Članovi koji nijesu sudije mogu biti izabrani iz redova istaknutih pravnika, univerzitetskih profesora sa određenim profesionalnim iskustvom, ili iz redova uglednih građana. Moderno upravljanje pravosuđem takođe zahtijeva veći doprinos od strane članova sa iskustvom u oblastima izvan prava (npr. u menadžmentu, finansijama, informacionoj tehnologiji, društvenim naukama).
23. Budući članovi sudskog vijeća, bilo sudije ili oni koji to nijesu, ne smiju biti aktivni političari, članovi parlamenta, izvršne vlasti ili javne uprave. Ovo znači da ni šef države, predsjednik vlade, niti ijedan ministar ne mogu biti članovi sudskog savjeta. Svaka država treba da donese poseban zakon u ovoj oblasti.
24. CCJE smatra da sastav Sudskog savjeta treba da, što je moguće više,odslikava raznolikost društva.
III.C. Metode izbora
III. C. 1. Izbor članova iz redova sudija
25. Da bi se garantovala nezavisnost odgovornog organa koji bira članove iz redova sudija, moraju postojati pravila po kojima se članovi iz redova sudija biraju od strane sudstva.
26. Selekcija se može izvršiti putem izbora ili, za određeni broj članova ( kao sto su predesjednici vrhovnih sudova ili apelacionih sudova) po dužnosti.
27. Bez nametanja posebnog metoda izbora, CCJE smatra da sudije koje sjede u Sudskom savjetu moraju biti izabrane od strane njihovih kolega u skladu sa metodama koje garantuju najširu zastupljenost sudstva na svim nivoima10.
28. Iako se uloge i zadaci profesionalnih udruženja sudija i Sudskog savjeta razlikuju, nezavisnost sudstva je ta koja podupire interese i jednih i drugih. Ponekad su profesionalne organizacije u najboljoj poziciji da doprinesu raspravama o pravosudnoj politici. U mnogim državama međutim, ogromna većina sudija nijesu članovi udruženja. Učešće obje kategorije sudija (članova udruženja i onih koji to nijesu) u pluralističkom sastavu Sudskog savjeta bi doprinijelo većoj zastupljenosti sudova. Prema tome udruženja sudija moraju isticati svoje kandidate ( ili spisak kandidata) za izbor, a isto treba da bude omogućeno i sudijama, koji nijesu članovi takvih udruženja . Na državama je da razviju odgovarajući izborni sistem koji obuhvata ove mogucnosti.
29. Da bi se ispunila očekivanja građana da sudski savjet bude „depolitizovan“, CCJE dijeli misljenje da učešće na izborima mora biti u skladu sa pravilima koje sam Sudski savjet postavlja kako bi se na najmanju moguću mjeru svelo dovođenje u opasnost povjerenja javnosti u sudski sistem.
30. CCJE ne bi imalo ništa protiv da države razviju metode drugačije od direktnih izbora, kojima bi se garantovala najšira zastupljenost sudstva u Sudskom savjetu. Metod koji garantuje raznoliku i teritorijalnu zastupljenost mogao bi se usvojiti iz iskustva nekih zemalja u formiranju sudskih savjeta, tj. okupljanjem članova na osnovu jednog ili više teritorijalnih spiskova uključujući kvalifikovane kandidate koje je nominovao dovoljan broj njihovih kolega.
31.CCJE ne podržava sisteme koji uključuju političke organe vlasti kao sto je parlament ili izvršna vlast u bilo kojoj fazi izbornog procesa. Svako miješanje sudske hijerarhije u taj proces se mora izbjeci. Svi oblici imenovanja od strane vlasti unutar ili izvan sudstva moraju biti isključeni.
III. C. 2. Izbor članova koji nijesu sudije
32. Članovi koji nijesu sudije ne smiju biti imenovani od strane izvršnih vlasti. Iako svaka država treba da uspostavi balans izmedju suprotstavljenih potreba, CCJE bi preporučila sistem u kome se članovi koji nijesu sudije biraju od strane organa izvan politike. Ako su i u jednoj državi članovi koji nijesu sudije izabrani od strane parlamenta oni ne smiju biti članovi parlamenta, i moraju biti izabrani od strane kvalifikovane većine i moraju imati značajnu podršku opozicije i njihovim izborom se, u ukupnom sastavu Sudskog savjeta, mora doprinijeti raznolikosti u zastupljenosti svih struktura društva.
III. C. 3. Izbor predsjedavajućeg
33. Potrebno je da predsjedavajući Sudskog savjeta bude neka nepristrasna osoba, koja nije bliska s političkim partijama. Prema tome, u parlamentarnim sistemima u kojim predsjednik/šef drzave ima samo formalna ovlaštenja, nema prigovora na imenovanje šefa drzave za predsjedavajućeg Sudskog savjeta, dok u drugim sistemima predsjedavajućeg mora izabrati sam Savjet i to mora biti sudija.
III.D. Broj članova i dužina mandata
34. CCJE smatra da članovi Sudskog savjeta moraju da odslikavaju veličinu pravosudnog sistema, i shodno tome, i obim posla, koji treba obavljati. Iako je pravo država da odluče da li će članovi Sudskog savjeta biti članovi s punim radnim vremenom ili s pola radnog vremena, CCJE ističe da puno radno vrijeme znači i efikasniji rad i bolju zaštitu nezavisnosti. Međutim, sudije, koje sjede u Sudskom savjetu ne smiju predugo odsustvovati sa svog sudijskog posla, tako da kad god je moguće, mora se sačuvati kontakt sa sudskom praksom. Mandat kojim je obuhvaćeno eksluzivno mjesto u Sudskom savjetu mora biti ograničen u broju i dužini trajanja11.
35. CCJE predlaže, da u cilju održavanja kontinuiteta aktivnosti Savjeta, članovi Sudskog savjeta ne smiju biti istovremeno zamijenjeni.
III. E. Status članova
36. Članovima Sudskog savjeta (sudijama i onima koji to nijesu) mora se garantovati nezavisnost i nepristrasnost. Nadoknada članovima Sudskog savjeta mora biti u skladu sa njihovim položajem i obimom posla u Savjetu.
IV. SREDSTVA (ZA FINANSIRANJE, OSOBLJE, TEHNICKO STRUČNO ZNANJE I LEGITIMNE ODLUKE SUDSKOG SAVJETA
IV. A. Budžet i osoblje
37. CCJE naglašava važnost obezbjeđenja finansiranja Sudskog savjeta za njegovo pravilno funkcionisanje. Ono morati imati odgovarajuća sredstva za svoje nezavisno i autonomno djelovanje kao i ovlašćenja i kapacitet za vođenje pregovora i efikasno organizovanje sopstvenog budžeta.
38. Sudski savjet mora imati sopstvene prostorije, sekretarijat, kompjutere i slobodu samostalnog organizovanja, bez odgovornosti prema bilo kom političkom ili drugom autoritetu za svoje postupke. Ono mora imati slobodu da organizuje svoja zasjedanja i da sastavlja dnevni red svojih sastanaka, kao i da ima pravo da direktno komunicira sa sudovima u cilju sprovođenja svojih funkcija. Sudski savjet mora imati osoblje shodno njegovim potrebama i svaki njegov član mora imati osoblje u skladu sa njegovim zadacima.
IV. B. Odluke Sudskog savjeta
39. Neke odluke Sudskog savjeta vezane za upravljanje i administriranje sudskim sistemom, kao i odluke koje se tiču imenovanja, smjenjivanja, unaprijeđenja, discipline i otpuštanja sudija (ukoliko ima ijedno od ovih ovlaštenja) moraju sadržati obrazloženje, obavezujucu snagu, uz mogućnost sudske revizije. I zaista, nezavisnost Sudskog savjeta ne znači da je ono iznad zakona i izuzeto od sudske revizije.
IV.C. Tehničko stručno znanje
40. Sudski savjet može zatražiti stručno znanje drugih profesionalaca o konkretnom pitanju. Naravno, ti stručnjaci nijesu clanovi Savjeta i ne mogu biti dio procesa donošenja odluka.
V. ŠIROKA OVLAŠĆENJA U CILJU GARANTOVANJA NEZAVISNOSTI I EFIKASNOSTI PRAVOSUĐA
41. Čitav Sudski savjet mora imati Široka ovlašćenja, koja su međusobno zavisna, kako bi mogao bolje štititi i podržavati sudsku nezavisnost i pravnu efikasnost.
42. CCJE preporučuje da Sudski savjet izvršava sljedeće zadatke na nezavisan način, po mogućnosti sam ili u saradnji sa drugim organima:

    § izbor i imenovanje sudija (vidjeti tačku V.A);
    § unaprijeđenje sudija (vidjeti tačku V.A);
    § ocjenjivanje sudija (vidjeti tačku V.B);
    § disciplinska i etička pitanja (vidjeti tačku V.C);
    § obuku sudija (vidjeti tačku V.D.);
    § kontrolu i upravljanje zasebnim budžetom (vidjeti tačku V.E);
    § administriranje i upravljanje sudovima (vidjeti tačku V.F);
    § zastita imidža sudija (vidjeti tačku V.G);
    § davanje mišljenja drugim organima vlasti (vidjeti tačku V.H);
    § saradnja sa drugim relevantnim organima na nacionalnom, evropskom i međunarodnom nivou (vidjeti tačku V.I).
    § odgovornost prema javnosti: transparentnost, odgovornost, izještavanje (vidjeti tačku VI).

43. Mora se uzeti u obzir mogućnost suprotstavljenosti razlicitih funkcija Sudskog savjeta, kao na primjer, imenovanja i obuke sudija, ili obuke i disciplinskh pitanja, ili obuke i ocjene rada sudija. Jedan od načina da se izbjegne ovaj konflikt je razdvajanje različitih zadataka između različitih odjeljenja Sudskog savjeta. 12.
44. CCJE naglašava da su različiti zadaci Sudskog savjeta tijesno povezani za ustavnom ulogom Sudskog savjeta i da bi ti zadaci trebali biti unijeti u Ustav, osnovni zakon ili ustavni intrument. Da bi se osiguralo izvršavanja zadataka, problemi sa mogućim eksternim ili internim pritiscima (npr. pritisak zakonodavnih / izvršnih vlasti) ne smiju uticati na utvrđivanje tipa zadataka i načina njihovog izvršavanja.
45. Takođe mora postojati tijesna veza između sastava i ovlašćenja Sudskog savjeta. Naime, sastav Sudskog savjeta mora proizilaziti iz njegovih zadataka. Određene funkcije Sudskog savjeta mogu zahtijevati članove iz pravne profesije, profesore prava ili čak predstavnike civilnog društva.
46. I između sudskih savjeta se mora praviti razlika, između onih koji vrše tradicionalne funkcije (kao npr. kod takozvanog modela „Jugoistočne Evrope“ sa ovlašćenjem za imenovanje sudija i evaluaciju suda) i savjeta koji obavljaju nove funkcije (kod takozvanog modela „Sjeverne Evrope) sa ovlašćenjem da rukovodi i upravlja budžetom). CCJE podržava dodjelu i tradicionalnih i novih funkcija Savjetu.
47. Štaviše, kompetencije Sudskog savjeta mogu biti u vezi sa funkcijama drugih organa, kao što je Savjet tužilaca ili, kao u nekim zamljama poseban savjet za sudije upravnog suda. Jedna od drugačijih obaveza Sudskog savjeta je i da razvije odnose sa ovim različitim tijelima, kao i da proširi evropske i međunarodne kontakte / saradnju.
V. A. Izbor, imenovanje i unaprijeđenje sudija
48. Za očuvanje nezavisnosti sudstva važno je da se imenovanje i unaprijeđenje sudija vrši nezavisno i da to ne čine zakonodavne ili izvršne vlasti već, po mogućnosti, Sudski savjet13.
49. Iako je široko prihvaćena praksa da se sudije imenuju ili unaprijeđuju zvaničnim aktom šefa države, ipak, s obzirom na važnost sudija u društvu i fundamentalnu prirodu njihove funkcije, šefovi država moraju uvažavati predlog Sudskog savjeta. Ova organ se ne može konsultovati o predlogu za imenovanje, unaprijed pripremljenom od strane izvršnih vlasti, pošto sama činjenica da predlog potiče od političkog organa može imati negativan uticaj na nezavisnost sudije, bez obzira na lične kvalitete predloženog kandidata.
50. Iako je sistem imenovanja i unaprijeđjenja bitan, on sam po sebi nije i dovoljan. Mora postojati potpuna transparentnost u uslovima izbora kandidata, tako da sudije i samo društvo mogu da potvrde da je kandidat imenovan isključivo na osnovu njegovih/njenih zasluga, kvalifikacija, sposobnosti, integritetan, osjećaja za nezavisnost, nepristrasnost i efikasnost. Prema tome, važno je da, u skladu sa iskustvima nekih zemalja, kriterijumi imenovanja i izbora budu stavljeni na uvid opštoj javnosti od strane svakog Sudskog savjeta. Sudski savjet mora, takođe da uvjeri, da prilikom izvršavanja zadatka u vezi sa upravljanjem sudom i naročito, pružanjem obuka, da su procedure imenovanja i unaprijeđenja sudija bazirane na zaslugama, otvorene većem broju kandidata, koji po raznolikosti odslikavaju cjelinu društva, što je više moguće.
51. Osim toga, kod najviših položaja, naročito sudije vrhovnog suda, opšti profili sa karakteristikama predmetnog položaja i potrebni kvaliteti koji se traže od kandidata moraju biti zvanično objavljeni od strane Sudskog savjeta u cilju transparentnosti i odgovornosti u pogledu izbora izvršenog od organa ovlašćenog da vrši imenovanje. Izbor mora biti zasnovan isključivo na bazi zasluga kandidata, a ne na subjektivnim razlozima, kao sto su lični, politički ili zbog interesa nekog udruženja/sindikata.
V. B. Profesionalna procjena sudija
52. Pitanje profesionalne procjene sudija je dvojako: s jedne strane se radi o procjeni kvaliteta sudskog sistema, a s druge, ocjeni profesionalne sposobnosti sudija.
53. Pitanje procjene kvaliteta sudskog sistema CCJE je dotakao u svom Mišljenju br. 614. Što se tiče ovog Misljenja, veoma je važno da u svakoj državi, Sudski savjet ima vitalnu ulogu u utvrđivanju kriterijuma i standarda kvaliteta sudijske službe s jedne strane, i s druge strane u primjeni i monitoringu kvalitativnih podataka koje dostavljaju različite jurisdikcije.
54. Kvalitet pravosuđa se naravno, može izmjeriti objektivnim podacima, kao sto su uslovi pristupa pravdi i način na koji se građani primaju u sudovima, lakoća primjene raspoloživih procedura i vremenski okviri u kojim se slučajevi rješavaju i donose presude. Međutim, to takođe podrazumijeva i subjektivniju ocjenu vrijednosti donesenih presuda i načina njihovog donočenja u očima opšte javnosti. Takođe treba uzeti u obzir informaciju, koja je više političke prirode, kao što je dio držvanog budžeta koji se alocira za pravosuđe i percepcija nezavisnosti sudstva od strane drugih vladinih oragana. Sva ova razmišljanja opravdavaju aktivno učešće Sudskog savjeta u ocjeni kvaliteta pravde i primjeni tehnika kojima se obezbjeđuje efikasnost rada sudija.
55. Pitanje profesionalne ocjene sudija zavisi od toga da li je sudija primljen na početku karijere izabran od jednog broja drugih kandidata, koji nemaju prethodno profesionalno iskustvo ili je nakon više godina provedenih u pravnoj službi, izabran od jednog broja najiskusnijih i zaslužnih stručnjaka. U prvom slučaju, profesionalni kvaliteti kandidata treba da budu ocijenjeni da bi se utvrdile njene/njegove neiskazane sposobnosti, dok se u drugom slučaju uzima u obzir priroda uloge sudije i stalna procjena pravne prakse i stručnosti, koju ona zahtijeva.
56. Važno je napomenuti da procjena ne smije da se sastoji samo od provjere pravne stručnosti i opštih profesionalnih sposobnosti sudija, već i od otkrivanja i ličnih kvaliteta i komunikacionih sposobnosti. Ako praksa sudskih funkcija predpostavlja posjedovanje velikih tehhnickih i ličnih kvaliteta, bilo bi poželjno da se na evropskom nivou dođe do zajedničkog stava po pitanju njihovog utvrđivanja. U tom smislu, Sudski savjet treba da ima fundamentalnu ulogu u utvrđivanju opštih kriterijuma ocjenjivanja. Međutim, Sudski savjet ne smije biti zamjena za relevantno sudsko tijelo kome je povjerena uloga pojedinačne ocjene sudija.

V. C. Etika i disciplina sudija
V. C. 1. Etika
57. CCJE je, baveći se pitanjima etike i discipline u svom Mišljenju br. 3(2002), istakao potrebu pravljenja razlike između ove dvije stvari.
58. Razlika između discipline i profesionalne etike dovodi do potrebe dostavljanja sudijama liste principa profesionalne etike, koja se treba smatrati radnim oruđem za obuku sudija i za svakodnevan rad. Publikovanje pravne prakse o stvarima koje se tiču discipline od strane disciplinske komisije označava veliki napredak u informisanju sudija; time im se omogućava uključivanje u diskusiju o njihovim praksama, kreiranje “think tank” (grupe intelektualaca) za ovu vrstu rasprava. Međutim, ovo nije samo po sebi dovoljno: odluke disciplinske komisije ne pokrivaju sva pravila koja važe u oblasti profesionalne etike, niti predstavljaju vodič do dobre prakse koji je potreban sudijama.
59. Zbirka principa u oblasti profesionalne etike treba da sadrži sintezu ovih dobrih praksi, sa primjerima i komentarima; ovo ne treba da dovede do zakona, čija se rigidna i nepotrebno iscrpljujuća priroda stalno kritikuje. Ovaj vodič za dobru praksu treba da pripreme same sudije, jer bi inače bilo neprikladno da na treća lica, a naročito na druge organi vlasti, sudijama nameću određene principe.
60. S obzirom na razliku između profesionalne etike i discipline, koju je CCJE podvukao, pripremu ove zbirke principa treba da uradi zaseban organ od onog koji je odgovoran za disciplinu sudija. Kompetentan organ, odgovoran za sudijsku etiku se može odrediti na nekoliko nacina:

    (i) povjeravanjem ovih aktivnosti Sudskom savjetu, ako ovaj Savjet nema disciplinsku funkciju ili ako u okviru Savjeta postoji poseban organ sa posebnim sastavom, koji se bavi disciplinskim stvarima (vidjeti stav 64 u daljem tekstu);
    (ii) ili formiranjem etičkog komiteta, uz Sudski savjet, čija bi jedina funkcija bila priprema pravila profesionalne etike i praćenje njihove primjene. Problemi sa ovim rješenjem mogu nastati iz kriterijuma za izbor članova komiteta i rizika od konflikta ili neslaganja izmedju ovog komiteta i Sudskog savjeta.
    Organ zaduzen za etička pitanja bi, shodno Mišljenju CCJE br.3, mogao davati savjete sudijama u vezi sa profesionalnom etikom sa kojom će se vjerovatno susrijetati u toku svoje karijere.

61. Osim toga, CCJE smatra da je uključivanje osoba izvan sudstva (pravnika, akademika, predstavnika društva i drugih vladinih organa) u proces ustanovljivanja etičkih principa opravdano kako bi se spriječila moguća percepcija ličnih interesa i samozaštite, ali tako da sudije ipak ne budu lišene ovlašćenja da definišu sopstvenu etiku.

V. C. 2. Disciplina
62. Pitanje odgovornosti sudija je razmotreno u Mišljenju CCJE br. 3(2002). Najnovija iskustva nekih država pokazuju da je potrebno da se sudije zaštite od izazova da svoje odgovornosti prošire na čisto pravne stvari. Uloga Sudskog savjeta je da pokaže da sudije ne mogu imati iste odgovornosti kao i pripadnici neke druge profesije: oni vrše javnu funkciju i ne mogu odbiti da presuđuju u sporu. Štaviše, ako je sudija podliježe zakonskim i disciplinskim sankcijama zbog njene/njegove presude, ne može se održati balans između sudijske nezavisnosti i demokratskih ovlašćenja. Sudski savjet, prema tome, mora nedvosmisleno da osudi političke projekte osmišljene da ograniče sudijama slobodu donošenja odluka. Ovim se ne umanjuje obaveza sudija da poštuju zakon.
63. Sudija koji zanemaruje svoje slučajeve usljed nemara ili očigledne nekompetentnosti za njihova rjesavanja, mora biti podvrgnut disciplinskim sankcijama. Cak i u takvim slučajevima, kao što je navedeno u Misljenju CCJE br. 3(2002), važno je da sudije u toku disciplinskog postupka uživaju zaštitu principa nezavisnosti pravosuđa i postupak mora biti sproveden pred organom nezavisnim od političkog uticaja i na bazi jasno definisanih disciplinskih prekršaja: šef države, ministar pravde ili neki drugi predstvanik političke vlasti ne mogu biti članovi disciplinske komisije.
64. Sudski savjet je zadužen za etička pitanja; on može da razmatra žalbe korisnika sudskih usluga. Da bi se izbjegao konflikt interesa, disciplinski postupak u prvoj instanci, kad ne spada pod jurisdikciju disciplinskog suda, mora se voditi od strane disciplinske komisije sastavljene od značajnog broja sudija15, koje su izabrale njihove kolege, a koji nijesu članovi Sudskog savjeta, uz mogucnost žalbe višem sudu.
V.D. Obuka sudija16
65. Organizovanje i nadgledanje obuke sudija u svakoj državi mora biti u nadležnosti, ne ministarstva pravde ili nekog drugog autoriteta odgovornog zakonodavnim ili izvršnim vlastima, već samog pravosuđa ili po mogucnosti Sudskog savjeta; udruženja sudija mogu, takođe, igrati važnu ulogu u tom smislu. Štaviše, koncept programa obuke i njihove implementacije treba da bude povjeren posebnom autonomnom organu (npr. akademiji za obuku), koji bi imao sopstveni budžet i koji bi radio uz konsultacije sa sudijama. U slučaju postojanja akademije za obuke, mora se insistirati na jasnoj razdvojenost funkcija izmedju Sudskog savjeta i takve akademije.
66. CCJE je mišljenja da, ako je Sudski savjet nadležan za organizovanje obuka i imanovanje i unaprijeđenje, treba da postoje jasne granice između ove dvije službe i moraju se izbjegavati veze sa ministarstvom pravde (postavljanje trenera, budžetska izdvajanja, itd.), ili sa ministarstvom obrazovanja (akreditacije, priznavanje diploma, itd.).
67. Sudski savjet treba da saradjuje sa centrima za obuku u toku inicijalne obuke i obuke na radnom mjestu u cilju obezbjeđenja efikasne i visokokvalitetne obuke i da bi se garantovao izbor sudija na bazi objektivnih i mjerljivih kriterijuma, sistem zasnovan na vrijednosti i odgovarajuća obuka.
V. D. 1. Inicijalna obuka
68. Da bi se kandidatima za sudije obezbijedila kvalitetna obuka, CCJE predlaže da Sudski savjet direktno učestvuje, ili na drugi način sarađuje sa centrima za obuku, u osmišljavanju programa za inicijalnu obuku, u toku kojih će kandidati ne samo steći nova i produbiti postojeća znanja u nacionalnom i međunarodnom materijalnom and procesnom pravu i praksi, vec i razviti komplementarne vještine, npr. steći znanja iz oblasti stranih jezika, etike, alternativnih načina rjesavanja sporova, kako bi javnosti služile sudije sposobne da na ispravan način primjenjuju zakon uz kritičko i nezavisno razmišljanje, društveno osjećanje i nepristrasnost.
69. Pored toga, Sudski savjet treba da obezbijedi eksternu evaluaciju inicijalne obuke, u smislu da praćenjem profesionalnog razvoja i uspjeha sudija u svakodnevnom radu u prvim godinama nakon postavljenja, vrši procjenu efikasnosti inicijalne obuke kako bi mogao davati predloge za njena unaprijeđenja.
V. D. 2. Stalna obuka
70. Sudski savjet treba da podstice učešće sudija u svim obukama, kao značajan dio njihovog profesionalnog angažmana. Pravna i etička dužnost i pravo sudija je da rade na svom profesionalnom usavršavanju putem učešća u stalnim obukama koje bi bile shvaćene kao doživotni proces učenja. Sudije prilikom obavljanja svojih dužnosti, moraju, naročito da prate promjene u nacionalnom i međunarodnom pravosuđu i praksi 17, da budu u kontaktu sa društvenim trendovima i da budu upoznati sa alternativnim metodama rješavanja sporova. CCJE predlaže da Sudski savjet uzima u obzir učešće sudija u programima obuke prilikom razmatranja njihovog unaprijeđenja.
71. Izvještaji i statistike za evaluaciju rada sudija i sudova, koje svake godine priprema Sudski savjet, moraju sadržavati podatke o kritičkim pitanjima na koje se obuka mora fokusirati18, kao sto je upravljanje slučajem, upravljanje vremenom, rasporedjivanje budžeta, unaprijeđenje radnih tehnika, vještine u odnosima sa javnošću, komunikacione tehnike, proučavanje zakona, itd.
72. Šire gledano, Sudski savjet mora biti konsultovan u procesu izbora tema koje će biti uključene u godišnje programe obuke; Sudski savjet takođe mora da nadgleda način na koji se programi sprovode i procjenjuje njihove efekte na kvalitet rada sudija.
V. E. Budžet i sudstvo
73. Iako se finansiranje sudova vrši iz državnog budžeta, ono ne smije biti zavisno od političkih fluktuacija. Odluke o izdvajanju sredstava za sudove se moraju biti donošene uz strogo postovanje nezavisnosti sudstva. Usvajanje budžeta za sudstvo u parlamentu mora proći kroz proceduru u kojoj se uzima u obzir i mišljenje sudija 19. Ako sudski savjet nema ulogu u upravljanja sudovima, on makar treba da bude u poziciji da daje mišljenja u vezi sa dodjelom minimalnog budžeta koji je neophodan za rad suda i da da obrazloženje njegovih potreba radi opravdanja iznosa.
74. CCJE smatra da sudovi mogu biti jedino nezavisni u pravom smislu ako im se dodijeli zaseban budžet, kojim upravlja organ, nezavisan od izvršne i zakonodavne vlasti, bilo da se radi o sudskom savjetu ili nekoj nezavisnoj instituciji.
75. Iako neke države zastupaju mišljenje da ministarstvo pravde treba da ima bolju poziciju u pregovorima oko sudskog budžeta u odnosu na druge organe vlasti, a narocito ministarstva finansija, CCJE smatra da sistem u kojem Sudski savjet ima šira ovlašćenja u pogledu finansija mora biti ozbiljno razmotren od strane država u kojima to nije slučaj. Mora se naglasiti da šira finansijska ovlašćenja Sudskog savjeta znače njegovu odgovornost ne samo pred izvršnom i zakonodavnom vlasti već i pred sudovima i javnošću.
V. F. Rukovođenje i upravljanjem sudom
76. Utvrđivanje uslova za dodjelu budžeta različitim sudovima i odluka o organu koji će ispitivati i izvještavati o efikasnosti sudova je osjetljivo pitanje. CCJE smatra da Sudski savjet mora imati ovlašćenje za to.
77. Sudski savjet ne treba da ima ovlašćenja u pogledu upravljanja efikasnošću rada pojedinih sudija.
78. CCJE smatra da Sudski savjet može dati pozitivan doprinos unaprjeđenju kvaliteta pravosuđa. Osim razvoja politike u tom smislu, odgovarajuća sredstva će pomoci sudovima da izvršavaju svoje obaveze. U nekim državama je uveden sistem za mjerenje kvaliteta sudova; važno je proučiti rezultate takve prakse. Za uvođenja politike mjerenja kvaliteta, vazno je da Sudski savjet dobije od sudova relevantne informacije i statističke podatke.
79. Sudski savjet mora vršiti nadzor nad organizacijom inspekcijske službe kako bi inspekcija bila kompatibilna sa nezavisnošću sudstva. Ovo je naročito vazno kad su inspekcijske službe dio izvršne vlasti.
V.G. Zaštita imidža suda
80. U svom Mišljenju br.7(2005), CCJE je predložilo uvođenje programa, koji bi bili opšteprihvaćeni u evropskim pravosudnim sisteimma i drzavama, u cilju ne samo pružanja opštih informacija javnosti iz oblasti pravosuđa, već i zbog doprinosa kreiranju ispravne percepcije uloge sudije u društvu. CCJE je smatralo da sudovi sami moraju biti prepoznati kao prava institucija za organizovanje programa, čiji je cilj bolje razumijevanje i veće povjerenje društva u sudski sistem. Istovremeno, Sudskom savjetu treba dodijeliti i ulogu koordinatora različitih lokalnih inicijativa i promocije “programa za informisanje javnosti” širom zemlje, jer bi na taj način Savjet, uz pomoć profesionalaca, mogao pružati sofisticiranije informacije.
81. U svom Mišljenju br. 7(2005), CCJE je istakao ulogu nezavisnog organa, koji bi se mogao prepoznati u Sudskom savjetu ili u jednom od njegovih komiteta, u rješavanju problema izazvanih izvještavanjem medija o sudskim slučajevima ili poteškoća novinara u obavljanju svoga posla, u cemu, ako je potrebno, mogu učestvovati profesionalni mediji.
82. I konačno, u svom prethodno pomenutom Mišljenju, baveći se pitanjem sudija i sudova osporenih ili napadnutih od strane medija ili političkih ili društvenih aktera putem medija, CCJE je smatralo da dok se sudije i sudovi moraju uzdrzati od reakcije putem istih kanala, Sudski savjet ili sudski organ mora biti spreman da odmah i efikasno odgovori na takve izazove ili napade u odgovarajućim slučajevima.
83. Sudski savjet treba da ima ovlašćenje ne samo da svoja mišljenja javno iznosi, već takođe i da preuzme sve neophodne korake da pred javnošću, političkim organima vlasti i, kad je to moguće, pred sudovima brani ugled sudske institucije i/ili svojih članova.
84. Sudski savjet može takođe biti pravi organ koji bi imao unačajniju ulogu u oblasti promocije i zaštite ugleda sudstva, pošto vršenje takve funkcije često zahtijeva uspostavljanje balansa između suprotstvaljenih sloboda pojedinaca, društva i političkih aktera i medija, s jedne strane, i javnog interesa u jednom nezavisnom i efikasnom sudskom sistemu, s druge strane.
85. U okviru ovoga, Sudski savjet bi se mogao baviti i žalbama korisnika sudskih usluga (Vidjeti stav 64 u prethodnom tekstu).
86. CCJE predlaže da Sudski savjet vrši tu funkciju uz potrebnu profesionalnu pomoć, pošto službenici Savjeta koji se bave ovom oblašću ne treba da budu ograničeni samo na pravnike, vec to mogu biti i novinari, naučni radnici i statističari, itd.
V.H. Mogućnost davanja mišljenja drugim organima državne vlasti
87. Za sve nacrte tekstova koji se odnose na status sudija, sprovođenje pravde, proceduralnog zakona i sve nacrte zakona koji mogu imati uticaj na pravosuđe, npr. njegovu nezavisnost, slabije garantovan pristup građana sudovima, treba tražiti mišljenje Sudskog saveta prije usvajanja u parlamentu. Konsultativna funkcija treba da bude prepoznata od strane svih država i potvrđena od strane Savjeta Evrope kao preporuka.
V.I. Saradnja sa drugim organima na nacionalnom, evropskom i međunarodnom nivou
88. CCJE zapaža da su u nekim državama odgovornosti Sudskog savjeta podijeljene između nekoliko institucija. Dijapazon nacionalnih aranžmana koji je rezultat toga se dodatno komplikuje činjenicom da u nekim oblastima (npr. obuka) jedna institucija može biti kompetenta, dok se u drugim te kompetencije dijele. Nije na CCJE da u ovoj fazi zastupa jednu optimalnu šemu u odnosima između posebnih institucija. Uz svijest o važnosti nacionalnih pravnih tradicija u pogledu načina na koji su se takve insitucije razvile, CCJE smatra da je ipak potrebno preporučiti kreiranje okvira saradnje pod vođstvom Sudskog savjeta, tako da se zadaci neometano izvrsavaju i kad nekoliko institucija dijeli zadatke Savjeta. Ovaj proces će vjerovatno podstaći evoluciju u smislu progresivne unifikacije institucija (npr.u oblasti obuke). Ovo se tiče i saradnje sa savjetima upravnih sudova. Saradnja sa savjetima tužilaca, ako oni postoje kao zasebni organi, može takođe biti korisna.
89. CCJE takođe naglašava važnost saradnje na evropskom i međunarodnom nivou između sudskih savjeta u svim oblastima u kojima su savjeti aktivni na nacionalnom nivou.
90. CCJE smatra da rad evropske mreže sudskih savjeta ( koja uspostavlja saradnju između savjeta i pravosuđa) i aktivnosti Lisabonske mreze i Evropske mreze centara za obuku sudija (koje se bave obukom sudija) zaslužuju priznanje i podršku. Ove mreže su za CCJE bile korisni sagovornici..
VI. SUDSKI SAVJET U SLUŽBI ODGOVORNOSTI I TRANSPARENTNOSTI SUDSTVA
91. S obzirom na mogucnost uključenosti Sudskog savjeta u upravljanje sudstvom, mora biti zagarantovana transparentnost svih aktivnosti koje Savjet preduzima. Transparentnost je bitan faktor za povjerenje građana u funkcionisanje sudskog sistema i predstavlja garant protiv opasnosti od političkog uticaja ili percepcije rukovođenja sopstvenim interesom i sopstvenom zastitom i sklonosti favorizaciji.
92. Sve odluke Sudskog savjeta u vezi sa imenovanjem, unaprijeđenjem, evaluacijom, disciplinom i drugim odlukama koje se tiču karijere sudija moraju biti obrazložene (vidjeti stav 39 u prethodnom tekstu)
93. Kao sto je već receno, transparentnost imenovanja i unaprijeđenja sudija biće osigurana javnim objavljivanjem kriterijuma za imenovanje i opisa radnih mjesta. Svaka zainteresovana stranka će moći da ima uvid u napravljeni izbor i da provjeri da li je Sudski savjet primijenio pravila i kriterijume zasnovane na vrijednostima prilikom imenovanja i unaprijeđenja.
94. Kad Sudski savjet ima ograničenja u raspoređujivanju budžeta, jedino je logično da u tom smislu bude odgovorno parlamentarnoj skupstini koja je taj budžet usvojila. Dio budžeta koji je namijenjen sudskom sistemu treba da kontroliše revizorska kancelarija, tamo gdje ona postoji, nadležna za praćenje trošenja javnih sredstava.
95.Kad Sudski savjet ima ovlašćenja da vodi disciplinski postupak, sudije koje su predmet disciplinskog postupka moraju biti u potpunosti informisani o osnovama sudske presude, kako bi mogli da procijene da li da podnesu žalbu protiv te odluke (vidjeti pargraf 39 iznad). Osim toga Sudski savjet može odlučiti da javno objavi donešene odluke, formalne i konačne, kako bi informisao ne samo cijelo sudstvo već i opštu javnost o načinu na koji je postupak vođen i pokazao da sudstvo ne namjerava da prikrije neprimjerene postupke svojih članova.
96. Sudski savjet treba da periodično objavljuje izvještaje o svojim aktivnostima da bi s jedne strane, opisao sta je Sudski savjet uradio i sa kakvim se teškoćama suočava, a s druge, da bi predložio mjere za bolje funkcionisanje sudskog sistema u interesu javnosti. Objavljivanje ovog izvještaja može biti praćeno i konferencijom za štampu, sastancima sa sudijama i portparolima sudskih institucija, kako bi se unaprijedilo širenje informacija i međusobna saradnja sudskih institucija.
KRATAK PREGLED PREPORUKA I ZAKLJUČAKA
U svom Mišljenju br. 10(2007) « Sudski savjet na usluzi drustvu »,CCJE predlaze sljedeće:
A.Generalno gledano:
a) važno je osnovati poseban organ kao sto je Sudski savjet, koji ima ovlašćenje da zaštiti nezavisnost sudija, kao bitan element pravne države, poštujući time princip podjele ovlašćenja;
b) Sudski savjet treba da zaštiti nezavisnost i sudskog sistema i pojedinačnih sudija i da u isto vrijeme garantuje efikasnost i kvalitet sudstva, kao sto je opisano u članu 6 ECHR, u cilju jačanja povjerenja javnosti u sudski sistem;
c) Sudski savjet treba da bude zaštićen od rizika ograničavanja njegove autonomije u korist zakonodavnih i izvršnih vlasti, njegovim unošenjem u tekst ustava ili njegov ekvivalent.
B. O sastavu Sudskog savjeta:
a) da bi se izbjegla percepcija rukovođenja sopstvenim interesom i sopstvenom zaštitom i sklonosti favorizaciji i da bi se obezbijedila zastupljenost različitih gledista u društvu, Sudski savjet mora imati mješovit sastav uz značajnu većinu koju čine sudije, čak i kad neki specifični zadaci moraju biti sačuvani isključivo za sudije. Sudski savjet može takođe biti sastavljen samo od sudija;
b) potencijalni članovi, bilo sudije ili ne, moraju biti imenovani na osnovu svojih kvalifikacija, iskustva, razumijevanja sudijskog načina života i kulture nezavisnosti. Takođe, oni ne mogu biti aktivni političari ili članovi izvršne ili zakonodavne vlasti;
c) članove iz redova sudija treba da biraju njihove kolege, bez miješanja od strane političkih organa vlasti ili pravosudne hijerarhije, metodom koji garantuje najširu zastupljenost cjelokupnog sudstva; ako se selekcija vrši putem direktnih izbora, Sudski savjet treba da ustanovi pravila kojima ce se na najmanju moguću mjeru svesti ugrožavanje povjerenja javnosti u sudski sistem;
d) imenovanje članova koji nijesu sudije, sa ili bez iskustva u pravnim poslovima, treba prepustiti ljudima izvan politike; ako ih ipak izabere parlament, oni ne smiju biti članovi parlamenta, moraju biti izabrani od strane kvalifikovane većine uz značajnu podršku opozicije i to treba da budu lica koja, u ukupnom sastavu Sudskog savjeta doprinose širokoj zastupljenosti društva.
C. O funkcionisanju Sudskog savjeta:
a) mandat članova može obuhvatati puno radno vrijeme, ali mora postojati ograničenje broja i trajanja mandata, da bi se sačuvao kontakt sa praktičnim radom u sudu; članovima (sudijama i onima koji to nijesu) treba pružiti garancije za njihovu nezavisnost i nepristrasnost;
b) Sudski savjet treba da upravlja sopstvenim budžetom i da ima sredstva dovoljna za optimalno i nezavisno funkcionisanje;
c) neke odluke Sudskog savjeta moraju biti obrazložene i imati obavezujuću snagu, ostavljajući pritom mogučnost žalbe na njih;
d) kao bitan element povjerenja javnosti u sudski sistem, Sudski savjet treba da djeluje po principima transparentnosti i odgovornosti, pogotovu putem periodičnih izvještaja u kojima će predlažu sve mjere koje treba preduzeti u cilju boljeg funkcionisanja sudskog sistema.
D. O ovlašćenjima Sudskog savjeta:
a) Sudski savjet treba da ima široki raspon zadataka na zaštiti i promociji sudske nezavisnosti i efikasnosti; on takodje treba da osigura da ne dođe do konflikta interesa u Sudskom savjetu u toku izvršavanja različitih zadataka;
b) Sudski savjet treba, po mogućnosti, da bude zadužen za izbor, imenovanje i unaprijeđenje sudija; ovaj zadatak treba da izvršava na apsolutno nezavisan način, bez uticaja zakonodavne i izvršne vlasti, kao i uz apsolutnu transparentnost kriterijuma za izbor sudija;
c) Sudski savjet mora biti aktivno uključen u procjenu kvaliteta sudija i u implementaciju tehnika kojima se osigurava efikasan rad sudija, ali se ne smije miješati u posao relevantnog sudskog organa, zaduženog za ocjenjivanje sudija pojedinačno;
d) Sudski savjet može biti zadužen i za rješavanje etičkih pitanja; staviše, on se može baviti i žalbama korisnika usluga sudova;
e) Sudski savjet može biti zadužen i za organizovanje i nadzor obuka, ali koncept i implementacija programa obuka ostaje odgovornost centara za obuku, sa kojim ono treba da sarađuje, kako bi se garantovao kvalitet inicijalne obuke i obuke na radnom mjestu;
f) Sudski savjet može imati šira finansijska ovlašćenja u pregovorima oko budžeta i u upravljanju budžetom dodijeljenim pravosuđu, kao i ovlašćenja u vezi sa upravljanjem različitim sudovima u cilju ostvarivanja boljeg kvaliteta sudstva;
g) Sudski savjet takođe može biti i odgovarajuća institucija koja bi igrala značajnu ulogu u promociji i zaštiti imidža sudstva;
h) prije skupštinske rasprave, Sudski savjet treba konsultovati o svim nacrtima zakona koji mogu imati uticaj na sudstvo, npr. na nezavisnost sudstva, čime se može oslabiti garancija data građanima u pogledu pristupačnosti pravde;
i) treba podsticati saradnju sa različitim sudskim savjetima na evropskom i međunarodnom nivou.
1 Ova fraza je već korišćena od strane Evropske mreže sudskih savjeta (ENCJ).
2 Usvojio Komitet ministara na svojoj 740. sjednici – Dokument CCJE(2001)24.
3 Situacija u državama članicama je detaljno opisana u izvještajima eksperata (vidjeti stav 7) i u nacionalnim odgovorima na upitnik koji se nalazi na veb sajtu CCJE: www.coe.int/CCJE.
4 Neki Sudski savjeti su odgovorni za zaštitu nezavisnosti sudija, ali su i odgovorni za javne tužioce. CCJE je odlučio da se fokusira na ulogu Sudskog savjeta koja se odnosi na sudije u skladu sa njegovom opštom misijom. Ovo ne znači da se ovo Mišljenje ne može primijeniti, u mjeri u kojoj se ono odnosi na sudije, na one savjete koji okupljaju i sudije i tužioce. Ovo Mišljenje se ne bavi pitanjima koja se tiču tužilaca. Ona se mogu razmotriti u nekoj kasnijoj fazi, kad to bude prihvatljivo u saradnji sa Konsultativnim vijećem evropskih tužilaca (CCPE).
5 Naročito Princip I, 2.c. i Princip VI.3.
6 Vidjeti dokument CDL-AD(2007)028
7 Ovaj princip je navelo CCJE u svom Mišljenju br. 1 (2001).
8 Vidjeti Preporuku br.R(94)12.
9 CCJE nije ovdje razmatralo moguće pitanje Sudskog savjeta sastavljenog od sudija i tužilaca – vidjeti fusnotu 4 iznad.
10 Vidjeti i Evropsku povelju o zakonu o sudijama, stav 1.3.
11 Vidjeti, vezano za sudije uključene u aktivnosti obuke, Mišljenje CCJE, br. 4 (2003), stav 21.
12 Vidjeti Mišljenje CCJE, br. 4 (2003).
13 Vidjeti i Mišljenje CCJE br.1(2001).
14 Mišljenje CCJE, br. 6(2004) pokazuje da ovo pitanje ne treba miješati sa poštovanjem profesionalnih sposobnosti sudija i treba uzeti u obzir specificnu prirodu sudske aktivnosti da bi se izbjegla njeno poistovjećivanje sa običnim javnim servisom.
15 Vidjeti stav 71 Mišljenja CCJE br. 3 (2003).
16 Značaj obuke za održavanje i razvoj profesionalne stručnosti sudija naglašen je u različitim dokumentima Ujedinjenih nacija i Savjeta Evrope. Vidjeti Mišljenje CCJE br. 4 (2003) i izvještaj Lisabonske mreže o doprinosu organa za obuku sudija konkretnoj implementaciji Mišljenja CCJE br. 4(2003) od 11.10.2006.
17 Vidjeti Mišljenje CCJE br. 9 (2006).
18 Naročito problem sa dužinom procedure u nekim sporovima, najčešćim kršenjima ljudskih prava, zaostajanjem u rješavanju sudskih slučajeva, kršenjem zakona, što najčešće vodi poništenju i izmjeni sudskih presuda, promjenama zakona, rupama u zakonu, koje dovode do različitih tumačenja zakona, potrebama usaglašavanja uporednog zakona, disciplinskim procesima i njihovim rezultatima.
19 Vidjeti i Mišljenje CCJE br. 2 (2001).

Strazbur, 18. decembar 2008.

CCJE(2008)5

KONSULTATIVNO VIJEĆE EVROPSKIH SUDIJA (CCJE)
Mišljenje br. 11 (2008) Konsultativnog vijeća evropskih sudija (CCJE) upućeno Komitetu ministara Savjeta Evrope o kvalitetu sudskih odluka
U cilju lakšeg objavljivanja ovog Mišljenja, države članice treba da obezbijede, gdje je to moguće, njegov prevod na svoje nacionalne jezike
UVOD
1. Kvalitet pravosuđa je pitanje od stalnog i dugoročnog značaja za Savjet Evrope, što naročito potvrđuju konvencije, rezolucije i preporuke usvojene pod okriljem Savjeta o načinima za olakšavanje pristupa pravosuđu, poboljšanje i pojednostavljenje procedura, smanjenje obima rada sudova i usmjeravanje rada sudija na isključivo sudijske aktivnosti1.
2. U ovom kontektu i u skladu sa svojim djelokrugom rada, Konsultativno vijeće evropskih sudija (CCJE) je odlučilo da Mišljenje br. 11 posveti kvalitetu sudskih odluka, kao glavnoj komponenti kvalitata pravosuđa.
3. Jasna argumentacija i analiza su osnovne karakteristike sudskih odluka i važan aspekt prava na pravično suđenje. Član 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu ECHR), na primjer, zahtijeva od država da ustanove nezavisne i nepristrasne sudove i promovišu uvođenje efikasnih procedura. Ispunjavanje ove obaveze dobija svoj pravi smisao onda kada su sudije, kao rezultat toga, osposobljene da sude na pravičan i ispravan način, u odnosu na svoje zaključke bilo pravne ili faktičke prirode, u najboljem interesu građana. Kvalitetna sudska odluka je ona kojom se postiže ispravan rezultat – u mjeri u kojoj to dozvoljava materijal dostupan sudiji – i to na pravičan, brz, jasan i konačan način.
4. Imajući ovo u vidu, CCJE je već naglasilo da sudsku nezavisnost treba smatrati građanskim pravom; u svom Mišljenju br. 1 (2001) ono navodi da nezavisnost pravosuđa nije „prerogativ ili privilegija u sopstvenom interesu sudija, već u interesu vladavine prava i onih koji traže ili očekuju pravdu“. CCJE, u svojim mišljenjima nakon 2001. godine, iznosi niz predloga o tome kako svaki sistem ne samo da može garantovati korisnicima sudskih usluga pravo pristupa sudovima, već i obezbijediti, kroz kvalitet donešenih odluka, da oni imaju povjerenje u ishod sudskog procesa2.
5. Cilj ovog mišljenja nije da dovede u pitanje osnovni princip da ocjena unutrašnjeg kvaliteta svake sudske odluke treba da bude izvršena jedino putem ostvarivanja zakonski ustanovljenih prava na rekurs. Ovaj princip je jedna od glavnih posljedica ustavne garancije nezavisnosti sudija, što se smatra jednom od najvažnijih osobina vladavine prava u demokratskim društvima.
6. CCJE smatra da su sudije, čiji je zadatak da donose kvalitetne odluke, u naročito dobroj poziciji da pokrenu raspravu o kvalitetu sudskih odluka i odrede činioce tog kvaliteta i uslove za njegovu procjenu.
7. Sudska odluka mora ispuniti niz uslova u odnosu na koje je moguće identifikovati nekoliko zajedničkih principa, bez obzira na specifične osobine svakog pojedinačnog pravosudnog sistema i sudske prakse različitih zemalja. Polazno stanovište je da svrha sudske odluke nije samo da razriješi predmetni spor pružajući stranama pravnu sigurnost, već često i da ustanovi sudsku praksu koja može spriječiti pojavu drugih sporova i da obezbijedi društveni sklad.
8. Izvještaj g-đe Marije Đulijane Ćivinini (Maria Giuliana CIVININI), zasnovan na odgovorima članova CCJE na upitnik3, pokazuje da u različitim zemljama postoji veoma širok spektar pristupa ocjeni i unapređenju kvaliteta sudskih odluka. Izvještaj takođe naglašava da iako načini ocjene kvaliteta zavise od tradicija pojedinih pravnih sistema, sve zemlje su ipak na sličan način posvećene kontinuiranom poboljšanju uslova pod kojima sudije treba da donose svoje odluke.
9. U ovom Mišljenju termin „sudska odluka“ koristi se u značenju odluke o određenom predmetu ili pitanju koju donosi nezavisan i nepristrasan sud u smislu člana 6 ECHR i koja uključuje sljedeće:
§ odluke donešene u građanskim, društvenim, krivičnim i u većini administrativnih stvari;
§ odluke donešene u prvom stemenu, po žalbi ili od strane vrhovnih sudova, kao i od strane ustavnih sudova;
§ privremene odluke;
§ konačne odluke;
§ odluke u formi presuda ili rješenja donijetih od strane suda koji zasijeda u vijeću ili pojedinačnog sudije;
§ odluke donešene sa ili bez mogućnosti davanja mišljenja manjine;
§ odluke donešene od strane profesionalnih ili neprofesionalnih sudija ili od strane sudova koji sačinjavaju ovje vrste sudija (échevinage).
ODJELJAK I. FAKTORI KVALITETA SUDSKIH ODLUKA
A. Spoljašnja sredina: zakonodavstvo i ekonomski i društveni kontekst
10. Kvalitet sudske odluke zavisi ne samo od predmetnog sudije kao pojedinca, već i od niza promjenljivih veličina koje se nalaze izvan procesa donošanja odluke, poput kvaliteta zakonodavstva, adekvatnosti sredstava obezbijeđenih pravosudnom sistemu i kravilteta pravne obuke.
1. Zakonodavstvo
11. Sudske odluke su prvenstveno zasnovane na zakonima koje donosi zakonodavna vlast ili, u sistemima precedentnog prava, na zakonima i principima ustanovljenim sudskim precedentima. Ovi izvori prava ne samo da odlučuju koja prava korisnici sistema pravosuđa imaju i kakvo ponašanje je kažnjivo po krivičnom zakonu, već i definišu proceduralni okvir za donošenje sudskih presuda. Stoga odluke koje donese zakonodavna vlast utiču na vrstu i obim slučajeva koji se javljaju pred sudovima, kao i na načine njihovog procesuiranja. Na kvalitet sudskih presuda mogu uticati pretjerano česte promjene u zakonodavstvu, neadekvatna izrada zakona ili nejasnoće u pogledu sadržaja zakona, kao i nedostaci u proceduralnom okviru.
12. Zato CCJE smatra poželjnim da nacionalni parlamenti vrše procjene i prate uticaj važeće zakonske regulative i predloga zakona na pravosudni sistem i da uvedu odgovarajuće prelazne i proceduralne odredbe koje će sudijama omogućiti da ih promijenjuju kroz kvalitetne sudske presude. Zakonodavac treba da obezbijedi da zakonska regulativa bude jasna i jednostavna za primjenu, kao i da bude u saglasnosti sa ECHR. U cilju lakše interpetacije, radovi na pripremi zakonodavstva treba da budu lako dostupni i napisani jasnim jezikom. Bilo koji nacrt zakona koji se tiče pravosuđa ili procesnog prava treba da bude predmet mišljenja Sudskog savjeta ili ekvivalentnog tijela prije nego što bude razmatran u parlamentu.
13. U cilju donošenja kvalitetnih odluka na način koji odgovara interesima koji su dovedeni u pitanje, sudije treba da funkcionišu unutar zakonodavnog i proceduralnog okvira koji im dozvoljava da slobodno odlučuju i efikasno raspolažu (na primjer) vremenom potrebnim za adekvatno rješavanje slučaja. CCJE upućuje na raspravu o „upravljanju predmetima“ u svom Mišljenju br. 6 (2004) 4.
2. Resursi
14. Kvalitet sudskih odluka je direktno uslovljen finansijskim sredstvima sa kojima pravosudni sistem raspolaže. Sudovi ne mogu efikasno funkcionisati sa neadekvatnim ljudskim i materijalnim resursima. Adekvatna novčana naknada za sudije je neophodna kako bi ih štitila od pritisaka čiji je cilj vršenje uticaja na odluke sudija i uopšte na njihovo ponašanje5, kao i da bi se obezbijedio dolazak najboljih kandidata u pravosuđe. Pomoć kvalifikovanih službenika i saradnja sudijskih asistenata, koji sudijama treba da olakšaju rad preuzimanjem poslova koji su više rutinske prirode i pripremom dokumentaciju, može nedvosmisleno da doprinese boljem kvalitetu odluka koje sud donosi. Ako postoji nedostatak ovakvih resursa, efikasno funkcionisanje pravosudnog sistema u cilju dobijanja kvalitetnog proizvoda biće nemoguće6.
3. Pravosudni akteri i pravna obuka
15. Čak i ako se fokusiramo samo na aktere u okviru pravosudnog sistema, jasno je da kvalitet učinka pravosudnog sistema zavisi od interakcije velikog broja činilaca: policije, tužilaštva, advokata odbrane, činovnika, porote tamo gdje ona postoji, itd. Sudija je samo jedna karika u lancu takvih međusobno povezanih aktera i ne mora nužno biti i posljednja karika, jer je faza izvršenja jednako važna. Čak i kada usmjerimo pažnju samo na kvalitet sudskih odluka, iz prethodno rečenog slijedi da način na koji sudija vrši svoju ulogu, iako od presudne važnosti, nije jedini faktor koji uslovljava donošenje kvalitetne sudske odluke.
16. Kvalitet sudskih odluka zavisi, između ostalog, i od pravne obuke svih pravnih profesionalaca uključenih u postupak. Stoga, CCJE želi da naglasi ulogu pravne obuke i edukacije uopšte.
17. To znači, naročito za sudije, da treba da postoji kvalitetna pravna obuka na početku profesionalne pravne karijere7 i kontinuirani program obuke nakon toga, u cilju održavanja i unapređenja profesionalnih tehnika. Ovakva obuka treba ne samo da kod sudija razvije sposobnosti neohpodne za primjenu izmjena u domaćem i međunarodnom zakonodavstvu i pravnim principima, već i da unaprijedi ostale komplementarne vještine i znanja iz oblasti izvan pravne materije, dajući im adekvatan širi uvid u pitanja o kojima odlučuju.
18. Sudijama je takođe potrebna obuka iz oblasti etike i komunikacionih vještina koja će im pomoći u kontaktima sa stranama u postupku, kao i sa javnošću i medijima. Naročito je važna obuka za unapređenje njihovih organizacionih sposobnosti u dijelu efikasne pripreme predmeta i upravljanja predmetima (na primjer, upotreba informacione tehnologije, upravljanje predmetima, radne tehnike, tehnike pisanja presuda/odluka – uključujući i smjernice sa opštim modelima za izradu odluka, pri čemu se sudijama, naravno, ostavlja određena sloboda u izboru sopstvenog stila), sve ovo u cilju vođenja sudskih predmeta bez nepotrebnog odlaganja i suvišnih koraka8.
19. Štaviše, predsjednici sudova treba da budu obučavani za upravljanje ljudskim resursima, strateško planiranje u cilju regulisanja i upravljanja prometom predmeta, kao i za efikasno planiranje i korišćenje budžetskih i finansijskih sredstava. Adminsitrativni službenici i asistenti sudija treba da pohađaju specijalističku obuku za pripremanje suđenja i praćenje i obezbjeđivanje nesmetanog toka predmeta (na primjer, korišćenje informacione tehnologije, tehnike upravljanja predmetima i vremenom, izrada presuda, strani jezici, komuniciranje sa strankama i javnošću i pravna istraživanja). Ovo će pomoći da sudije budu oslobođene administrativnih i tehničkih obaveza i omogućiti im da svoje vrijeme posvete intelektualnim aspektima, upravlanju sudskim procesom i donošenju odluka.
B. Unutrašnje okruženje: profesionalizam, procedura, sudski pretres i odluka
20. Kvalitet sudskih odluka takođe zavisi i od unutrašnjih faktora, poput profesionalnosti sudija, procedura, upravljanja predmetom, suđenja i elemenata koji su sastavni dio odluke.
1. Profesionalnizam sudija
21. Profesionalizam sudija predstavlja glavnu garanciju visokog kvaliteta sudske odluke. Ovo podrazumijeva visok nivo pravne edukovanosti sudija u skladu sa principima definisanim u Mišljenjima CCJE br. 4 (2003) i br. 9 (2006), kao i razvijenu kulturu nezavnisnosti, etike i deontologije u skladu sa Mišljenjima br. 1 (2001) i br. 3 (2002).
22. Sudska odluka ponekad treba ne samo da uzme u obzir relevantnu pravnu materiju već i izvanpravne koncepte i činjenice relevantne za kontekst predmetnog spora poput, na primjer, etičkih, društvenih i ekonomskih faktora. Od sudije se dakle traži da bude svjestan ovih faktora prilikom odlučivanja o predmetu.
23. Procedure za procjenu ili davanje smjernica od strane pravosudnih vlasti u pogledu produktivnosti sudija mogu da unaprijede njihovu stručnost i kvalitet sudskih odluka.
2. Procedura i upravljanje predmetima
24. Ako je cilj da ishod postupka bude kvalitetna odluka koju će prihvatiti i strane u postupku i društvo, procedura mora biti jasna, transparentna i mora ispunjavati zahtjeve ECHR.
25. Međutim, samo postojanje procesnog zakona koji ispunjava ove zahtjeve nije dovoljno. CCJE je na stanovištu da sudija mora biti u stanju da aktivno i ispravno organizuje i vodi postupak. Adekvatan tok postupka vodi kvalitetu finalnog proizvoda - odluke9.
26. Pitanje da li je odluka donešena u razumnom roku u skladu sa članom 6 ECHR može takođe biti smatrano važnim elementom kvaliteta. Međutim, moguća je pojava sukoba između brzine vođenja postupka i drugih faktora poput prava na pravično suđenje koje je takođe garantovano članom 6 ECHR. Budući da je važno očuvati društveni sklad i pravnu sigurnost, svakako da se mora voditi računa o vremenskoj dimenziji, ali to nije jedini faktor koji treba uzeti u obzir. CCJE upućuje na svoje Mišljenje br. 6 (2004) u kome naglašava da „kvalitet“ pravosuđa ne može biti poistovijećen sa pukom „produktivnošću“. Kvalitativni pristup mora takođe uzeti u ozbir kapacitet pravosudnog sistema da odgovori na zahtjeve koji mu se postavljaju u skladu sa opštim ciljevima sistema, među kojima je brzina procedure samo jedan elemenat.
27. U nekim zemljama su uspostavljeni standardni modeli dobre prakse u upravljanju slučajevima i vođenju sudskog pretresa. Ovakve inicijative treba ohrabriti u cilju promovisanja dobrog upravljanja slučajevima od strane bilo kog sudije.
28. Potrebno je naglasiti značaj konsultacija među sudijama prilikom kojih može doći do razmjene iskustava. Ove konsultacije omogućavaju sudijama da raspravljaju o upravljanju slučajevima i rješavaju poteškoće sa kojima se susrijeću u primjeni pravnih principa i eventualne protivrječnosti u sudskoj praksi.
3. Sudski pretres
29. Sudski pretres treba da bude u skladu sa svim zahtjevima ECHR, obezbjeđujući stranama u postupku i društvu uopšte poštovanje minimuma standarda adekvatno organizovanog i pravičnog suđenja. Adekvatan tok sudskog pretresa direktno utiče na razumijevanje i prihvatanje konačne odluke od strana u postupku i društva. Takođe, sudski pretres bi trebao da sudiji pruži sve elemente neohpodne za adekvatnu ocjenu slučaja; stoga, on ima presudan uticaj na kvalitet sudske odluke. Sudski pretres treba održati u svim slučajevima kada to propisuje sudska praksa ECHR.
30. Transparetan i otvoren sudski pretres kao i poštovanje akuzatorskog principa i principa jednakosti strana u postupku su neophodni preduslovi ako se želi postići da odluka bude prihvaćena od strane samih strana u postupku i od strane opšte javnosti.
4. Elementi koji su sastavni dio odluke
31. Da bi bila kvalitetna, sudska odluka mora biti doživljena od strana u postupku i društva uopšte kao rezultat pravilne primjene pravnih pravila, pravičnog postupka i adekvatne procjene činjenica. Ona takođe mora biti doživljena i kao djelotvorno sprovodljiva. Tek tada će strane biti ubijeđene da je njihov predmet adekvatno razmatran i odlučen i tek će tada društvo doživjeti odluku kao faktor koji ponovo uspostavlja društveni sklad. Da bi se postigli ovi ciljevi potrebno je ispuniti niz zahtjeva.
a. Jasnoća
32. Sve sudske odluke moraju biti razumljive, pisane jasnim i jednostavnim jezikom – to je preduslov da one budu shvaćene od strana i opšte javnosti. Zato je potrebno da one budu koherentno organizovane, iznoseći argumentaciju na jasan i svima pristupačan način10.
33. Svaki sudija može izabrati svoj lični stil i strukturu ili koristiti standardne modele, ukoliko oni postoje. CCJE preporučuje da pravosudne vlasti pripreme zbirku dobre prakse kako bi olakšale pisanje odluka.
b. Obrazloženje
34. Sudske odluke u principu moraju biti obrazložene11. Kvalitet sudske odluke uglavnom zavisi od kvaliteta njenog obrazloženja. Adekvatno obrazloženje je apsolutna neophodnost koju ne treba zanemariti u interesu brzine. Adekvatno obrazloženje podrazumijeva da sudije imaju dovoljno vremena da pripreme svoje odluke.
35. Obrazloženje odluke ne samo da omogućava stranama lakše razumijevanje i prihvatanje odluke, već prije svega predstavlja zaštitu od proizvoljnosti. Kao prvo, obrazloženje obavezuje sudiju da odgovori na podneske strana i da navede stavove koji opravdavaju odluku i čine je zakonitom; kao drugo, ono omogućava društvu da razumije funkcionisanje pravosudnog sistema.
36. Navedeni razlozi moraju biti konzistentni, jasni, nedvosmisleni i ne smiju biti kontradiktorni. Oni moraju omogućiti čitaocu da prati tok argumentacije koja je sudiju dovela do odluke.
37. Argumentacija mora reflektovati sudijino poštovanje principa koje je formulisao Evropski sud za ljudska prava (odnosno poštovanje prava na odbranu i prava na pravično suđenje). U slučaju kada se privremene odluke tiču sloboda pojedinca (npr. nalozi za hapšenje) ili kada one mogu uticati na prava pojedinca ili imovinu (npr. privremeno starateljstvo nad djetetom ili preventivna zapljena imovine ili blokiranje računa u banci), potrebno je odgovarajuće obrazloženje.
38. Obrazloženje odluke mora sadržati odgovor na podneske strana u postupku, tj. na njihove glavne argumente optužbe ili osnov njihove odbrane. Ovo je neophodan zaštitni mehanizam, jer omogućava stranama da budu sigurne da su njihovi podnesci razmotreni i da ih je sudija uzeo u obzir. Argumentacija mora biti lišena bilo kakvih uvredljivih ili pogrdnih ocjena o stranama u postupku.
39. Bez obzira na mogućnost ili čak obavezu sudije da u određenim kontekstima djeluje samoinicijativno, sudije treba jedino da odgovore na relevantne argumente koji mogu uticati na rješenje spora.
40. Obrazloženje ne mora nužno biti dugačko, jer mora postojati odgovarajuća ravnoteža između konciznosti i adekvatnog razumijevanja odluke.
41. Obaveza sudova da iznesu svoje razloge za donošenje odluka ne podrazumijeva odgovaranje na svaki argument koji je odbrana iznijela kao osnov za svoju tvrdnju. Obim ove dužnosti može varirati u zavisnosti od prirode odluke. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava12, obim obrazoloženja koje treba očekivati zavisi od različitih argumenata koji su dostupni svakoj od strana, kao i od različitih zakonskih odredbi, običaja i doktrinalnih principa, kao i od različite prakse prezentovanja i izrade presuda i odluka u različitim državama. U cilju poštovanja principa pravičnog suđenja, argumentacijom treba pokazati da je sudija zaista razmotrio sva glavna pitanja koji su mu podnešena13. U slučaju porote, uputstva koja sudija daje poroti moraju sadržati jasno objašnjenje činjenica i pitanja o kojima porota treba da se izjasni.
42. Kada je riječ o sadržaju, sudska odluka sadrži razmatranje faktičkih i pravnih pitanja koja se nalaze u središtu spora.
43. Prilikom razmatranja faktičkih pitanja, sudija ponekad mora da odgovori na prigovore na dokaze, naročito u pogledu prihvatljivosti dokaza. Sudija takođe treba da razmotri težinu faktičkih dokaza za koje očekuje da će biti relevantni za rješenje spora.
44. Razmatranje pravnih pitanja podrazumijeva primjenu pravila nacionalnog, evropskog i međunarodnog prava15. Razlozi treba da upućuju na odgovarajuće odredbe Ustava ili odgovarajućeg nacionalnog, evropskog ili međunarodnog pravnog akta. Gdje je to moguće, upućivanje na nacionalnu, evropsku ili međunarodnu sudsku praksu, uključujući i upućivanje na sudsku praksu sudova drugih zemalja, kao i na pravnu literaturu, može biti korisno ili, u sistemima precedentnog prava, neophodno.
45. U zemljama precedentnog prava, odluke viših sudova kojima se rješava neko pravno pitanje služe kao obavezujući precedenti u identičnim sporovima nakon toga. U zemljama kontinentalne pravne tradicije, odluke nemaju ovaj efekat, ali ipak mogu pružiti značajne smjernice drugim sudijama koji se bave sličnim predmetima ili pitanjima, kada se radi o predmetima koji otvaraju značajno društveno ili pravno pitanje. Stoga obrazloženje, koje proizilazi iz detaljnog razmatranja predmetnih pravnih pitanja, u tim slučajevima treba da bude pripremljeno sa posebnom pažnjom kako bi bila ispunjena očekivanja strana u postupku i društva.
46. U mnogim slučajevima, razmatranje pravnih pitanja podrazumijeva interpretaciju zakonskih pravila.
47. Iako treba priznati nadležnost sudije da tumači zakon, potrebno je takođe imati u vidu i njegovu obavezu da promoviše pravnu sigurnost. Svakako da pravna sigurnost garantuje predvidljivost sadržaja i primjene zakonskih pravila, doprinoseći na taj način kvalitetu pravosudnog sistema.
48. Imajući ovaj cilj na umu, sudije primjenjuju interpretativni princip primjenljiv kako u nacionalno tako i u međunarodnom pravu. U zemljama precedentnog prava, oni se upravljaju prema svim relevantnim precedentima. U zemljama kontinentalnog prava, oni se upravljaju prema sudskoj praksi, naročito najviših sudova, čiji zadatak uključuje obezbjeđivanje uniformnosti sudske prakse.
49. Sudije obično konzistetno primjenjuju zakon. Međutim, kada sud odluči da odstupi od prethodne sudske prakse, to treba da bude jasno navedeno u odluci. U posebnim okolnostima, sud može naći za shodno da odredi da ovo novo tumačenje bude primjenljivo od datuma donošenja predmetne odluke ili datuma naznačenog u takvoj odluci.
50. Broj slučajeva koji se podnose pred više sudove takođe može uticati na brzinu i kvalitet donošenja sudskih odluka. CCJE preporučje uvođenje mehanizama za regulisanje pristupa ovim sudovima, u skladu sa pravnom tradicijom svake pojedinačne zemlje.
c. Izdvojeno mišljenje
51. U nekim zemljama sudije mogu dati saglasno ili izdvojeno mišljenje. U ovim slučajevima izdvojeno mišljenje treba da bude objavljeno zajedno se većinskim mišljenjem. Sudije na taj način izražavaju potpuno ili djelimično neslaganje sa odlukom koju je donijela većina sudija i navode razloge za svoje neslaganje, ili iznose tvrdnju da odluka koju je sud donio može ili treba da bude zasnovana na drugačijim razlozima od onih koji su usvojeni. Ovo može doprinijeti poboljšanju sadržaja odluke i pomoći kako razumijevanju odluke tako i evoluciji prava.
52. Izdvojena mišljenja treba da budu adekvatno argumentovana, reflektujući način na koji je taj sudija, nakon pažljivog razmatranja, shvatio data činjenična i pravna pitanja.
d. Izvršenje
53. Bilo koja naredba izdata u okviru i nakon sudske odluke treba da bude pisana jasnim i nedvosmislenim jezikom, tako da se lako može sprovesti ili, u slučaju naredbe da se nešto učini ili ne učini ili da se isplati određena suma, lako izvršiti.
54. Prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, pravo na pravično suđenje garantovano članom 6 ECHR podrazumijeva ne samo da sudska odluka mora biti donešena u razumnom roku, već i da ona mora, gdje je to moguće, biti djelotvorno sprovodljiva u korist strane koja je dobila spor. Konvencija dakle ne uspostavlja teorijsku zaštitu ljudskih prava, već ima za cilj da zaštita koju pruža ima praktičan efekat.
55. Takva naredba, stoga, mora imati sljedeće bitne karakteristike:
(i) Kao prvo, ona mora, gdje je moguće, biti sprovodljiva u smislu formulacije: to znači da odluka mora sadržati operativne odredbe u kojima se jasno navode, bez prostora za sumnju ili zabunu, dispozitiv i obaveze ili naredbe izrečene od strane suda. Nejasna odluka koju je moguće različito tumačiti narušava djelotvornost i kredibilnost sudskog procesa.
(ii) Naredba mora takođe biti sprovodljiva u datom sistemu izvršenja: to je način da ona bude djelotvorno izvršena. U većini pravnih sistema postoje procedure po kojima se izvršenje može obustaviti ili suspendovati. Obustava ili suspenzija su u nekim slučajevima nesporno legitimna sredstva. Međutim ovo može biti zatraženo iz taktičkih razloga, a neprikladna obustava ili suspenzija mogu paralizovati sudski proces i učiniti mogućim proceduralne strategije čiji je cilj da sudske odluke postanu neoperativne. Radi obezbjeđenja efikasnosti pravosuđa, sve zemlje treba da imaju procedure za privremeno izvršenje 16.
56. Kvalitetna naredba (u nekrivičnim stvarima) može biti beskorisna bez postojanja jednostavne i efikasne procedure za njeno izvršenje. Važno je da ova procedura podliježe sudskom nadzoru, od strane sudija sposobnih da razriješe probleme koji se mogu javiti u toku procesa izvršenja odluke, koristeći efikasne procedure koje ne treba da predstavljaju nepotreban trošak stranama u postupku.
ODJELJAK II. EVALUACIJA KVALITETA SUDSKIH ODLUKA
57. CCJE naglašava da se kvalitet pojedinačnih sudskih odluka prvenstveno kontroliše kroz proceduru žalbe i revizije u nacionalnim sudovima, kao i kroz pravo pristupa Evropskom sudu za ljudska prava. Države treba da obezbijede da njihove nacionalne procedure budu u skladu sa uslovima koje je propisao Evropski sud za ljudska prava.
A. Sadržaj evaluacije
58. Od devedesetih godina raste svijest o tome da se kvalitet sudskih odluka ne može adekvatno evaluirati ako se ocjenjujuje jedino unutrašnja pravna vrijednosti odluka. Kao što smo pokazali u prvom dijelu ovog Mišljenja, na kvalitet sudskih odluka utiče kvalitet svih pripremnih koraka koji im prethode i stoga je potrebno ispitati cjelokupni pravni sistem. Štaviše, gledano iz perspektive korisnika sudskih usluga, pravni kvalitet sticto sensu sudske odluke nije jedini važan aspekt; pažnju takođe treba posvetiti i drugim aspektima poput dužine, transparentnosti i vođenja postupka, načina na koji sudija komunicira sa stranama u postupku i načina na koji pravosuđe objašnajva svoje funkcionisanje društvu.
59. CCJE naglašava da nijedan metod procjene kvaliteta sudskih odluka ne treba da ugrožava nezavisnost pravosuđa bilo u cjelini ili na pojedinačnoj osnovi.
60. Procjena kvaliteta sudskih odluka mora prije svega da bude sprovedena na osnovu fundamentalnih principa ECHR. To ne može biti učinjeno u svijetlu argumentacije ekonomske ili menadžerske prirode. Uloga pravosuđa je, prije svega, da primijeni i sprovede zakon i ono ne može biti adekvatno analizirano mjerilima ekonomske efikasnosti.
61. Svaki sistem procjene kvaliteta treba da ima za cilj isključivo unapređenje kvaliteta sudskih odluka, a ne da služi kao puko birokratsko sredstvo ili da bude svrha samo sebi. To nije instrument eksterne kontrole pravosuđa.
62. CCJE podsjeća da procjenu kvaliteta pravosuđa, tj. učinkovitosti sudskog sistema u cjelini ili pojedinačnih sudova ili lokalnih grupa sudova, ne treba miješati sa procjenom profesionalnih sposobnosti bilo kog pojedinačnog sudije koja se obavlja u druge svrhe17.
63. Cilj procedura evaluacije treba, prije svega, da bude identifikovanje potreba, ukoliko postoje, za promjenom zakonodavstva, promjenama i poboljšanjem sudskih procedura i/ili daljim obukama sudija i sudskih službenika.
64. Predmeti, metode i procedure procjene treba da budu adekvatno definisani i razumljivi. Oni treba da budu definisani od strane sudija ili u tijesnoj saradnji sa njima.
65. Procjena mora biti transparentna. Lični podaci ili podaci kojima se identifikuje ličnost sudija moraju biti povjerljivi.
66. Procjena kvaliteta sudskih odluka ne treba da primorava sudije da se bave činjenicama ili da donose svoje odluke o sadržini predmeta na jednoobrazan način, ne uzimajući u obzir okolnosti specifične za svaki pojedinačni sučaj.
67. Pri svakoj procjeni sudskih odluka moraju biti uzete u obzir različite vrste i nivoi sudova, različite vrste sporova i različite vještine i znanja potrebna da se oni razriješe.
B. Metod evaluacije (uključujući tijela kojima je povjerena evaluacija kvaliteta sudskih odluaka)
68. CCJE naglašava da je (naročito pri korišćenju kvantitativne i kvalitativne statistike) poželjno kombinovati različite metode evaluacije, povezane sa različitim pozakateljima kvaliteta i višestrukim izvorima informacija. Nijedan pojedinačan metod ne treba da odnese prevagu nad ostalim. Metodi evaluacije mogu biti prihvaćeni pod uslovom da su razmatrani sa neohpodnom naučnom preciznošću, znanjem i pažnjom i da su definisani na transparentan način. Štaviše, sistemi evaluacije ne smiju dovoditi u pitanje legitimnost sudskih odluka.
69. CCJE smatra da države nijesu nužno obavezne da usvoje iste sisteme evaluacije i isti metodološki pristup; i da je, iako detaljna analiza različitih sistema za evaluaciju kvaliteta ne spada u okvir ovog Mišljenja, ipak moguće, na osnovu nacionalnih iskustava, sastaviti spisak najprikladnijih metoda.
1. Samoevaluacija od strane sudija i evaluacija od strane drugih aktera unutar pravosudnog sistema
70. CCJE pozdravlja kolegijalnu reviziju i samoevaluaciju od strane sudija. CCJE takođe pozdravlja učešće „eksternih“ aktera (npr. advokata, tužilaca, univerzitetskih profesora prava, građana, nacionalnih i međunarodnih nevladinih organizacija) u evaluaciji, pod uslovom punog poštovanja nezavisnosti sudova. Ovakva eksterna evaluacija, svakako, ne smije biti korišćena kao metod za diskreditovanja nezavisnosti pravosuđa ili integriteta sudskog procesa. Prva smjernica u evaluaciji sudskih odluka mora biti dostupnost pravovremene i djelotvorne žalbene procedure.
71. Viši sudovi mogu, svojom sudskom praksom, ispitivanjem načina rada sudova i godišnjim izvještavanjem, doprinijeti kvalitetu sudskih odluka i njihove evaluacije; u tom smislu, od presudnog je značaja da njihova sudska praksa bude jasna, konzistentna i konstantna. Viši sudovi takođe mogu doprinijeti kvalitetu sudskih odluka usvajanjem smjernica za niže sudove, u kojima se skreće pažnja na primjenljive principe, u skladu da odgovarajućom sudskom praksom.
2. Statističke metode
72. Kvantitativni statistički metod podrazumijeva vođenje statistike na nivou sudova (statistika o predmetima koji čekaju na odlučivanje, kao i o podnešenim i riješenim predmetima, broju ročišta u svakom predmetu, broju otkazanih ročišta, dužini postupka, itd.). Obim posla koji je sud obavio je jedan od pokazatelja za mjerenje sposobnosti pravosuđa da zadovolji potrebe građana. Ova sposobnost je jedno od mjerila kvaliteta pravosuđa. Ovaj metod analize govori o aktivnostima suda, ali se korišćenjem samo ovog metoda ne može adekvatno procijeniti da li su donešene odluke zadovoljavajućeg kvaliteta. Priroda odluka zavisi od razmatranja svakog pojedinačnog slučaja. Sudija može, na primjer, biti prinuđen da donese niz povezanih odluka u slučajevima od malog značaja. Statistika nije precizan vodič u svakoj situaciji i ona uvjek mora biti stavljena u kontekst. Ovaj metod, ipak, omogućava ocjenu da li su slučajevi rješavani u odgovarajućem roku, ili da li postoje zaostali predmeti koji mogu opravdati dodjeljivanje dodatnih resursa i preduzimanje mjera za njihovo smanjenje ili eliminaciju.
73. Kod kvalitativnog statističkog metoda, odluke se klasifikuju prema vrsti, predmetu i kompleksnosti. Ovaj metod omogućava statističko ocjenjivanje različitih vrsta predmeta u cilju uspostavljanja efikasne i korektne podjele posla i utvrđivanja minimuma i maksimuma obima posla koji se može zahtijevati od određenog suda. Jedna od odlika ovog metoda je ta da uzima u obzir specifičnost određenih odluka ili tipova pitanja, kako bi opravdala sudove koji su odradili znatan obim posla iako su donijeli ograničeni broj odluka. Problem sa kvalitativnim statističkim procjenama, međutim, leži u definisanju faktora koje treba uzeti u razmatranje i određivanju tijela nadležnih za njihovo uspostavljanje.
74. Moguće je objektivno ustanoviti kako mali broj žalbi tako i broj uspješnih žalbi, što može predstavljati relativno pouzdan pokazatelj kvaliteta. Međutim, CCJE naglašava da ni broj žalbi ni procenat njihove uspješnosti ne moraju nužno reflektovati kvalitet odluka na koje su podnijete želbe. Uspješna žalba može biti ništa drugo do drugačija procjena nekog komplikovanog pitanja od strane sudije u žalbenom postupku, čija odluka i sama može biti ukinuta ako predmet bude podnijet još višoj sudskoj istanci18.
3. Uloga Sudskog savjeta
75. Nacionalna i međunarodna tijela zadužena za evaluaciju sudskih odluka treba da budu sastavljena od članova koji su u potpunosti nezavisni od izvršne vlasti. U cilju izbjegavanja bilo kakvog pritiska, u državama u kojima Savjet pravosuđa19 postoji, tom Savjetu treba da bude povjerena evaulacija kvaliteta odluka. U okviru Savjeta, obradu podataka i evaluaciju kvaliteta treba da obavljaju odjeljenja koja se istovremeno ne bave disciplinom sudija. Iz istog razloga, tamo gdje ne postoji Sudski savjet, evaluaciju kvaliteta odluka treba da obavlja posebno tijelo koje uživa iste garancije nezavisnosti sudija kao i one koje posjeduje Sudski savjet.
Glavni zaključci i preporuke
a) Eksterni pokazatelji od kojih zavisi kvalitet sudskih odluka uključuju kvalitet zakona koje donosi zakonodavna vlast. Stoga je važno da nacionalni parlamenti vrše procjenu i nadgledaju uticaj važećeg zakonodavstva i predloga zakona na pravosudni sistem.
b) Kvalitet donošenja odluka zavisi od alokacije odgovarajućih ljudskih, finansijskih i materijalnih resursa svakom pravosudnom sistemu, kao i od očuvanja finansijske sigurnosti svakog sudije unutar tog sistema.
c) Kvalitet pravnog obrazovanja i obuka sudija i drugih pravnih profesionalaca su od nemjerljive važnosti u obezbjeđivanju kvalitetne sudske odluke.
d) Takođe je važno obezbijediti obuku sudija iz izvanpravnih oblasti i obučavati službenike suda kako bi sudije bile oslobođenje tehničkih obaveza i kako bi im bilo omogućeno da se usredsrijede na intelektualne aspekte donošenja odluka.
e) Standard kvaliteta sudskih odluka je očito rezultat interakcije među brojnim akterima u pravosudnom sistemu.
f) Profesionalizama sudije je glavni garant kvaliteta odluke i važan dio internog okruženja koje utiče na sudsku odluku. Profesionalizam podrazumijeva visok nivo pravne edukovanosti sudija, kao i razvoj kulture nezavisnosti, etike i deontologije. Ovo zahtijeva od sudije da poznaje ne samo pravnu materiju već i izvanpravne pojmove.
g) Ostali elementi internog okruženja koji utiču na sudske odluke su procedura i upravljanje predmetima. Procedura mora biti jasna, transparentna i predvidljiva. Sudija mora biti u stanju da aktivno i ispravno organizuje i vodi postupak. Međutim, brzina postupka nije jedini faktor koji treba uzeti u obzir, jer sudske odluke moraju štititi pravo na pravično suđenje, društveni skladu i pravnu sigurnost.
h) Treba ohrabriti uvođenje standardnih modela dobre prakse u upravljanju predmetima, kao i konsultativne sastanke među sudijama.
i) Pretres treba održati kad god to propisuje sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava i to u skladu sa zahtjevima ECHR, obezbjeđujući na taj način stranama u postupku i društvu uopšte poštovanje minimuma standarda adekvatno organizovanog i pravičnog suđenja.
j) Pravično vođenje postupka, ispravna primjena pravnih principa i procjena činjeničnog stanja kao i mogućnost sprovođenja glavni su elementi koji doprinose kvalitetu odluke.
k) Odluka mora biti razumljiva i pisana jasnim i jednostavnim jezikom, pri čemu svakom sudiji treba dozvoliti da izabere sopstveni stil ili koristi standardizovane modele.
l) CCJE preporučuje da pravosudne vlasti pripreme zbirku dobre prakse kako bi olakšale pisanje odluka.
m) Sudske odluke moraju u principu biti obrazložene. Njihov kvalitet zavisi prvenstveno od kvaliteta njihovog obrazloženja. Obrazloženje može podrazumijevati tumačenje pravnih principa, vodeći uvjek računa da bude obezbijeđena pravna sigurnost i konzistentnost. Međutim, kada sud odluči da odstupi od prethodne sudskeprakse, to treba jasno da navede u svojoj odluci.
n) CCJE preporučuje uvođenje mehanizama, koji odgovaraju pravnim tradicijama svake pojedinačne zemlje, za regulisanje pristupa višim sudovima.
o) Izdvojena mišljenja sudija, tamo gdje su ona dozvoljena, mogu doprinijeti poboljšanju sadržaja odluke i pomogći kako u razumijevanju odluke tako i u evoluciji prava. Ova mišljenja treba da budu dobro obrazložena i objavljena.
p) Bilo koja naredba izdata u okviru i nakon sudske odluke treba da bude pisana jasnim i nedvosmislenim jezikom, tako da se lako može sprovesti ili, u slučaju naredbe da se nešto učini ili ne učini ili da se isplati određena suma, lako izvršiti.
q) CCJE naglašava da se kvalitet pojedinačnih sudskih odluka kontroliše kroz procedure žalbe i revizije u nacionalnim sudovima i kroz pravo pristupa Evropskom sudu za ljudska prava.
r) Da bi procijenili kvalitet sudskih odluka potrebno je ispitati cjelokupni pravosudni sistem. Posebnu pažnju treba posvetiti trajanju, transparentnosti i vođenju postupka.
s) Evaluacija mora biti izvršena na osnovu fundamentalnih principa ECHR. To ne može biti učinjeno u svijetlu argumentacije ekonomske ili menadžerske prirode.
t) Nijedan metod procjene kvaliteta sudskih odluka ne treba da ugrožava nezavisnost pravosuđa bilo u cjelini ili na pojedinačnoj osnovi, niti da služi kao birokratsko sredstvo ili da samo sebi bude svrha, niti ga treba miješati sa procjenom profesionalnih sposobnosti bilo kog pojedinačnog sudije koja se vrši u druge svrhe. Štaviše, sistemi evaluacije ne smiju dovoditi u pitanje legitimnost sudskih odluka.
u) Prije svega, svaka evaluaciona procedura treba da ima za cilj identifikovanje potrebe, ukoliko ona postoji, za izmjenom zakonodavstva, promjenama ili unapređenjem sudskih procedura i/ili daljom obukom sudija i sudskih službenika.
v) CCJE naglašava da je poželjno kombinovati različite metode evaluacije. Metode evaluacije treba razmatrati sa neohpodnom naučnom preciznošću, znanjem i pažnjom i oni treba da budu definisani na transparentan način.
w) CCJE pozdravlja kolegijalnu reviziju i samoevaluaciju od strane sudija. CCJE takođe pozdravlja učešće „eksternih“ aktera u evaluaciji, pod uslovom punog poštovanja nezavisnosti sudova.
x) Viši sudovi mogu, svojom sudskom praksom, ispitivanjem načina rada sudova i godišnjim izvještavanjem, doprinijeti kvalitetu sudskih odluka i njihove evaluacije; u ovom smislu, od presudnog je značaja da njihova sudska praksa bude jasna, konzistentna i konstantna.
y) Evaluacija kvaliteta odluka mora biti u nadležnosti Sudskog vijeća, tamo gdje ono postoji, ili nezavisnog tijela koje ima iste garancije nezavisnosti sudija.
1 Svi tekstovi koji se bave ovim pitanjima manifestuju duh u kome je Savjet Evrope odgovorio na potrebu za kvalitetom pravosuđa: „po mišljenju Savjeta Evrope, kvalitativni pristup se ne može odnositi na pojedinačne odluke, već, kao dio jednog sveobuhvatnog pristupa, zavisi od kvaliteta pravosudnog sistema, koji uključuje sudije, advokate odbrane i službenike suda, kao i od kvaliteta procesa koji prethodi donošenju odluka. Savjet Evrope, stoga, preporučuje da napori u pravcu poboljšanja situacije budu fokusirani na svako od ovih pitanja“ (nezvanični pravod), (Žan-Pol Žan, “La qualité des décisions de justice au sens du Conseil de l’Europe”, Konferencija o „Kvalitetu sudskih odluka“ organizovana 8. i 9 marta 2007. godine od strane Fakulteta za pravo i društvene nauke, Univerziteta Poatije – vidi „Studije CEPEJ“ br.4).
2 Vidi takođe zaključke Konferencije o kvalitetu sudskih odluka organizovane u Vrhovnom sudu Estonije u Tartuu (18. juna 2008.) uz učešće estonske pravosudne zajednice i Radne grupe CCJE.
3 Vidi upitnik o kvalitetu sudskih odluka i odgovore na internet sajtu CCJE: www.coe.int/ccje.
4 Naročito kada je riječ o procesnim zakonima, CCJE želi ovdje da podsjeti na svoje Mišljenje br. 6 (2004), u kome predlaže, u smislu obezbjeđivanja kvaliteta sudskih odluka donešenih u razumnom roku, da zakonodavci naprave optimalan izbor u postizanju ravnoteže između trajanja suđenja i dostupnosti načina alternativnog rješavanja sporova, mahanizma nagodbe između tužioca i odbrane, pojednostavljenih i/ili ubrzanih ili skraćenih postupaka, kao i procesnih prava strana u postupku, itd. Štaviše, treba da postoje garantovana finansijska sredstva za mehanizme alternativnog rješavanja sporova.
5 Vidi Mišljenje CCJE br. 1 (2001), stav 61.
6 Vidi Mišljenje CCJE br. 2 (2001).
7 Vidi Mišljenje CCJE br. 4 (2003).
8 Brošure, studije slučaja dobre i loše prakse, standarni modeli i metodologije pisanja presuda, informativni sažeci i sudijski priručnici pripremljeni za potrebe obuke mogu biti distibuirani velikom broju sudija.
9 U svom Mišljenju br. 6 (2004), CCJE, razvijajući principe utvrđene u Preporuci br. R (84) 5, naglašava važnost aktivne uloge sudije u upravljanju građanskim postupkom (vidi naročito stavove 90-102 i 126).
10 U ovom kontekstu treba pomenuti Mišljenje CCJE br. 7 (2005), naročito stavove 56 do 61.
11 Izuzeci mogu, između ostalih, biti i odluke koje se tiču upravljanja slučajevima (npr. odlaganje pretresa), manjih proceduralnih pitanja ili suštinski nespornih pitanja (kontumacione ili sporazumne odluke suda), odluke apelacionog suda kojima se potvrđuje prvostepena odluka nakon razmatranja sličnih argumenata na istim osnovama, odluke porote i neke odluka koje se tiču dozvole za podnošenje žalbe ili tužbe, u zemljama u kojime je takva dozvola potrebna.
12 Vidi naročito ECr.HR: Boldea protiv Rumunije, 15. februar 2007., § 29; Van de Hurk protiv Holandije, 19. april 1994., § 61.
13 Vidi naročito ECr.HR: Boldea protiv Rumunije, 15. februar 2007., § 29; Hele protiv Finske, 19. februar 1997., § 60.  
14 Termin „evropsko pravo“ uključuje pravnu tekovinu Savjeta Evrope i pravo Evropske zajednice.
15 Vidi Mišljenje CCJE br. 9 (2006).
16 Vidi Mišljenje CCJE br. 6 (2004), stav 130.
17 Vidi Mišljenje CCJE br. 6 (2004), odjeljak B stav 34 i Mišjlenje CCJE br. 10 (2007), stavovi 52 do 56 i 78.
18 Vidi Mišljenje CCJE br. 6 (2004), stav 36.
19 Ovi Sudski savjeti treba da budu oformljeni i da funkcionišu na način preporučen u Mišljenju CCJE br. 10 (2007).

 
 


 

   


 Top